Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 18.03.2018.

ZVUCI SJEĆANJA (1)

Predvečerni sumrak je dio svaodnevice, no nije svakodnevno jednako .
Toga predvečerja sjedeći uz uključen radio, zagledan u sumračni prozor čija stakla još nisu postala sasvim zrcalna zapazim, mačo blijedo mekano, da obrisi lišća obližnje stare smokve se međusobno klanjau, jedva vidno trepereći u ritmu prohladnog povjetarca, kao piljarice na tržnici, koje držeći u rukama mrkvu, salatu ili neku povrtnicu međusobno komuniciraju ili se s kupcima objašnjavaju i sporazumijevaju.
Sličice su prividnice, dok se iz neke nejasne dubine ili možda davnine, slutnja postojanja, utiskuje bojažljivo, diskretno, ali uporno u prepoznatljivom napjevu, ispunjavajuči sobnu tišinu, a razmičući zavjesu vremena, te odjednom čarolijom 'tada' posta 'sada'', a u dušu se probija milina ..—

<<<<<<< na Te mislim >>>>>>>

Milina naslučena u dubini, najdaljoj daljini prozorskih prikaza, uz blago svjetlucajuće obrise zaboravljene davnašnjice.
Nisam primijetio kako i kada je došla, no sada je bila tu, malo nasmiješena, malo začuđena moja mladost ! Nježna svirka, prijemčiv napjev bili su joj navjesnici i pratitelji.

<<<<<<< kada zora sviće >>>>>>>

Violina je s uzdahom sretnog očekivanja molila, sopran pronosi čežnju svemirskom širinom, bariton sa strpljivom nadom žubori, pa davnašnji napjev, kao 'zvuci sjećanja' postaje neodoljivo osebujno dojmljiv, te drhtali srca i razdragana duša spontano izguravaju suze niz obraze i pobuđuju nijeme, bezglasne, grčevite jecaje sentimentalne nemoći.

<<<<<<<< na Te mislim >>>>>>>

U zvucima sjećanja leluja se sve prohujalo, nepovratno prošlo, neponovljivo takovo kakovo je jednom bilo, kao sreća na stazi, koju čovjek trkač pogazi, prije, nego što ju spazi..
I mladost juri, žuri kroz stvarnost, no ostavlja na svome tragu krhko sjećanje, kao i in-timni memento sa oproštajnim poljubcem toplih usana za umir ustreptalom srcu i nostalgičnoj duši ..

<<<<<<< kada svane dan >>>>>>>

Je li možda mladost prošaputala: - istrošeno je cijelo moje nasljedstvo ! - Šapat bez zamjerke, tek samo napomena, konstatacija neminovnosti ?
Dobrohotno nasmiješena prozorskim siluetama razumijevajući svakidašnjicu kao pos-ljedicu razvitka u odrastanju, kad su sve promjene nastajale u nadi dojdućeg zadovoljstva i obradovanja.
A bilo je to sve . za kratko osvježenje davnine moje mladosti, potaknuto zvucima sjećanja .

<<<<<<< na Te mislim kada svako biće >>>>>>
>>>>>>> sklapa oči pred spokojni san >>>>>>>

I tako kada iznenadno osvježenje i nezaboravna melodija probiju nataloženu patinu na odloženom davnašnjem napjevu, sada kao 'zvuci sjećanja', ostvaruje prikladno ozračje u kojemu se u srcu pobuđuju titraji suzvučja, a u duši zadovoljstvo, osvježujući današnjicu i potvrđujući vrijednost opstanka i trajanja.


<<<<<<< i još navek kad mjesečina sja
Gledeč nebo, na Te mislim ja >>>>>>>

I tada poneseni valovima ljubavi, šireći upravo dorasla krilca, zaplovili su nebeskim plavetnilom k svojoj sretnoj zvijezdi. Zadovoljni, na stazi posutoj radostima združenoga, neraskidivoga jedinstva – ljubavne sloge - u trajanju svemirske vječnosti ..

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Šaptaji života' .. ..

nedjelja, 04.03.2018.

POPODNEVNICA

Umoran sam. Zamara me dokono sjedenje bez ikakove aktivnosti, a to je moja je-dina cjelodnevna djelatnost od kada su mi oči odkazale uslužnost vida. Ne mogu čitati jer ne raspoznajem slova u nizu, niti uz pomoć povećala. Ni pisati ne mogu, pišem slova po sjeća-nju oblika, ne vidjevši šiljak olovke. Takovo moje pisanje je i meni samomu nečitko, a slijed riječi i redak neravan; riječi spojene ili slova razmaknuta – nerazumljive. Pa je sada lješkare-nje i snatrenje zatvorenih očiju jedina moja stvarnost i pasivna životna aktivnost.
I tada mi se nudi sjećanje i snatrenje, kao ponekad nakon usporenoga hodanja šumskom ugodom češće posjedanje na sasušenim, natrulim vjetrolomima, snjegolomima ili izvalama u sjeni i hladovini granatih, visokih stabala bukava i jela.
Velebne krošnje u dahu povjetarca zagrljene i sljubljene ne dopuštaju vrelini prev-rućih nebeskih strijela pristup prizemlju, te pod krošnjama bude ozračje ugodne svježine po mjeri čovjeka i mnogih drugih živih organizama, kojima je šuma širokogrudna domovina.

A gle! Upravo sada me uzbuđuje blagotvorno strujanje emotivnoga ozračja sa bujicom premnogih sjećajnih sličica pobjeglih iz arhive stvarnosti, a još mnogo više nesagledivog obilja podsvjesne nestvarnosti, samo emotivnim umišljajem utemeljenih ....

I baš toga dana, pokraj tople peći s plamtećom vatricom, ispod spuštenih vjeđa zat-vorenih očiju, vidim se na puteljku što iza zadnje ulične kuće zelenih prozora, skreće u polje, te odlazi k vinogradima i šumi u daljini.
Puteljak se naskoro razdvaja pružajući se ulijevo preko željezničke pruge, i udesno žureći k drvenom mostu preko rječice, te nadalje reguliranim riječnim nasipom uzvodno k mlinu, malom skromnom jednomlincu na potočni pogon dok ga rječica opskrbljuje sa dovoljno vode.
Na kosini obalnog nasipa raste mjestimično i ponešto grmolikih, a ima i visokih vrba.
Ovdje po, mekanom zatravljenom puteljku u prirodnom ozračju obgrljeni nepokvare-nim zrakom pronašli su poneki gradski prirodoljubci, kao poželjnu bogomdanu šetnicu, koja je ipak najčešće bez ljudskih smetala prepuštena vlastitom smiraju ...

Međutim, trajna životna čežnja nosi me iz podsvijesti nestvarnosti vijugavom stazom nasipa uz presušeni potok. Vidim žuđenu sjenku u bijeloj bluzi sivih očiju kratke kose boje kestena i golih podlaktica.
Zbunjen sam, srce nestašno ubrzava, a ja nemam riječi. Nehajno mahnem rukom, kao da smo ovdje već duže skupa, želim skrenuti pažnju na malog vodomara na grančici vrbe nad koritom potoka. Srce mi sve burnije kuca. Vodomar je poletio a moja žuđena i ja stajasmo zagledani u zanjihanu grančicu.
„Odletio je – sigurno ima negdje u blizini gnijezdo“ – kažem zainteresirano.
„Uplašili smo ga“ – znao sam unaprijed odgovor.
Sporim korakom nastavljamo šetnju vijugavom stazom po nasipu, bez cilja i bez govore-nja.
Nijemo sam pretraživao moj umni rječnik. Tražeći prikladne riječi za moju intimnu ob-znanu, jer sam intuitivno slutio da je sada prava prilika za cijelu bujicu izjava, koje su se ko-vitlale u meni, Prave riječi nisam ni znao, a odbacivao sam sve banalnosti kao potrošene i nedostojne mojih intimnih nevidljivih emocija, koja postajaše sve nestrpljivija, a ja u nemoći sve žalosniji i zatvoreniji.
Korak po korak i stazi se naviještao kraj kod podaljih kuća i bila bi to propuštena prili-ka. A mali vodomar iz grmlja kao da opominje i požuruje ili samo svoje ptičje raspoloženje uz gnijezdo iskazuje, zacvrkuta: Sad, sad, reci volim te, sad!
Ozračje je doista mirisalo po ljubavi poljskog cvijeća i nedavno pokošenoj travi, koja je upravo pred našim očima postajala sijeno.
Uzalud mi je bilo, bez iskustva listanje rječnika, kad na čas se pritaji svijest, a grune iz podsvijesti, malo hrapavo klizeći po jeziku slabočujni krik, više šapat nego zvuk:

„Volim Te“ Nadasve Te volim!
- -

Da, bilo je to konačno rečeno, obznanjeno. Ništa se nije promijenilo. Pejzaž, vrbe, korito potoka sa malo vode i cijeli široki svemir su bili u postojanoj kolotečini svakodnevice.
A počela se tek ispunjavati punina i svrhovitost zemaljskog življenja ljudskih bića.
Malo je zastala, ubravši bijeli cvijetić tratinčice, te pokazujući mi ga među prstima pri-hvatio sam joj podlakticu sa cvjetićem malo ju privlačeći. Nije se opirala, a moja ruka obuhva-ti njen struk, te njene obline pristanu uz moja prsa. Privlačio sam ju sve više, a njeno je tijelo prijanjalo uz moje.
Htjela je nešto reći: „I ja...“
- ali od moga stiska mije imala daha dovršiti, a nije se niti imalo što reći. Riječi bi pos-tale i suvišne umanjujuće za nemušto sporazumijevanje dvije srodne polovice odsad jedin-stvenoga duševnog para, združenoga prirodnom spojkom međusobnog afiniteta.
Osjećao sam samo kako milina svega ozračja struji, prvi puta u mom životu mojim ti-jelom, u tjelesnom zagrljaju, a duševnom združenju.
Moja zagrljena prisloni usne na moje lice pomićući ih polagano na niže, kao tražeći željeni odaziv. Našavši bolji smještaj uz malo odškrinuti i očekujući procjep, topli dah razbuk-ta milinu skrivene slasti tražeći nestrpljivo nepoznatu čaroliju sladkog zbunjujučeg dodira
Bilo je to kao usisavanje meda suhih usana kroz nedovoljno otvoreni propust među nestrpljivim usnama.,
Ugoda se obnavlja iz neizcrpne zalihe miline kao zajednički obostrani proizvod dviju ljubavi.
Slast ljubljenja, kao vatra u sjeniku gdje ju i mala slamka razbuktava, a lahor i stisak ruke raspiruje.
Još, još! Još jednu žlicu meda, još i još gladne usne neprekidno vape i traže: još, još! I med bi halapljivo progutan i još do eksplozije prebujale slasti kad dvoje postaju jedno: jedinstveni par ! ...
..........

Tjelesni užitak bi neodoljiv, te moje vjeđe trepnu pa otvorim oči i sada zbunjen izne-nadnim skokom u stvarnost postojanja ugledam kroz prozorsko staklo smirujuče pozdravne zrake tonućega sunce u zapadni, horizont i to, samo još kao signal budnosti i istekle dotraja-le popodnevice ....

<	ožujak, 2018					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters