Umoran sam. Zamara me dokono sjedenje bez ikakove aktivnosti, a to je moja je-dina cjelodnevna djelatnost od kada su mi oči odkazale uslužnost vida. Ne mogu čitati jer ne raspoznajem slova u nizu, niti uz pomoć povećala. Ni pisati ne mogu, pišem slova po sjeća-nju oblika, ne vidjevši šiljak olovke. Takovo moje pisanje je i meni samomu nečitko, a slijed riječi i redak neravan; riječi spojene ili slova razmaknuta – nerazumljive. Pa je sada lješkare-nje i snatrenje zatvorenih očiju jedina moja stvarnost i pasivna životna aktivnost.
I tada mi se nudi sjećanje i snatrenje, kao ponekad nakon usporenoga hodanja šumskom ugodom češće posjedanje na sasušenim, natrulim vjetrolomima, snjegolomima ili izvalama u sjeni i hladovini granatih, visokih stabala bukava i jela.
Velebne krošnje u dahu povjetarca zagrljene i sljubljene ne dopuštaju vrelini prev-rućih nebeskih strijela pristup prizemlju, te pod krošnjama bude ozračje ugodne svježine po mjeri čovjeka i mnogih drugih živih organizama, kojima je šuma širokogrudna domovina.
A gle! Upravo sada me uzbuđuje blagotvorno strujanje emotivnoga ozračja sa bujicom premnogih sjećajnih sličica pobjeglih iz arhive stvarnosti, a još mnogo više nesagledivog obilja podsvjesne nestvarnosti, samo emotivnim umišljajem utemeljenih ....
I baš toga dana, pokraj tople peći s plamtećom vatricom, ispod spuštenih vjeđa zat-vorenih očiju, vidim se na puteljku što iza zadnje ulične kuće zelenih prozora, skreće u polje, te odlazi k vinogradima i šumi u daljini.
Puteljak se naskoro razdvaja pružajući se ulijevo preko željezničke pruge, i udesno žureći k drvenom mostu preko rječice, te nadalje reguliranim riječnim nasipom uzvodno k mlinu, malom skromnom jednomlincu na potočni pogon dok ga rječica opskrbljuje sa dovoljno vode.
Na kosini obalnog nasipa raste mjestimično i ponešto grmolikih, a ima i visokih vrba.
Ovdje po, mekanom zatravljenom puteljku u prirodnom ozračju obgrljeni nepokvare-nim zrakom pronašli su poneki gradski prirodoljubci, kao poželjnu bogomdanu šetnicu, koja je ipak najčešće bez ljudskih smetala prepuštena vlastitom smiraju ...
Međutim, trajna životna čežnja nosi me iz podsvijesti nestvarnosti vijugavom stazom nasipa uz presušeni potok. Vidim žuđenu sjenku u bijeloj bluzi sivih očiju kratke kose boje kestena i golih podlaktica.
Zbunjen sam, srce nestašno ubrzava, a ja nemam riječi. Nehajno mahnem rukom, kao da smo ovdje već duže skupa, želim skrenuti pažnju na malog vodomara na grančici vrbe nad koritom potoka. Srce mi sve burnije kuca. Vodomar je poletio a moja žuđena i ja stajasmo zagledani u zanjihanu grančicu.
„Odletio je – sigurno ima negdje u blizini gnijezdo“ – kažem zainteresirano.
„Uplašili smo ga“ – znao sam unaprijed odgovor.
Sporim korakom nastavljamo šetnju vijugavom stazom po nasipu, bez cilja i bez govore-nja.
Nijemo sam pretraživao moj umni rječnik. Tražeći prikladne riječi za moju intimnu ob-znanu, jer sam intuitivno slutio da je sada prava prilika za cijelu bujicu izjava, koje su se ko-vitlale u meni, Prave riječi nisam ni znao, a odbacivao sam sve banalnosti kao potrošene i nedostojne mojih intimnih nevidljivih emocija, koja postajaše sve nestrpljivija, a ja u nemoći sve žalosniji i zatvoreniji.
Korak po korak i stazi se naviještao kraj kod podaljih kuća i bila bi to propuštena prili-ka. A mali vodomar iz grmlja kao da opominje i požuruje ili samo svoje ptičje raspoloženje uz gnijezdo iskazuje, zacvrkuta: Sad, sad, reci volim te, sad!
Ozračje je doista mirisalo po ljubavi poljskog cvijeća i nedavno pokošenoj travi, koja je upravo pred našim očima postajala sijeno.
Uzalud mi je bilo, bez iskustva listanje rječnika, kad na čas se pritaji svijest, a grune iz podsvijesti, malo hrapavo klizeći po jeziku slabočujni krik, više šapat nego zvuk:
„Volim Te“ Nadasve Te volim!
-
Da, bilo je to konačno rečeno, obznanjeno. Ništa se nije promijenilo. Pejzaž, vrbe, korito potoka sa malo vode i cijeli široki svemir su bili u postojanoj kolotečini svakodnevice.
A počela se tek ispunjavati punina i svrhovitost zemaljskog življenja ljudskih bića.
Malo je zastala, ubravši bijeli cvijetić tratinčice, te pokazujući mi ga među prstima pri-hvatio sam joj podlakticu sa cvjetićem malo ju privlačeći. Nije se opirala, a moja ruka obuhva-ti njen struk, te njene obline pristanu uz moja prsa. Privlačio sam ju sve više, a njeno je tijelo prijanjalo uz moje.
Htjela je nešto reći: „I ja...“
- ali od moga stiska mije imala daha dovršiti, a nije se niti imalo što reći. Riječi bi pos-tale i suvišne umanjujuće za nemušto sporazumijevanje dvije srodne polovice odsad jedin-stvenoga duševnog para, združenoga prirodnom spojkom međusobnog afiniteta.
Osjećao sam samo kako milina svega ozračja struji, prvi puta u mom životu mojim ti-jelom, u tjelesnom zagrljaju, a duševnom združenju.
Moja zagrljena prisloni usne na moje lice pomićući ih polagano na niže, kao tražeći željeni odaziv. Našavši bolji smještaj uz malo odškrinuti i očekujući procjep, topli dah razbuk-ta milinu skrivene slasti tražeći nestrpljivo nepoznatu čaroliju sladkog zbunjujučeg dodira
Bilo je to kao usisavanje meda suhih usana kroz nedovoljno otvoreni propust među nestrpljivim usnama.,
Ugoda se obnavlja iz neizcrpne zalihe miline kao zajednički obostrani proizvod dviju ljubavi.
Slast ljubljenja, kao vatra u sjeniku gdje ju i mala slamka razbuktava, a lahor i stisak ruke raspiruje.
Još, još! Još jednu žlicu meda, još i još gladne usne neprekidno vape i traže: još, još! I med bi halapljivo progutan i još do eksplozije prebujale slasti kad dvoje postaju jedno: jedinstveni par ! ...
..........
Tjelesni užitak bi neodoljiv, te moje vjeđe trepnu pa otvorim oči i sada zbunjen izne-nadnim skokom u stvarnost postojanja ugledam kroz prozorsko staklo smirujuče pozdravne zrake tonućega sunce u zapadni, horizont i to, samo još kao signal budnosti i istekle dotraja-le popodnevice ....
< | ožujak, 2018 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv