Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 27.11.2016.

SVI DANI

Kad koljena klecaju i prst se koči
A sluh riječi gubi, te slova vid muti
I suzne su, bez razloga oči,
To svakodnevica je staračka,
A jeseni sviće subota.

Sve godinice, mjeseci, dani
Ledeni i osunčani
U nepovrat su odbrzali,
Pa sad tjedni, trče, jure,
Kao da se žure
Svoje trajanje skratiti,
Te ponedjeljku, utorku, srijedi
Subotu približiti
I svekolikom postojanju
Kraj navijestiti.

Kraj tegobama, al' i radostima,
Svima trenutcima, kojima nas je
Življenja stvarnost darivala danima.

No vidi, je li tu kraj putovanja ?
Da li je prispjela subota trajanja
I došao svršetak svih želja ?

Ili to tamo na horizontu, gle,
Umornoga putnika očekuje
Nasmiješena nedjelja ?
Dok voljom Stvoritelja, darovani,
Svakomu na njegovoj stazi,
Odlaze, idu , bježe i njegovi
Ispunjeni svi dani ?!

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Plamsaji i sjenke'

MOJI SNI - MOJA TUMAČENJA (3)

Zbilo se jutros, neposredno pred buđenje, možda kao zadnja sekvenca prethodnoga sna, kojemu početak uopće ne pamtim, niti mu se sadržaja domišljam. No, evo sada je z a v r š e t a k tu:
. . . . . . . . . 'Dolazimo od nekuda. Od kuda smo krenuli i kamo smo došli, te što je prethodilo ne znam. Na puteljku smo uz manju šumsku čistinicu. Je li se jutro dobrano odmaklo, ili je predvečerje ne razabirem.
Sjeli smo na mekanu podlogu. Da li je to mahovina na panju, ili natrula grana, deblo ili komad zaboravljene klupe nije jasno. Podalje, ali nedaleko krivi se drvena baraka- brvnara, nad čiji se lišćem prošaran sivi krov, jedva zapažljivo vijori slabašna, providna traka kao maglica plavičastog dima, gubeći se u granatim krošnjama, nad krov nadvitih debelih grana starih bukava.. Iza nas kao da se naslućivalo narijetko šumsko drveće i potom gušća šuma. Iz barake dopiru do nas zvuci- akordi jedne ili više gitara. Dojmljivo kao uz daleku tihanu simfonijsku pratnju, te potom i riječi napjeva jednog ugodnog muškog glasa.
Tišina je. Nema vjetra ni lahora, niti šuštanja lišća, a ptice, ako ih ima šute. Mirina je nepomućena, te osluškujemo ugodne lepršaje zvukova iz barake, koji nam se približuju sad tiše, sad glasnije. Pjesmice ne poznam, no ugođaj je prijemčiv. Pjevač ponavlja više puta zadnje stihove sugestivno i zanosno, kao usamljenik na barki sred mora, ili samotan očajnik u pustinji:
''Ti si moja ljubav prava - Ti si meni život dala..''
Uz te riječi napjeva, kao za buđenje emocija, kad u svemu našemu okruženju ljubav se nesmetano leluja u harmoniji zvukova gitare i pjeva iz barake, tišina posta dojmljiva, osebujna i zanosna.
Tad u zanosu i obujmu raznježene emocije, kad vrijeme stoji, a sva stvarnost je samo radosna sreća postojanja, ostvarena po zvucima nefizičkog posredovanja, te duhovno jedinstvo dvoje bliskih u ljubavi kroz bubnjiće bruji, potičući radosne otkucaje srca, tada je šutnja najsvrsishodniji govor srca i duše, a dodir bliske drage je rajska ugoda. Pa baš tada, kod stiha ''… moja ljubav… Ti si…''- glas pjevača ponudi tako sugestivno posebnu ugodu, te se sama podigne moja ruka i spusti na rame moje drage, moje bliske, moje jedine životne družice, a ona se predajno nagne i pripije uz moja prsa. Obuhvaćen sam sav najugodnijim raspoloženjem, ne mičući se, bojažljivo drhteći, ne želeći prekid, dok ćutim na mome vratu vruče usne moje drage, a zvuk gitare i dojmljiv osebujan glas pjevača se diskretno gube.
Budim se, ali bunovan produžavam snatrenje sve dok se u tišini jutra ne počinje razabirati sramežljivo 'tik – takanje' zidnog sata, navješćujući prolaženje šetajućeg vremena i još u ritmu ponavljane pjesmice: ''Ti si moja ljubav prava - Ti si meni život dala''- moje srce, usklađeno s 'vremešnikom' na zidu, nastavlja postojano otkucavati: 'tika – taka (uz moj šapat zbrkano premještanjem riječi stihova pjesmice) dala ljubav, - meni Ti si - novi život – ljubav moja - sve dok milina snatrenja ne prijeđe u stvarnost svakodnevice, te mi bude pod tim dojmom, s v a n u ć e novoga dana ugodno….

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Plamsaji i sjenke'

nedjelja, 13.11.2016.

MOJI SNI – MOJA TUMAČENJA (2)

Kad na svome zalasku jesen veĆ pomalo tone u prošlost, njeno predvečerje, tmurno s kišom prerano zaboravlja potisnute tople dane, gurajući hladni sumrak, sjedim uz peć s knjigom, no oči mi odbijaju raspoznavati slova. Radije zirkaju pod kapke.. Hladno mi je pa promišljam da će mi biti najpovoljnije, umjesto zgrčenom na stolcu, zagnjuriti se u perine na ležaju. Legnem. Ležeći – kao puh u listincu ili miš u posijama utopljen zaspim, a prvo mi se buđenje javi, već nakon prvog 'čudnog' sna:
<<< Upravo sam pao, prizemljio se idući putem. Nejasno, bezrazložno je zašto. Ne vidim nikakovu prepreku ni razlog padu. Glavom sam 'bubnuo' u tvrdo tlo ugažen široki nogostup. Neozlijeđen, svjestan hoću ustati, ali ne mogu pomaknuti glavu. Više shvaćam nego što mogu vidjeti da mi je nad samim licem, tijesno ga dodirujući veliko, široko, okruglo sveprekrivajuće stopalo, prednje lijeve noge, nožurde ogromnoga slona, pravog slončine. Glavu mu i obujam nisam mogao vidjeti, ali sam naslućivao da su jako veliki. Noga mu je malo u zglobu savita kao pred iskorak.
Užasavam se situacije, no dojureća predodžba mi odmah navijesti: ''Budi miran, ne pomiči glavu, slon je pitom, pametan, može proći cvjetnom stazom, a da ne pogazi cvijeće. On je uz ljude uslužan pomoćnik gdje je njegova snaga, veličina i težina čovjeku potrebna''. Čujem međutim viku i vrisak okolnih svjedoka situacije svjesnih da ako slon spusti nogu, da će tada umjesto moje glave tu na tlu biti samo mokra mrlja. Ja prisutne ne vidim, ali čujem njihovu zaprepaščujuću viku: ''NE, NE..NEEE – NE!''- i osjećam im ruke na gruboj koži slonove noge, koju oni nemoćno podupiru u želji da se ne spusti… Svjestan sam da si sam ne mogu pomoći, - da sve ovisi o pomaku ili nepomaku te nožurde koju osjećam na licu… Zebnja mi blokira misli i pokret…probudim se.
Budnost mi osvježi sliku sna uz nemir promišljanja: 'Što to može značiti takav čudan doživljaj? Ima li kakovo prikriveno značenje?
Čime može biti takav sadržaj sna pobuđen? Što me to može pritiskati bez povoda i otpora?'. Analiziram: Slonovo široko stopalo i veličina slončuge prema maloj nejakoj glavi može biti samo materijalizirana vizija neumitnog pritiska – no slon nije u tijesnoj staklarni na njegovom putu, nego smo na slobodnom prostoru, među ljudima čije krikove čujem /strepim da ne uplaše slona/.
Prijetnja je neizvjesna, a nije mi pojmljivo kako ju ukloniti, kad samo o mom pokretu ili pomaku slonove noge ovisi fatalni udes. Nikakovo protumačenje značenja sna mi nije dostupno promišljanju, te naskoro ponovno zaspim…
Nakon skorog sljedećeg buđenja, pitanje iz bivšeg 'čudnog' sna mi je ponovno svježe na pameti. Pokušavam se pitati 'obrnuto': 'Što se to od prijetnji želi osloboditi? Radi li se uopće o mojemu biću? Možda o mojemu nematerijalnom dijelu?'. Sagledavam situaciju s 'donje' strane i prevrćem nemogućnosti i mogućnosti i tu mi se tada ponudi uz slabašnu vjerojatnost, kao da se iz zalihe sveopćeg neznanja probija tumačenje: 'Tvoj Ego pritišče tvoje Ja… odnosno tvoja svijesnost tvoju podsvijest'. Podsvijest (Ja) možda na nešto upućuje, a svjesnost (Ego) prijeteći ne dopušta!? Promisli o stvarnoj tvojoj situaciji. Možda si u stanju neizvjesnosti kako o nekom problemu odlučiti i postupiti!? U snu je možda slikovito prikazan nesporazum čovjekovog Ja i Ega - podsvijesti i svjesnosti…
HEUREKA! Tako bi moglo biti! Usmjerenje promišljanja i tumačenje sna mi je prihvatljivo… /Upravo sam u takovom promišljanju i dilemi odlučivanja o jednom darivanju ili nedarivanju. --- Postupio sam kao Ja, te mi to čini zadovoljstvo, a Ego je već zaboravio problem…želeći kontrolirati budućnost, a ne mareći za prošlost, koju prepušta savjesti/.

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Plamsaji i sjenke'

NA TOM MLADOM LJETU…(2)

Vama, baš vama, se obraćam. Mojima vršnjacima (a i svima mlađima). Okruglo pa zaokruženo rečeno približnim stogodišnjacima. Ne pretpostavljam da nas ima mnogo, ali koji jesmo, jesmo voljom Stvoritelja još tu gdje jesmo, sa sjećanjem, koje je omašni sadržaj sadašnjosti uz nostalgiju osjetilnog okruženja toplinom željenoga obiteljskog doma. Toplinom drugarstva srodnih duša i širokog srca.
''Ne razumiješ ?''
''Doista, ne mogu razumjeti što možeš htjeti, kad imaš svih božjih darova vIše nego što trebaš.''
''Ne shvaćaš? Budi sretan što ne razumiješ! Nije došlo vrijeme Tvoga razumijevanja. Imam svega više nego što trebam, To je materijalna istina, no ostala mi je nepodmirena duševna potreba! Odbojna mi je i sama vizija, potencijalno moguća (možda nužna?): sve što mi se može pružiti u stranom ambijentu, među mnoštvom. Prisilno je zajedništvo, hladno, bez bliske duše, tuđe bez srodne bliskosti, namješteno s plaćenim marionetama.
Hvala, hvala bježim od kreveljenja, nametljive bučnosti i silovanih pjesmica. Toplinu dječje sobe žudim, što je u dalekoj prošlosti negdje pohranjena i možda za osvježenje u trećoj dobi sačuvana. Možda u dvoje, samo s rukom u ruci i toplinom pogleda obgrljeni, zadovoljni bi bili…. Bez riječi u velebnom prostranstvu svemira ploveći, bezbroj zvijezda brojeći, svoju tražeći, te u konačnom smiraju bez fizičkih zahtjeva i ponuda, sa svojom se sudbinom sjedinili.. I svršetak iskonskom početku približili.
''A Ti mladiću dragi, ništa od toga ne razumiješ. Budi sretan time što ništa ne razumiješ. Sretan sa vršnjacima, sretnicima dok vas materijalna dobra zadovoljavaju i vesele. Ko na grani zelene kruške prije nego što dođe dob i sponu života nagrize kob, te smislu postojanja najavi kraj, pa sad zrela kruška nesvrhovita, ko prazna puška, se na zemlju postanka sljubi..''
No mi nismo kruške, bez duše ko prazne puške. Duša nam daje pravi, vječni, nedvojbeni smisao! Nepoznanica smisla života je - (bez shvatljivog objašnjenja) - na prapočetku darovana postojanju da bude u konačnici po želji, volji, mogućnosti, zadovoljstvu i nezadovoljstvu ostvarivana i individualno zadovoljavajuće ispunjena. A sva razmišljanja su samo snatrenju, u posebnom raspoloženju prepuštena.
Posebno, pak, raspoloženje je upravo vrijeme podsjećanja, kad slavimo rođendan: MLADOG LETA,- razdragano s bliskima, svima složno udruženima, zajedničke budućnosti, graditeljima:
NA TOM MLADOM LETU - VESELIMO SE!
U USPJEŠNOSTI I ZADOVOLJSTVU ,- SVEGA OBILJA !!

Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Plamsaji i sjenke'

<	studeni, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters