Domoljubac Blog https://blog.dnevnik.hr/domoljubac

nedjelja, 27.01.2013.

U BLAGDANSKO PREDVEČERJE

' Sveti Štefan' je danas. Poslijepodne je drugoga dana od Božića. Vrijeme kišno, tmurno bez padalina , te pogled na tužni prozor, a uz njega stojeće od poda do stropa, okićeno božićno drvce, potiče smiraj davno prošlih dana.
Časovi su za snatrenje u mirnoj, pustoj , tihoj sobi, kad samo toplina peći prijateljuje sa prizorima nostalgičnih sjećanja, koji se redaju iza spuštenih očnh kapaka. Tu se sada naizmjence gurkaju u malom prostoru, izvirujući iz arhive sjećanja poznata lica. Lica kojih već mnogih, više desetaka godina ne možeš sresti ni vidjeti nigdje na suncu, te su i u slikama sjećanja blijeda. Blijeda, ali dobrohotno mladenački nasmiješena, kao da očekuju srdačan pozdrav upravo probuđena u stvarnost.
Pogledi, samo pogledi, bez dodira, kad Ti ono davno saznanje govori o mekoći svježe puti ruku i lica što ne dodiruješ ali poznaš i čutiš dragosti blizine. Blizine u samoći u snatrenju. Ništa fizičko ne narušava Tvoj mir. U blizini nema nikoga, a Ti zatvorenim očima poimaš da su tu, baš danas s Tobom tu, draga lica. Gle, puna ih je soba. .
. ''Vidi, vidi . . . draga . . nismo se vidjeli . . od kada ? sjeti se ! ''
''Pa zar si zaboravio kako si me prilikom našega 'plesnog vjenčića' prenapadno privlačio – a ja sam protestirala ? ha, ha !''
''Bili smo neozbiljni …, ali znaš .. ah, hvala lijepa. moram Te prepustiti …''Evo, baš mi se javlja stari, stari školski kolega i prijatelj, s kojim moram porazgovarati.

'' To si doista Ti. Nismo se od pradavna sreli ni vidjeli. Pa je li moguće ? Cijeli jedan vijek, cijeli jedan ljudski život ---a sad smo opet tu ! Sve što prođeš prošlo je, a bilo je kako je bilo, no prebrzo je svršilo, pa da budemo sada opet tu. ''
'' Pa daj govori. Isti si ondašnji. Školski kolege – prijatelji, p r i j a t e l j i !''
'' Da , baš to kako kažeš. A kada je to bilo ''
'' Hm ? Naša škola i matura, pa razlaz 'rakove djece' - kud koji – studij, zaposlenje – trbuhom za kruhom – svaki daleko od svakoga. No najdramatič-niji je bio rat i poračje … Veze potpuno prekinute, pa tek nakon dugog intervala, u kojemu je bila sva suština i dužina života, uspijevamo saznati da smo živi i tada nesigurna pismena veza ! ''
'' Pisao sam Ti ! Se sjećaš ?''
'' Iznenadno, draga pisma. Željna pisma ponovnog upoznavanja . . . Pisma žuđeno očekivana , . . .pa odjednom. . . . i z o s t a l a . . ? ''
'' Ja sam diplomirao Tgovačku akademiju (1937.), te otišao u Beć na daljne studije. Tamo sam imao ujca ( mamin brat), bio je advokat i direktor banke; mnogo mi je pomogao. Učim, školujem se, savladavam njemački.
Iz Beća se vraćam kući ( što sam požalio. Da sam ostao ne bih prošao sve tegobe rata, križnoga puta i kalvarije), te radim u Zagrebu do odlaska na odsluženje vojnoga roka u avijatičkoj akademiji u Pančevu, te bio i 6 mjeseci na 'pilotaži' u Borovu.
Godine 1941. Bio sam na uzletištu Rajlovac. Njemci bombardiraju uzletište (poginulo je 700 vojnika i pitomaca) pa škola bude prebačena u Sarajevo. Bili smo strpani u većoj zgradi. Nas Hrvata bilo je samo nekolicina i nismo se usudili uopće spavati ni jednu noć, bojeći se da nas kolege Srbi ne zakolju !. Tamo nas Njemci zarobe i pošalju u logor kraj Berlina. ( u onom izbjegličkom' trabsportu kroz Madžarsku na jednom odmorištu, sretnem mojega brata) Bila je silna hladnoća . Moja sreća da dobro vladam njemačkim ,pa budem tumač u logoru i radim u uredu.
Pod kraj 1941. Dolazim kući, no već nakon tri dana me traže da se javim u zagrebačko vojno uzletište. ( Ranije u Sarajevu smo morali polagati časnički ispit, pa smo bili podijeljeni raznim jedinicama. Ja sam tada dodijeljen u Zagreb u eskadrilu broj 2 ). Nakon 2 godine me šalju u Petrovaradin u dočasničku školu za nastavnika. Iz Petrovaradina odlazim sa našim pitomcima u Njemačku i Francusku na izobrazbu.
Konac rata sam dočekao u Zagrebu, odakle sam se povlačio s vojskom prema austrijskoj granici, gdje nas Englezi prisiliše na predaju i razoružanje.
Moj brat je bio domobranski natporučnik stacioniran u Zagrebu. Povlaćio se s vojskom, te smo se još jedanput vidjeli blizu Maribora. Uspio je prijeći granicu, ali nažalost dođe u englesku zonu. Tamo su ih Englezi prevarili, da ih šalju u Italiju, a ono ispalo da su na granici izručeni partizanima i više mom bratu nema traga. . .
Ja sam bio u grupi od preko 5oo zrakoplovnih časnika, prebačen u Maribor na tako zvano ispitivanjje, ali već sljedečega dana nas vode van grada u šumu na – strijeljanje. Svega nas petorica uspijemo se izvući iz kolone te potom nastupa križni put pješačenja i maltretiranja – slabi ,iznemogli na putu ubijeni i ostavljeni. Dospjeli smo u logor Prečko kraj Zagreba, pa onda Bjelovar, Vršac,Petrovaradin, te konačno Srbija i logor Kovin. Odavde nakon neizrecivog tretmana nas puštaju kući, u mjesecu kolovozu 1945.
Iscrpljen vratim se u Zagreb i bez vremena za oporavljanje, imao sam sreću da sam se mogao zaposliti u uredu jedne tvornice u Zagrebu.
No, nakon dva mjeseca imao sam dosta tik komunističkih komandanata u tvornici. Zatražim dopust i odem u Split, gdje sam imao tetku i tetka, koji su mi pomogli stvoriti vezu sa brodom koji odlazi svaki dan u Trst i tako sam dospio u Trst u Italiju. Tu sam marljivo učio talijanski punih tri mjeseca, a potom odem i Rim, gdje još šest mjeseci učim talijanski i zaposlim se privremeno u jednom uredu. Istovremeno tražim strica u Parizu, da za mene poduzme korake da dođem u Pariz, a u međuvremenu se odlučih prebaciti u južni dio Italije u Napulj. No tamo je velika bijeda, siromaštvo, mogućnost zaposlenja nikakova, te se odlučim za izbjeglički kamp blizu Napulja –Bagnolli-i tamo čekam moju vizu za ulaz u Francusku. Za nepunih 6 mjeseci dobih sve papire za ulaz u Francusku, pa već iduće godine 1946. dolazim u Pariz stricu.
Trebalo mi je dobrih 3 do 4 mjeseca da se oporavim.bio sam jako slab. Francuski jezik nije bio, za mene, problem, jer sam već od prije vladao francuskim jezikom jako dobro.
U kratko vrijeme se zaposlim u državom poduzeću kao knjigovođa tvornice . Tvornica je bila odmah preko Boulevarda od stričevog stana, pa sam dolazio kući na ručak. U knjigovotstvenom odjeljenju bilo nas je 11 . Ja sam bi najmlađi i jedini neženja, a od njih 10 devet rastavljenih!
Nakon godinu dana nastale se poteškoće u toj tvornici, te je bilo dosta otpuštanja radnika i činovnika. Da me spasi glavni šef, jer me volio i cijenio kao sposobnoga, preporući me jednom drugom poduzeću, gdje mu je prijatelj bio šef, te sam primljen u knjigovotstvo. To je bila tvornica električnih bušilica, koje su izvozili po cijelom svijetu. Za kratko me dodijele za šefa odjeljenja za plaće od preko 450 radnika, što sam sam radio. Tu sam radio punih 5 godina, do odlaska u Kanadu…
Prvih godina u Parizu je bilo sjajno i dobro, ali čim je Francuska odobrila masovni ulaz Alžircima nastale su ogromne promjen, lopovluk, krađe štrajkovi jedan za drugim. Jedno je vrijeme bio štrajk Metro-podzemna željeznica, koji je trajao 3 mjeseca, te sam morao kupiti bicikl da idem na posao.
U Parizu sam imao jako dobre prijatelje intelektualce H r v a t e. Sastajali smo se svakoga četvrtka u jednoj¸kavani da malo popričamo i da se informiramo o svjetskoj situaciji.
Tamo negdje, 1949 i 1950. širile su se vijesti o dolasku Rusa. Nastala je panika kod izbjeglica, pa su mnogi napustili Francusku i odlazili u zemlje koje su primale izbjeglice : Kanada, Argentina, Australija.
Ja se tek 1951.u listopadu odlučim poći u Kanadu .
Došavši u Montreal -Kanada- bez poznavanja engleskog jezika nije mi bilo lako, iako sam vladao dobro i francuskim i njemačkim pa i talijanskim. Tako sam morao nastaviti škole da naučim engleski, pa onda nakon 7 do 8 mjeseci se zaposlim kod Ford Motor kompanije u uredu gdje ostajem 4 i pol godine.
Tih godina bilo je malo hrvatskih izbjeglica u Kanadi, a starosjeioci su svi bili komunci, pa nas nove Hrvate nisu nikako volili, jer je među nama bilo najviše školovanih i sposobnih ljudi koji su se odmah po dolasku snašli, dok su starosjedioci teško kopali i radilii.
Naša mala hrvatska grupa bi znala iznajmiti nedjeljom crkvu, da nam naš franjevac Dr.Prof. N. odsluži svetu misu. ( Ja sam od svoje grupe jedini imao stari auto pa sam franjevca dovozio i odvozio u samostan blizu univerze.)
Kako sam ja još u Parizu polazio 2 godine studije ekonomske i knjigovotstvene speijalizacije, tako isto sam i u Montrealu pohađao 2 godine na Unibverzi McGILL, , a američka kompanija je plaćala studij.
Tada sam zaposlen kao knjigovođa u većoj američkoj kompaniji, koja ima svoje tvornice po drugim zemljama – Holandija, New Zeland, California, Australia. .Tu sam bio jedno vrijeme šef eksportnom odjelu, kasnije drugim odjelima gdje je trebalo preuzeti odgovornost. Tu radim 7 godina, do odlaska u Ameriku (USA).
U New York sam došao 1965. Godine ( sa familijom : supruga i dvoje djece. Tetka nam je pomogla naći stan u njihovoj blizini)
U New Yorku sam ubrzo dobio posao kao knjigovođa kod jednoga milionera ,vlasnika više poduzeća, te tu ostadoh raditi punih 28 godina sve do penzije.
Poslije smrti njegovoga glavnoga direktora, ja sam postao glavni direktor i imao pravo potpisivati čekove za sva poduzeća. Posao je bio naporan i odgovoran. Imali smo preko 75 namještenika u državi New York i državi South Carolina, gdje je imao ogromne farme. Tri farme sa 24000 hektara zemlje i šuma ( svake 3 do 4 godine znali bi dobivati ogromne svote novca od sjećá šuma.).
Eto, dragi moj prijatelju, kratka priča moga života sa saznanjem DA SAMO NAPORAN RAD, SAVJESNOST I ODGOVORNOST SU GARANCIJA ZA PROSPERITET I USPJEŠNOST ČOVJEKA U ŽIVOTU, što mu u konačnici čini zadovoljstvo.
U penziji sada starim u Floridi, no još radim u malom ugosdtiteljskim poduzeću, jer ne mogu besposlen plandovati.
Imam kuću i voćnjak s voćem cijele godine. Mnogo voća, previše za mene, te dosta za sve poznanike , NO TU IPAK NIJE MOJA DOMOVINA.
Doći ću . Vidjeti ćemo se i popričati, p o p r i č a t i …!'''

'' Čekaj ! Slušaj me ..- gdje si ? Čuješ me ? Lijepo redom si mi ispričao t e g o t n o s t i , a izostavio u g o d n o s t i . U tom dugom periodu gdje su se ugodnosti i radosti sakrile ? Odakle Slavica i vaša djeca ? Zanimaju me baš ti trenutci, koji čine život vrijednim. Vrijednim svega truda i tegoba. Nek su iskrice, makar samo i s k r i c e u tami, male i iznenadne krijesnice ! Njih mi još pobroji - slutim ih kao balon u plavetnilu neba sa veselim ,sretnim putnicima.
Još mi o tomu pričaj !
Gdje si , gdje si ? pričaj. Ne ostavljaj me u nedoumici. Znam razumijem tegobama si zaslužio i platio za Slavicu i vašu djecu, te za TVOJU PUNINU ŽIVOTA !
Daj mi ruku, gdje si ? …
N e m a Te, a razgovarali smo i razgovor nije završen. Ispričao si mi dio svoje životne kalvarije, koja je završila, ako je završila, jer nikada ne znamo što je još pred nama . Čega se sjećamo prošlo je. Prošlo prebrzo kao što prolazi i cvijeće i njegov miris.''

Snatrimo, a život donosi iznenađenja. Iznenađenje je i kad s a d a š n j o s t nahrupi, baš sada u sobu još punu p r o š l o s t i. Prošlosti sa iluzijama i sličicama koje su sada smiješne, a bile su djelići stvarnoga najozbiljnijega života. Života koji nam daruje još jedan Božić i evo Štefanje, uz n o s t a l g i j u sa pobuđujućim divnim zvucima starinskih božićnih napjeva, toliko puta pobožno slušanih uz pratnju orgulja i pijev cijeloga puka.
Zvucima hrlećima izvan vremena i prostora, u e m o c i j u koju možeš doživjeti – čista i otvorena srca i radosne duše, ali ne možeš ju opisati, jer duševnost nije materijalna, te ju nikakovim materijalom ,pa niti pismom, ne možeš nikomu podastrijeti….
Dok otvorene oči obznanjuju da stvarnost je baš i ovo Štefanje i snatrenje kao takovo, jer i ono je dio življenja, upravo sadašnjeg, današnjeg života. Tada, u samoći obgrljen zvucima duševnih melodija, neopipljivima, ali prisutnima u nutrini duše, upijenima još u djetinstvu i mladenaštvu, po kojima stvarnost bude nestvarna kao lebdeća bestjelesnot u baletu radosti i mladosti, ove najdraže djece ljubavi, . . tvoje postojanje ispunja punu vrijednost življenja.
Pa kada nam zvuci s radia '' svim na zemlji mir veselje '' upućuju poruku onih 'nevidljivih naših', nikada u potpunosti realiziranu, koja traje za uvijek, aktualna u srcima, kao čeznutljivo priželjkivanje : '' na tom mladom ljetu veselimo se …''', prihvatimo otvorenim srcima, s v i m a nam ponuđenu d r a g o s t , upijajući odjek toplih zvučnih valova u p r e d v e č e r j e, prije osvita zore sutrašnjosti !!


Domoljubac - Zvonomor Tomac

Oznake: U BLAGDANSKO PREDVEČERJE

<	siječanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Kolovoz 2021 (1)
Srpanj 2021 (2)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (6)
Veljača 2021 (3)
Siječanj 2021 (6)
Studeni 2020 (3)
Listopad 2020 (6)
Rujan 2020 (7)
Kolovoz 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (6)
Travanj 2020 (3)
Ožujak 2020 (2)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (2)
Prosinac 2019 (6)
Studeni 2019 (2)
Listopad 2019 (3)
Rujan 2019 (3)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (6)
Svibanj 2019 (7)
Travanj 2019 (4)
Ožujak 2019 (7)
Veljača 2019 (3)
Siječanj 2019 (3)
Prosinac 2018 (2)
Studeni 2018 (2)
Listopad 2018 (3)
Rujan 2018 (1)
Kolovoz 2018 (2)
Srpanj 2018 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (2)
Travanj 2018 (3)
Ožujak 2018 (2)
Veljača 2018 (2)
Siječanj 2018 (2)
Prosinac 2017 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (2)
Lipanj 2017 (4)
Svibanj 2017 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Kontakti

Domoljubac - Zvonimir Tomac

Književno-likovna prezentacija u Koprivnici.
---
Rođen sam 1919. u Koprivnici.
Školovao se u rodnome gradu od 1925. do 1937., a diplomirao na Šumarskom fakultetu u Zagrebu 1941. godine.
Radni vijek proveo sam u struci: u Podravini, Banovini, Gorskom kotaru, Hrvatskom primorju i Istri.
Godine 1977. umirovljen.
Hobiji su mi slikarstvo i literatura
U vremenu od 2003. do 2018. objavio sam petnaestt knjižica (stihovi, eseji, pribilješke-pričice): 1.Otkrivanje, 2.Bez naslova, 3.Miris inja, 4.Sasušeni grozdovi, 5.Tukaj je horvaško, 6.Sam sa sobom, 7.Umorno cvijeće, 8. Zvonca čežnje, 9. Zvjezdice nas gledaju, 10. Snježni cvjetići - pahulice intime, 11. Plamsaji i sjenke, 12. Šaptaji života, 13. Drhtaji slutnje, 14.Osmjesi nečujnih mirisa te 15. Povečernja zvonca.

Živim u Rijeci od 1947. godine.

Statisika posjeta

Free counters