Merry Little Christmas To All ^_^
Hime-sama...da yo ne... ^_^
Arigatou, minna-sama.
It snowed. Thickly, beautifully, lightly... Snow covered the whole city. Right on Christmas Eve. This is going to be my first white Christmas... That I will remember.
We are walking down the wide path, moving slowly through through the fresh, untouched snow. The houses on the left and the right seem even more far away from each other and from us, the thick white blanket serenely covering the ground, welcoming the new flakes silently, mutely. Night has slowly set its fingers upon the cool winter air, and the blueness of the surroundings make the land even more magical, mysterious...
Our conversation is slightly breaking the deadly silence of the snowy idyll around us, instead filling the air with a slight touch of happiness... She is wearing a slight smile on her face, flushed a little from the cold, her face peeking from the beige beret-style hat and the brown scarf she has tied around her neck tightly. Her soft green eyes are gently watching behind her bangs, secretively, peacefully. She doesn't loosen her arm through which I have slipped mine, keeping it tight between her jacket and her arm. Her gloved hands in her pockets, she listens to my rambles, slipping in her ones occasionally.
I love you...
Sometimes, I get an emotion of love incredibly strong within myself. It usually doesn't have a special reason, I just do. And I get a strong desire to put my arms around someone and stay like that for awhile, and I am extremely grateful to anyone who had done me something good lately. It is one of the qualities of myself that belongs to the me of the world of dreams ad perfection, the exaggerated world... But this one last time, in the middle of this joy and peacefulness that is encompassing me during this happy time, I will believe and enjoy the things said, even though in the real world they are all lies and shallow sayings...
So...
Even though it has been such a short time...
Arigatou.
Thank you.
To my dear Onee-chan, for whispering beautiful promises of everything I ever truly wanted, for offering herself in the way I have given myself to her, for making me special to her...
Thank you.
To Animas, for being the sprout of life and a being full of seemingly never ending energy and cheeriness, for giving me advice and consoling me as much as she could, even in the one post nobody else saw...
Thank you.
To Misuzu, for being so sophisticated and calm, and for having time to comment on every post I make and look a little bit more deeply into them, even though she has probably over 40 people commenting on hers...
Thank you.
To SnufflepaguS, for being so spiritual, floating peacefully above the ground with the wind as her ally and yet so on-the-ground... For surprising me beautifully by inviting me to dance where my heart had been craving and imagining for awhile to dance...
*embraces all*
If you think that I am naive by saying this, I probably am. A child foolishly jumping to conclusions and clinging emotionally onto strangers... ^__^ Demo ii no.
So Merry Christmas to all, and I wish you happiness and beauty...
24.12.2007. u 16:27
° 7 thoughts of the world ° Print ° # °
Only this Christmas...
Večeras sam prošla pješke put od škole do Trga.
Ne znam što reći, osim da je bilo... Ispunjujuće...!
Iako to nije bio moj cijeli san... Demo yappari, kanaenai yume datta mitai darou ^-^
Tek sam sad vidjela veličinu i sjaj ukrasa... Hodajući polako, nisko ispod njih, gledajući kako se protežu u vječnost... Tajnoviti sjaj lampica i ukrasnih svjetala među ljudima koji kao da su hodali jednakim tempom kao i ja, kao da sam i ja dio njih... Makar je bilo mračno.
I pomislila sam...
Kono fuyu yasumi dake...
Kono fuyu yasumi dake, osoroshii kimochi ga mou nai. Ureshiku naru wa... Kono fuyu yasumi dake, yume ni ippai no hontou no atashi rashiku ikite yukeru no, sono hikari to shiawase no subete wo kokoro ni kanjite. Atashi no ai wo, zenbu no atashi wo aishiteru hito ni agerareru you ni ikiru, itsudemo daredemo wo dakishimerarete. Fushigi, atashi ga atai suru Onee-chan soshite fushigi na sekai ga aru to shinjiru... Hontou no shiawase ni nareru...
Kono fuyu yasumi dake...
Sono ato de, futsuu no, ningen no onna no ko ni naru. Futsuu no shikou to futsuu no kimochi ga aru onna no ko, kono genjitsu no sekai ni ikite...
Only these holidays...
Only these holidays, there will be no more hurt. I'll be happy... Only these holidays, I'll live like the real me, filled with dreams, feeling all that light and happiness in my heart. I'll live like I can really give my love, my whole self to the people I love, that I could embrace anyone at all. I'll believe that Onee-chan is a mysterious person I really deserve and that this world is a wonderful place... I'll become truly happy...
Only these holidays...
After that, I'll become a normal, humanly girl. With normal thoughts and normal feelings, living in this real world...
18.12.2007. u 20:23
° 9 thoughts of the world ° Print ° # °
Let there be light
Približavaju se praznici. Približava se to neko sveto, slobodno vrijeme tihog slavlja, veselja i ukrasa... Centar Zagreba je osvijetljen posvuda... Ilica, Draškovićeva, Gundulićeva i Frankopanska izgledaju kao velike plesne dvorane, sa zvonima koja izgledaju kao velika svjetla...
Makes me want to dance...
Trg je nakrčen drvenim štandovima, štandovima za Ožujsko, različitim kućicama i sadržajima, ali to sve nekako odaje toplinu. Čini se kao da ima više ljudi... Koji razgovaraju, smiju se, hodaju, žive... Stalno su sadržaji na onoj pozornici, veseli, jednostavni, umirujući... Obožavam svjetla na stupovima za rasvjetu, obožavam ogromni bor s velikim plavim kuglama i svjetlima, obožavam male plave lampice na golom drveću u Draškovićevoj i Jurišićevoj, koje me podsjećaju na zvijezde, toliko blizu da ih možeš i dotaknuti... I ne one zvijezde koje su daleko, koje su nostalgične, nego mala magična svjetlašca, kao sfera od svjetala koja čuva malo uspavano magično biće... Gotovo je svaki izlog ukrašen nečime, nekim svjetlima, što je za neke možda previše neonskog, no mene ispunjava tom nekom radošću, samo svjetlo i žar dopiru kroz svu tu tamu, od svuda i u svim bojama.
Demo... chotto sabishikute.
Peut-ętre, ce n'est pas trčs mauvais. Peut-ętre, je suis simplement fatiguée et je deviens émotif... Mais, je dois devenir normale. Et ne pas vivre dans les ręves impossibles, étranges; ne pas continuer de flotter dans les illusions faites dans mon esprit pendant les temps de ma solitude... Je dois essayer devenir normale.
Moj se duh podigne malo kad prođem Trgom i Ilicom, bilo pješke, bilo tramvajem. Ta sva svjetla, ta sva radost... U nekoga sigurno to potiče sjetu i tugu, i razumijem zašto. Ali začudo u mene ne. Jedino... Osjetim se malo usamljeno. Kao da želim šetati među tim ljudima, među svjetlima i ukrasima, držeći nekog ispod ruke. Jednostavno, tiho, veselo, mirno... Želim šetati između svega toga, samo postojati među jednom od tih rijetkih ljepota stvarnog svijeta, umotana u toplinu ljubavi prijateljstva i zajedništva...
Maybe it is a forbidden dream, created in the isolation of my mind from the touch of reality, among many others... But let me dwell in its beauty just for a little longer, to lie curled up, imagining warmth and beauty, enveloping me peacefully, enjoying the friendly embraces and affection and laughter, while I listen the sounds and songs of the holiday cheer with a smile upon my face... I promise I will become normal, not engulfed in the alternate reality created by my mind; living, thinking and loving in humanly restrictions - but let me have these holidays... So I can have a truly, deeply joyous smile on my face...
^_^
16.12.2007. u 13:09
° 5 thoughts of the world ° Print ° # °
And in the end I guess I had to fall. Always find my place among the ashes.
Ja ne vjerujem u astrologiju, da se razumijemo. Ali ovo je stvarno nevjerojatno... Naišla sam na Quizilla profil za ribe, i što više čitam, to manje mogu vjerovati kako se to stapa s mojim životom...! Same moje unutarnje potrebe, pogled na život, stvari na koje zapravo ni ne mogu utjecati, koje kao da su mi predodređene prije rođenja, tamo se nalaze. Nije to samo taj profil, svi su profili za ribe (a sjećam se da sam ih dosta čitala) su u biti isti. Gotovo isti opis onoga što bih ja opisala kao svoju osobnost.
These folks are selfless, spiritual and very focused on their inner journey. They also place great weight on what they are feeling. Yes, feelings define Pisceans, and it's not uncommon for them to feel their own burdens (and joys) as well as those of others. The intuition of the Pisces-born is highly-evolved. Many people associate Pisceans with dreams and secrets, and it's a fair association, since those born under this Sign feel comfortable in an illusory world.
Prekrižite ovo selfless na početku, za mene sve je to istina. Što bih ja rekla za sebe. Ja apsolutno mrzim stvarnost i gotovo sve što ima veze s njom. Zašto inače stvaram iluzije od ljudi koje ni ne poznajem, i često mi se događalo da jedva da sam s nekim progovorila, odma ja u maštarije, pretvarajući ih u nešto savršeno.
...
I tu dolazimo do cilja ovog posta.
Za mene, ovo je sve istina. To me i dovelo tu gdje jesam. Ta prokleta potreba da pomažem svima kome mogu, kako mogu, često i na svoju štetu. Smišljam načine kako da im pomognem, mislim sve dok ne smislim. I tako sam sretna kad im pomognem, kad uspiju nešto prebroditi ili samo dobiti ono što im treba da budu uspješni, i glupo očekujem da će se i meni tako uzvratiti, da će mi biti zahvalni bar i da će to pamtiti i asocirati sa mnom. Ne dajem samo informacije ili savjete ili riječi utjehe, nego i nudim im i svoje srce, svoje dušu, sa željom da se povežu sa mnom i da u njihovim osmijesima bude malko više topline i zahvalnosti, da njihovi dodiri i zagrljaji budu malo čvršći, i da oni budu tu kad meni nešto zatreba. Sjetim se, svaki put kad me netko nazove da me pita što, kad, gdje, odakle, dokud imamo, ja ostavim sve što radim i odmah trčim, prekapam, radim nered iz svojih stvari samo da im kažem što trebaju. Sve što mogu, ja im dajem, otvaram se i izložim kompletno. Ako trebaju savjet, ja im kažem sve što mogu da ih odvratim od crnih misli,da ih razveselim, brinem se za njih i u vrijeme kad ne bih morala. Prekapam cijelu sebe u potrazi za dragim kamenjem koje oni trebaju, ne brinući se kako će to mene poslije dirati i koliko ću ja izgubiti...
Sad... sad se jedva borim s ranama od odbijanja, ignoriranja, hladnoće od ljudi kojima sam dala svu sebe. U jednostavnim razgovorima, otvarala sam im se i nudila svoju dušu da rade s njom što god žele, često neoprezno i glupo. Sada... sada više ne mogu. Ne mogu. Bol mi je probila samo središte srca i sada se u njoj utapam više no ikad, i svaka nada da će netko doći, utješiti me, ne slušati moja odbijanja i uzeti me u ruke i čuvati dok se bol sva ne istopi je nestala. Zato što neće. Meni neće. I ne mogu više držati se otvorenom i izloženom vjetru, tuči i snijegu prema nebu, čekajući da će kroz to doletjeti netko tko će se sve to odagnati, zagrijati me i uzeti moju dušu k sebi, i svoju dati meni. Jedna, samo jedna osoba bi mi bila dovoljna. Da kad sjedim i zurim u zelenu, išaranu površinu svoje klupe, gnječena Njezinim Visočanstvom i njezinom savršenošću i svačijom ljubavi i simpatijama, dok me bol doslovno guši, da mogu pomisliti na tu osobu negdje tamo, da misli na mene i da ću uskoro (ma koliko to vremena bilo) osjetiti njen zagrljaj, ruke te osobe kako me čvrsto drže, lice zabijeno u moje rame, kao da me nikad neće pustiti i kao da u tih par trenutaka pripadam samo toj osobi i ona samo meni. Da padnem u njezino naručje, shrvana od svakodnevnih patnji, i da me ona drži, koliko treba. Samo jedna takva osoba da postoji, nema te teškoće ovog okrutnog stvarnog svijeta koje ja ne bih mogla prebroditi...
Ali ne. Ja stojim sama. Srca i duše punih masnica, ogrebotina, dubokih i plitkih rana, živim oviseći o izvoru slatkorječivih, otrovnih laži koji se mora natjerati da me voli. A svaki put kad se toga sjetim, trn ide dublje, i više patim...
A za koga?? Za što??
Nedavno sam bila sama doma, i odlučila sam zaista proplakati, pustiti to van. Vrištala sam, vikala od boli, suze su slijevale niz moje obraze, a nisam ni dotakla bol koja se već okamenila u mojoj srži. Nisam došla ni blizu. Tek tada sam shvatila i osjetila koliko se već očaj stopio sa mnom, koliko je duboko došao...
I sad sam odlučila. Ne više. Ne više jer ne mogu i ne želim. Dakle, odlučila sam prestati voljeti. Više ikoga, osim svoju obitelj onom platonskom ljubavlju koja je i predodređena za to. Više neću grliti ljude iz čista mira, skakati na njih iz čista veselja, tješiti ih svom svojom moći, nepozvana. Nikoga nije briga za mene, pa neće ni mene biti briga za njih. Više se ne mogu nadati da će me uistinu odjednom zavoljeti ona za koju to najviše želim, i boli me to. Tako da će i njima i meni biti lakše...
Makar se osjećam kao da režem dio sebe, svoje osobnosti, svog uma. kao da se rješavam nečega što sam uvijek bila... Ali ja jednostavno ne mogu više s tim živjeti. Možda će mi trebati dugo vremena za to... Ali vjerujem da će se isplatiti više nego čekati da dođe The Salvation. Tako da... Poželite mi sreću.
I stood, overlooking the dark depths in front of me. I ripped my heart out of my chest, and held it bleeding in my hands. Softening my gaze, I froze it.
"The sea depths will keep it safe in them if no one else will. They maybe are cold and dark, but they will not harm it." Murmuring this softly in to the sea breeze, I cast it far, far away...
04.12.2007. u 21:15
° 10 thoughts of the world ° Print ° # °
