Marketing
Let there be light
Približavaju se praznici. Približava se to neko sveto, slobodno vrijeme tihog slavlja, veselja i ukrasa... Centar Zagreba je osvijetljen posvuda... Ilica, Draškovićeva, Gundulićeva i Frankopanska izgledaju kao velike plesne dvorane, sa zvonima koja izgledaju kao velika svjetla...
Makes me want to dance...
Trg je nakrčen drvenim štandovima, štandovima za Ožujsko, različitim kućicama i sadržajima, ali to sve nekako odaje toplinu. Čini se kao da ima više ljudi... Koji razgovaraju, smiju se, hodaju, žive... Stalno su sadržaji na onoj pozornici, veseli, jednostavni, umirujući... Obožavam svjetla na stupovima za rasvjetu, obožavam ogromni bor s velikim plavim kuglama i svjetlima, obožavam male plave lampice na golom drveću u Draškovićevoj i Jurišićevoj, koje me podsjećaju na zvijezde, toliko blizu da ih možeš i dotaknuti... I ne one zvijezde koje su daleko, koje su nostalgične, nego mala magična svjetlašca, kao sfera od svjetala koja čuva malo uspavano magično biće... Gotovo je svaki izlog ukrašen nečime, nekim svjetlima, što je za neke možda previše neonskog, no mene ispunjava tom nekom radošću, samo svjetlo i žar dopiru kroz svu tu tamu, od svuda i u svim bojama.
Demo... chotto sabishikute.
Peut-ętre, ce n'est pas trčs mauvais. Peut-ętre, je suis simplement fatiguée et je deviens émotif... Mais, je dois devenir normale. Et ne pas vivre dans les ręves impossibles, étranges; ne pas continuer de flotter dans les illusions faites dans mon esprit pendant les temps de ma solitude... Je dois essayer devenir normale.
Moj se duh podigne malo kad prođem Trgom i Ilicom, bilo pješke, bilo tramvajem. Ta sva svjetla, ta sva radost... U nekoga sigurno to potiče sjetu i tugu, i razumijem zašto. Ali začudo u mene ne. Jedino... Osjetim se malo usamljeno. Kao da želim šetati među tim ljudima, među svjetlima i ukrasima, držeći nekog ispod ruke. Jednostavno, tiho, veselo, mirno... Želim šetati između svega toga, samo postojati među jednom od tih rijetkih ljepota stvarnog svijeta, umotana u toplinu ljubavi prijateljstva i zajedništva...
Maybe it is a forbidden dream, created in the isolation of my mind from the touch of reality, among many others... But let me dwell in its beauty just for a little longer, to lie curled up, imagining warmth and beauty, enveloping me peacefully, enjoying the friendly embraces and affection and laughter, while I listen the sounds and songs of the holiday cheer with a smile upon my face... I promise I will become normal, not engulfed in the alternate reality created by my mind; living, thinking and loving in humanly restrictions - but let me have these holidays... So I can have a truly, deeply joyous smile on my face...
^_^
Post je objavljen 16.12.2007. u 13:09 sati.