Marketing
And in the end I guess I had to fall. Always find my place among the ashes.
Ja ne vjerujem u astrologiju, da se razumijemo. Ali ovo je stvarno nevjerojatno... Naišla sam na Quizilla profil za ribe, i što više čitam, to manje mogu vjerovati kako se to stapa s mojim životom...! Same moje unutarnje potrebe, pogled na život, stvari na koje zapravo ni ne mogu utjecati, koje kao da su mi predodređene prije rođenja, tamo se nalaze. Nije to samo taj profil, svi su profili za ribe (a sjećam se da sam ih dosta čitala) su u biti isti. Gotovo isti opis onoga što bih ja opisala kao svoju osobnost.
These folks are selfless, spiritual and very focused on their inner journey. They also place great weight on what they are feeling. Yes, feelings define Pisceans, and it's not uncommon for them to feel their own burdens (and joys) as well as those of others. The intuition of the Pisces-born is highly-evolved. Many people associate Pisceans with dreams and secrets, and it's a fair association, since those born under this Sign feel comfortable in an illusory world.
Prekrižite ovo selfless na početku, za mene sve je to istina. Što bih ja rekla za sebe. Ja apsolutno mrzim stvarnost i gotovo sve što ima veze s njom. Zašto inače stvaram iluzije od ljudi koje ni ne poznajem, i često mi se događalo da jedva da sam s nekim progovorila, odma ja u maštarije, pretvarajući ih u nešto savršeno.
Hopefully, any kindness will be reciprocated, because the Fish can certainly turn blue if they're not. Pisceans are generally gentle, easy-going folk, who are on the shy and reticent side. They are modest to the point of impracticality, often stepping up only to show their talents in painting or music. Easiest for the Fish (and still great fun) is living in their lush dream world.
The Fish are happy to be considered hazy, since there's a certain sense of safety in that self-proclaimed netherworld. That said, they won't stay away for long, since one of their primary goals is to help others. Pisceans are compassionate, charitable and will quickly put the needs of others ahead of their own. It's this kind of self-sacrifice which keeps these folks going. The flip side to their giving natures is that oft-timid Fish are likely to be taken advantage of by less well-meaning souls.
...
I tu dolazimo do cilja ovog posta.
Za mene, ovo je sve istina. To me i dovelo tu gdje jesam. Ta prokleta potreba da pomažem svima kome mogu, kako mogu, često i na svoju štetu. Smišljam načine kako da im pomognem, mislim sve dok ne smislim. I tako sam sretna kad im pomognem, kad uspiju nešto prebroditi ili samo dobiti ono što im treba da budu uspješni, i glupo očekujem da će se i meni tako uzvratiti, da će mi biti zahvalni bar i da će to pamtiti i asocirati sa mnom. Ne dajem samo informacije ili savjete ili riječi utjehe, nego i nudim im i svoje srce, svoje dušu, sa željom da se povežu sa mnom i da u njihovim osmijesima bude malko više topline i zahvalnosti, da njihovi dodiri i zagrljaji budu malo čvršći, i da oni budu tu kad meni nešto zatreba. Sjetim se, svaki put kad me netko nazove da me pita što, kad, gdje, odakle, dokud imamo, ja ostavim sve što radim i odmah trčim, prekapam, radim nered iz svojih stvari samo da im kažem što trebaju. Sve što mogu, ja im dajem, otvaram se i izložim kompletno. Ako trebaju savjet, ja im kažem sve što mogu da ih odvratim od crnih misli,da ih razveselim, brinem se za njih i u vrijeme kad ne bih morala. Prekapam cijelu sebe u potrazi za dragim kamenjem koje oni trebaju, ne brinući se kako će to mene poslije dirati i koliko ću ja izgubiti...
Sad... sad se jedva borim s ranama od odbijanja, ignoriranja, hladnoće od ljudi kojima sam dala svu sebe. U jednostavnim razgovorima, otvarala sam im se i nudila svoju dušu da rade s njom što god žele, često neoprezno i glupo. Sada... sada više ne mogu. Ne mogu. Bol mi je probila samo središte srca i sada se u njoj utapam više no ikad, i svaka nada da će netko doći, utješiti me, ne slušati moja odbijanja i uzeti me u ruke i čuvati dok se bol sva ne istopi je nestala. Zato što neće. Meni neće. I ne mogu više držati se otvorenom i izloženom vjetru, tuči i snijegu prema nebu, čekajući da će kroz to doletjeti netko tko će se sve to odagnati, zagrijati me i uzeti moju dušu k sebi, i svoju dati meni. Jedna, samo jedna osoba bi mi bila dovoljna. Da kad sjedim i zurim u zelenu, išaranu površinu svoje klupe, gnječena Njezinim Visočanstvom i njezinom savršenošću i svačijom ljubavi i simpatijama, dok me bol doslovno guši, da mogu pomisliti na tu osobu negdje tamo, da misli na mene i da ću uskoro (ma koliko to vremena bilo) osjetiti njen zagrljaj, ruke te osobe kako me čvrsto drže, lice zabijeno u moje rame, kao da me nikad neće pustiti i kao da u tih par trenutaka pripadam samo toj osobi i ona samo meni. Da padnem u njezino naručje, shrvana od svakodnevnih patnji, i da me ona drži, koliko treba. Samo jedna takva osoba da postoji, nema te teškoće ovog okrutnog stvarnog svijeta koje ja ne bih mogla prebroditi...
Ali ne. Ja stojim sama. Srca i duše punih masnica, ogrebotina, dubokih i plitkih rana, živim oviseći o izvoru slatkorječivih, otrovnih laži koji se mora natjerati da me voli. A svaki put kad se toga sjetim, trn ide dublje, i više patim...
A za koga?? Za što??
Nedavno sam bila sama doma, i odlučila sam zaista proplakati, pustiti to van. Vrištala sam, vikala od boli, suze su slijevale niz moje obraze, a nisam ni dotakla bol koja se već okamenila u mojoj srži. Nisam došla ni blizu. Tek tada sam shvatila i osjetila koliko se već očaj stopio sa mnom, koliko je duboko došao...
I sad sam odlučila. Ne više. Ne više jer ne mogu i ne želim. Dakle, odlučila sam prestati voljeti. Više ikoga, osim svoju obitelj onom platonskom ljubavlju koja je i predodređena za to. Više neću grliti ljude iz čista mira, skakati na njih iz čista veselja, tješiti ih svom svojom moći, nepozvana. Nikoga nije briga za mene, pa neće ni mene biti briga za njih. Više se ne mogu nadati da će me uistinu odjednom zavoljeti ona za koju to najviše želim, i boli me to. Tako da će i njima i meni biti lakše...
Makar se osjećam kao da režem dio sebe, svoje osobnosti, svog uma. kao da se rješavam nečega što sam uvijek bila... Ali ja jednostavno ne mogu više s tim živjeti. Možda će mi trebati dugo vremena za to... Ali vjerujem da će se isplatiti više nego čekati da dođe The Salvation. Tako da... Poželite mi sreću.
I stood, overlooking the dark depths in front of me. I ripped my heart out of my chest, and held it bleeding in my hands. Softening my gaze, I froze it.
"The sea depths will keep it safe in them if no one else will. They maybe are cold and dark, but they will not harm it." Murmuring this softly in to the sea breeze, I cast it far, far away...
Post je objavljen 04.12.2007. u 21:15 sati.