Ovih dana pišem diplomski rad, jedan od dva koja moram naškrabati da bih dobio tu famoznu diplomu. Jebe mi se za nju. Na titule ne svršavam, pare su jedine te koje mi mogu priuštiti orgazam. Diplomske pišem samo zato jer me frustrira ostavljati stvari nedovršenima.
Faks sam upisao jer sam to zaista htio i volio, dodatni plus je bio taj što sam odmah imao viziju što želim s tim raditi. Zanimalo je mene još puno toga, ali ono što se protezalo kroz čitav moj život je to da želim biti učitelj. Zato me danas žalosti kad vidim što rade od prosvjetara i kakvo mišljenje javnost ima o njima. Nastava je zaista poziv, nisu to floskule. To ili voliš raditi ili... Ne znam za drugo.
Ako voliš, onda ćeš to raditi čak i kad te svi guze u mozak, od divljih učenika iza kojih stoje retardusi od roditelja, do divljih političara koji zahvaljujući svojim profesorima sada trpaju novce u svoj džep i ne rade ništa, dok s druge strane odbijaju povećati ionako mizerni koeficijent svojoj razrednici koja im je toliko puta opravdala sat s kojeg su oni izostali kako bi ga trpali nekoj djevojci. Kad je bila kriza, onda im nije bio problem tim istim profesorima skidati s ionako tužno male plaće, dok s druge strane oni nisu bili zadovoljni ni s triput većom plaćom za trideset puta manje rada, o parama koje prođu ispod radara da se i ne govori. Profesori štrajkaju otkad je ove države, političari nikad. To dovoljno govori o svemu.
A ako kojim slučajem ne voliš taj posao, onda ćeš obavljati onaj minimum koji je u tom slučaju zaista blizu onom stereotipu o isfrustriranim, nesposobnim uhljebima koji sišu državne jasle i ne rade ništa. No takvih je, vjerujte mi, jako malo, i žao mi je što se svi onda povode takvim primjercima samo da bi pljuvali po nama. Kroz svoje školovanje imao sam samo nekoliko takvih profesora, i svi su mi predavali na fakultetu. Zato ne podržavam fakultete koji su iskoristili gužvu pa štrajkaju zajedno s onima koji su zaista zaslužili barem malo poštovanja, a to su nastavnici u osnovnim i srednjim školama. Ipak, drago mi je da i oni štrajkaju, nikome nije tako dobro kao vladajućima, neka padne cijeli sustav. Ja sam i za upotrebu sile ako je to potrebno. Revolucije ionako nikad nisu urodile plodom bez baklji i pucnjeva. Neka nas zovu teroristima.
I zato, danas kad sam na korak da postanem diplomirani profesor, što je (bio) moj životni san, i kada već bez diplome radim u struci, pitam se ima li smisla ostajati tu. Vjerujem da ima, ali zašto se tu ne planiram zadržavati možda ispričam drugom prilikom. Život ima nevjerojatan smisao za humor.
Večeras sam deaktivirao sve dating stranice na kojima sam bio aktivan, po tko zna koji put. Gade mi se. Gadile su mi se i prije, gadit će mi se uvijek.
Uvijek sam držao da ljudi pokazuju svoja prava lica tek kad znaju da je njihov identitet zaštićen. I ja koristim blog da izbacim ono najgore iz sebe. Dobri ja je za internu upotrebu, njega poznaju ljudi koji me vole i koje ja volim.
Tako i većina ekipe na tim stranicama. Naučeno lijepo ponašanje primjenjuju kad se zna tko su i što su, kad se treba pokazati, a kad su zaštićeni, onda puštaju iz sebe ono animalno, divlje, zlo. Iza blesavih, retardiranih nickova nalaze se kilogrami i kilogrami frustracija koji vape da izađu van, da nađu neku jadnu žrtvu u bespućima interneta koja je tu došla napraviti isto i da u nju prospu svo zlo koje drže unutra. To je zapravo borba dvaju zala, ono koje je veće i moćnije doživljava katarzu, pročišćava se jer svoje zlo iskali prema tom drugom jadničku koje je manje zlo od ovoga. Ali džabe. Frustracije se ne riješavaju na taj način, osim privremeno. One se brzo vrate u punom sjaju i onda nanovo traže neku novu žrtvu. I ja sam bio žrtva. I ja sam ponekad bio i iskaljivač frustracija, iako jako rijetko i u relativno benignim oblicima, čime se jako ponosim. Ali bio sam, jer nisam savršen.
Večeras sam, međutim, bio žešćom žrtvom određenog retardusa koji je moje slike dijelio okolo predstavljajući se kao ja. "Tko je ta osoba? Kako li me samo prezentirala drugima dok se predstavljala kao ja?" - pitao sam se. Neću lagati, ovakav scenarij prošao mi je glavom više puta, ali mislio sam da se to meni neće dogoditi. Neće vraga.
Nakon što sam duboko udahnuo, zamolio sam osobu koja je na moje slike odgovorila sa "pa koliko lažnih profila imaš jebote" da mi kaže tko joj je još slao moje slike. Nije odgovorila. Deaktivirao sam profil i rekao da se više nikad ne vraćam tamo. Odmah sam znao da lažem.
Ležim u krevetu, ušuškan i s kapcima spremnima za osmosatni odmor. Kišne kapi udaraju o prozorske rolete i stvaraju savršen ugođaj za spavanje. Najednom čujem komarca kako mi zuji kraj ušiju. "Koju pičku materinu oni još uvijek letaju?! Zahladilo je i nek se nose tamo odakle su i došli!" - rekao sam u sebi.
Kad sam ga vidio na zidu, u vrlo kratkom roku dobio je svoju lekciju iz peglanja, ali sam se zato ja razbudio. Pala mi je na pamet poslovica Više zuji nego meda daje ili kako već ide, pa sam se zapitao koliko ja zapravo zujim, a koliko meda dajem? U tegli ima nešto malo, ali je li to dovoljno? A tko mi i može reći koliko je dovoljno?
Osim toga, komarci i piju krv. Ja je sigurno pijem određenim ljudima u svom životu, ali imam osjećaj da je netko i meni pije. Ja sâm.
Je li zujanje nešto nužno loše? Ja mislim da nije. Zujim i zujat ću sve dok me netko ne prilijepi uza zid.
Četiri su sata popodne i ja ne radim ništa. Buljim u plafon i slušam glazbu, čekajući da mama iz dnevne poviče da je ručak gotov. Ručak kasni jer mama radi do jedan popodne, a ja se tad tek dignem pa nisam ni od kakve koristi. Ah, što li radim od svoga života? Imam 23, većina stručnjaka kaže da su to najbolje godine. Pa ipak, jesu li?
S 23 u Hrvatskoj si nitko i ništa.
S 23 još studiraš, ako ne studiraš onda razmišljaš kako dati otkaz na poslu gdje te plaćaju 15 kuna po satu, a poštuju malo manje od glavne paćenice u meksičkim serijama. Kada napokon smogneš hrabrosti dati otkaz, nakon što si svojoj obitelji objasnio da nisi lijenčina koja želi živjeti na njihovoj grbači koja ionako jedva da i njih prehranjuje, gledaš po internetu što bi mogao raditi u Njemačkoj ili Irskoj. Ako studiraš, gledaš svoje vršnjake koji su jedva srednju završili (jer su za to vrijeme uživali u čarima pubertetskoga doba) kako uživaju u životu radeći isto što i prije deset godina. Oni su, pak, na vrijeme shvatili da se mlaćenjem škola ništa ne može postići u državi koja se busa u prsa veličanjem svoga obrazovnog sustava, a svoje učitelje plaća u naturi, jebanjem u zdrav mozak. Umjesto toga, svoju su energiju preusmjerili u nešto korisno i sada, na pola puta do tridesete, imaju i novaca i radnoga iskustva koje ja neću steći do četrdesete. Ako mi se posreći, naravno.
S 23 si osuđen na još dvadeset godina življenja sa starcima jer za najam nekakve garsonijerice para nemaš, o kupnji iste da se i ne govori.
S 23 u Hrvatskoj gledaš ljude s kojima si do jučer na kavama dijelio svoje najdublje tajne kako odlaze u bolje krajeve i otamo ti viču "Dođi i ti, prodisat ćeš punim plućima!" Ipak, ti si rastrgnut između ljubavi prema domu i želje da se osjećaš kao ljudsko biće, biće koje zna za što i za koga radi. Nije da imaš puno izbora, osim ako ne želiš cijeli život biti siromašan i usamljen.
S 23 si... Nadopunite sami, mama je viknula da je gotov ručak, moje omiljeno jelo je na stolu. Hvala ti mama, na svemu! Dobro je biti ja.
Prošlo je četiri ujutro, a ja, umjesto da idem spavati kao svi normalni ljudi, razmišljam o tome kako bih se mogao vratiti pisanju bloga. Ovaj put, doduše, ne namjeravam pisati o studentskim danima jer to je prošlost. Formalno nije, budući da imam još napisati i obraniti diplomski rad, ali realno jest.
Dnevnik o studentskim danima zasad ću ostaviti postrani jer imam potrebu pričati o sadašnjosti. On ionako već ima svoj početak i završetak, a ovo sad... Hm, završetak sigurno nema, a ima li početak? Je li ovo neko novo poglavlje u mom životu ili samo međuprostor koji koristim za promišljanje o prekrasnim, bezbrižnim danima kad sam bio mladi, blesavi student i za vjeru u bolju budućnost, kada ću i dalje biti blesav, ali možda malo manje mlad, a više iskusan i još više siguran u svojoj koži?
Iščekivanje zna biti zajebano. Iščekivanje zna izluditi. Ja se samo nadam da neću podleći mračnim igrama uma koje me stalno pozivaju na izazov.
Sestra, s kojom dijelim sobu, diže mi tlak samom svojom prisutnošću koja mi ne dopušta pisati u miru po blogu. Umne igrice opako pletu svoju mrežu.
| studeni, 2019 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv