Prošlo je četiri ujutro, a ja, umjesto da idem spavati kao svi normalni ljudi, razmišljam o tome kako bih se mogao vratiti pisanju bloga. Ovaj put, doduše, ne namjeravam pisati o studentskim danima jer to je prošlost. Formalno nije, budući da imam još napisati i obraniti diplomski rad, ali realno jest.
Dnevnik o studentskim danima zasad ću ostaviti postrani jer imam potrebu pričati o sadašnjosti. On ionako već ima svoj početak i završetak, a ovo sad... Hm, završetak sigurno nema, a ima li početak? Je li ovo neko novo poglavlje u mom životu ili samo međuprostor koji koristim za promišljanje o prekrasnim, bezbrižnim danima kad sam bio mladi, blesavi student i za vjeru u bolju budućnost, kada ću i dalje biti blesav, ali možda malo manje mlad, a više iskusan i još više siguran u svojoj koži?
Iščekivanje zna biti zajebano. Iščekivanje zna izluditi. Ja se samo nadam da neću podleći mračnim igrama uma koje me stalno pozivaju na izazov.
Sestra, s kojom dijelim sobu, diže mi tlak samom svojom prisutnošću koja mi ne dopušta pisati u miru po blogu. Umne igrice opako pletu svoju mrežu.
Post je objavljen 04.11.2019. u 04:12 sati.