Zdenkov kulturni kombi

četvrtak, 29.06.2006.

Kad se nasip rasprsne Zapravo sam želio ovdje staviti naslov When The Levee Breaks, ali nedavno sam rogoborio protiv engleziranih naslova na drugim blogovima, a pošto znam kakva su zlopamtila neki od tih ljudi na koje sam se obrušio, onda neću izazivati vraga.Uglavnom, samo je ta pjesma Zeppelina (za koju sam kao klinac mislio da joj naslov znači Kad se lavabo razbije) nedostajala jučer za potpuni ugođaj na nasipu - nažalost, tkogod da je puštao glazbu prije koncerta nema smisao za postmodernu ironiju kompatibilan s mojim. Woodstock se vratio u Zagreb, zahvaljujući Mati i, iako nisam bio nešto impresioniran nastupima samima, bilo je super. A u dijelu kada je Društvo Japansko-Hrvatskog prijateljstva improviziralo čak sam i u zvukovlju poprilično uživao. Nažalost, nedostajao je dječji zbor posthiroshimskih stroncijem inficiranih kastrata koji s ushitom, kakav će u kasnijim godinama biti rezerviran isključivo za pregibe i zgrčke tijekom jutarnje korporativne gimnastike, pjeva U boj u boj za Nippon svoj... Neka, povukli smo se sredinom druge pjesme Acid Mothers Temple, one iritantne s limunadom, iza i slušali poglavicu zagrebačkog mod plemena kako nam priča o Omladinskim festivalima u Subotici prije frtalj stoljeća. Sišli smo do rijeke, večeras sam i ja bio dolje, komarci me izgrizli nisu iako se nisam autanazirao, ljepše je sve udvjesto... Valja nama preko rijeke, ponekad, no ima onih lijepih ljetnih večeri kada je uistinu dovoljno i samo sići do nje.

utorak, 27.06.2006.

Još jedna ofanziva - Valja nama preko rijeke! - izusti Savo Kovačević, promatrajući hladnu Neretvu, okrutni vodeni zid ispriječen između njegovih ljudi i slobode. - Kanda sam to već negdje čuo... - pomisli Vladimir Nazor, stojeći u blizini. Nazorove su naočale bile prljave, a brada nenjegovana, danak predugom životu u zbijegu. Šuma ne djeluje dobro na fizički izgled odmetnutih književnih velikana. No to ne znači da se ispod te prividne zapuštenosti nisu i dalje rojile misli i ideje. Mozak umjetnika i revolucionara vrlo rijetko spava. A ako je netko oboje, kao Moša Pijade, onda se rijetko pretvara u nikada. Drug Moša nikada nije spavao. Ponekad bi legao i zaklopio oči, da se malo odmori, istina, no spavao nije nikada, baš kao što ni Neretva, recimo, nikada nije prestajala teći. Iako bi pomoglo da jest, tada i ondje valjalo je preko nje. - O, Mojsije, gdje si sada, kada te trebamo? - zavapi Nazor. - U Kranjčevićevoj sam knjizi, koju si ostavio u Zagrebu. - odgovori Mojsije. - E jebiga, nisam mogao čitavu knjižnicu tegliti sa sobom u onom trošnom čamcu. - pomisli Nazor, prepristojan da naglas opsuje. No Savo Kovačević ionako ništa nije čuo. Drug, čovjek i komunist, ni u Bibliju ni u Mojsija vjerovao nije. Moša Pijade je zato sve čuo, pa i ono neizgovoreno. Duge besane noći i predanost revolucionarnim ciljevima izoštrili su njegova čula, tako da je bio sposoban čitati misli drugih ljudi. Upravo je na taj način i pridobio Titovo povjerenje. Komandant poželi cigaru, kadli Moša je već pruža. Papuče navečer - evo ih. Viski - isto. Ne trebaš ni pitati, Moša već zna što mu treba. Tako je čuo i Nazorovu psovku, i začudio se. Ne psovanju, dakako, i njemu bi se, iako junaku revolucije, znala omaknuti poneka tu i tamo. No Nazor je bio pjesnik, a takvi su čuđenje u svijetu, i Moša se Pijade nije mogao otarasiti tog osjećaja čuđenja u njegovoj blizini. Nije volio biti začuđen te zato nije mogao smisliti Nazora. Čak je i šurovao protiv njega kod Tita, no glupi Rus nije bio u stanju raspoznati Hrvate kroz dim duhanske izmaglice. Te će zbog tog šurovanja kasnije nastradati nevini Hebrang, koji je usprkos tome što je bio nevin nekim ne baš posve razjašnjenim putem uspio dobiti sina, no to je već druga priča. Sada je valjalo preko rijeke. Samo kako? Neizgovoreno, pitanje je ostalo lebdjeti u zraku dok nije naišao nespretni drug Radivoje Korać i neoprezan, a visok, glavom udario u nj. Tako je zveknulo da su sad pitanje čuli svi u bližoj okolici. - Pa valjda preko mosta? - reče Nazor. Pijade ga pogleda začuđeno, a Savo Kovačević posprdno. Što se nekakvo tamo škrabalo ima miješati u vojnu strategiju? - Nipošto, druže Nazor. - reče - Zbog nesmotrenosti druga Koraća sada i s one strane rijeke četnici sigurno a Nijemci ziher znaju da je namjeravamo prijeći. Voda dobro prenosi zvuk, jamačno se i ondje čulo. Sjeli su i dugo vijećali što napraviti. Naposlijetku, došli su do zaključka da je najlogičnije i najinteligentnije rješenje srušiti postojeći most i na njegovom mjestu po noći, dok neprijatelj suprotno poslovici spava, neopazice sagraditi novi. Samo, imali su jedan problem: nisu posjedovali eksploziv kojim bi srušili most. Dugo su vijećali što da naprave, no bez pravih rezultata. A tada se najednom začuo zvuk aviona. Odmah su ga prepoznali. - Ivo Lola! - povikaše uglas, ustajući - Vraća se iz Teherana! Tada su ugledali, neočekivano, dvije prilike u avionu. - Ivo Lola nije sam! Avion proleti nisko iznad njihovih glava i spusti se na livadu. Nažalost, ne baš iznad svih: drug Radivoje Korać bio je previsok te mu je elisa dvomotorca odrubila glavu i zapanjujućom je, urođenom preciznošću ubacila ravno u ptičje gnijezdo na obližnjem brijestu. - Bio je to veliki drug. - tužno se spomene Savo Kovačević - Nazvat ćemo neki kup po njemu. A sada idemo pogledati tko je to u avionu. Na neizmjerno čuđenje svih, osim Moše Pijade, u avionu nije bilo Ive Lole, nego su iz njega izašla dva uštogljena tipa, koja nikada u životu nisu napisala niti stiha. - Dobar dan, ja sam Stol. - reče prvi. - Dobar dan, ja sam Ljestve. - nadometne drugi. - Onda ste zacijelo Šveđani. - odvrati pronicljivi drug Moša. - Istina je, dobro ste pogodili. Nego, recite, je li ovo NOB? - Bogami jeste. - izvali Savo Kovačević i ugrize se za jezik jer je spomenuo Boga. - E dobro onda, imamo nešto za vas. Dobili ste NOBelovu nagradu. - svečano obznani Stol, a Ljestve se izvije i izvadi kutiju sa dvadeset kila dinamita iz aviona - A sada nas ispričajte, žurimo na benzinsku pumpu. - Ostali ste bez goriva? - upita Nazor, a drugovi ga sasijekoše pogledima. Što se nekakvo tamo škrabalo ima miješati u mehaniku i vojnu tehnologiju? - Ne, moramo pokupiti šest sunarodnjakinja. - odvrati Ljestve, turirajući motor, a avion se počne vrtiti u krug sve dok se nije sjetio da je riječ o dvomotorcu pa uključio i drugi. Samo je Moša Pijade bio dovoljno priseban da u trenutku kada je avion već uzletio za njim dovikne pitanje koje ih je sve mučilo. - Za što smo dobili NOBelovu nagradu? Pod težinom pitanja avion posrne i propadne nekoliko metara, već s kvislinške strane rijeke, što je bilo posve dostatno da elisa odrubi glavu talijanskoj medicinarki Liliani Ronchetti, te je zapanjujućom, urođenom preciznošću ubaci u ptičje gnijezdo na obližnjoj vrbi. - Za nastavak priče. - odgovor Šveđana dopre iz velike daljine, no voda dobro prenosi zvuk, tako da su ga svi partizani dobro čuli i osokolili se. Te su večeri nastradale mnoge ptice u okolici. S druge strane Neretve, Savo Kovačević, Vladimir Nazor, Moša Pijade i još nekolicina drugova promatrali su ostatke nekada velebnog mosta, klimavu drvenu konstrukciju improviziranog nadomjestka preko kojeg su prešli i nekolicinu krajnje zbunjenih skakača u vodu koji su se pitali gdje će sada trenirati. U daljini se čuo zvuk vjetra, kojeg su proizvodile pete kukavičkih kvislinga. - Šteta, bio je to lijep most! - zaneseno će Nazor. A ostali ga prezrivo pogledaše. Što se nekakvo tamo škrabalo ima miješati u vojno graditeljstvo? - Ovaj mi Hebrang sve više ide na živce. Mislim da ću ga se morati ubrzo otarasiti. - pomisli Tito, hoteći pripaliti cigaru, no Moša je po običaju bio brži, prinijevši mu Ronsona. Jedino se mali Slavko, koji u srcu jest već bio pravi skojevac, ali još je bio premlad da zna kako ponekad valja držati jezik za zubima, tužan zbog uništene ljepote prvotnog mosta, naglas složio s Nazorom. - Pa, šteta! - Hvala ti, Slavko! Spasio si mi život! - reče njegov drug Mirko, preskačući nagaznu minu, podmuklu zamku mrskih kvislinga. A tada su se svi okrenuli i pošli tražiti sljedeću rijeku.

ponedjeljak, 26.06.2006.

The Final Cut Najprodavaniji album svih vremena, Michael Jacksonov Thriller (rutvica je sjajno definirala Jacksona neki dan na forumu: Bio je jako dobar. Šteta što se raspao.), visio je na prvom mjestu američke top liste mjesecima. I znate li što ga je, kažu, skinulo odande? Vjerojatno najhermetičnije ostvarenje koje se ikada zateklo na tom položaju. Da, zadnji album Pink Floyda, The Final Cut. Zadnji album? Da, paradoksalno, iako imam neke od kasnijih albuma i uopće ih ne smatram lošima, nekako sam naviknut pristupiti strani gospodina Rogera Watersa i smatrati ovo krajem epopeje. Iako, još paradoksalnije, na tim kasnijim albumima zapravo ima više pravog duha Floyda nego ovdje, na, efektivno, Watersovom solo albumu. Svi su ostali albumi Pink Floyda, pokušam li to objektivno sagledati, vjerojatno bolji od ovoga. Na njemu nema pamtljivih melodija, glazbenih avantura, pjesme su ponekad, reklo bi se, tek nerazrađene skice, ako ne i otpaci s The Wall. Sve se skupa doima poput nekog hermetičnog kazališnog recitala. I, dakako, udara ravno u pleksus. Jako bolno. Dugo nisam brinuo o svojim pločama, tek sam prije nekoliko godina počeo kupovati one zaštitne, plastične folije i umatati ih u njih. No nekako sam stao i, više-manje, samo one ploče za koje znam da su izrazito vrijedne ili one koje su mi iz nekog razloga posebno prirasle srcu nalaze se u takvim ovitcima. Večeras, dobivši neodoljivu želju za preslušavanjem ovog albuma, potražio sam ga na polici. Dakako, omotan je, prvi i jedini od PF albuma nakon Ummagumme... (I Meddle je zapravo, sad sam se sjetio, ali nije bio na polici, pak mi je sve razbacano.) Zapravo ne pokušavam nikoga uvjeriti da promijeni uvriježeno, vjerojatno ne predobro mišljenje o ovom albumu. Pa čak ni da ga presluša. Glupo je pjevati gotovo pa dječačke stihove o trenutnim svjetskim liderima, znam. Glupo je i smisliti lik ultrasposobnog specijalnog agenta kojem je hobi vezenje goblena s likom vlastite mačke, pa ipak Napad na platformu Jennifer ima istu hladnoratovsku ljepotu ranih osamdesetih, i taj film obožavam gotovo kao i ovu ploču. Nostalgija za ranoposlijepopodnevnim B filmovima s Brooke Shields i skupljanjem sličica iz serije Fudbaleri i timovi? Možda. A možda je samo važno zvati se Roger. Moore ili Waters, prihvaćam njihove mane, ali, dođavola, pašu mi. Bez racionalnih odgovora, molim.

nedjelja, 25.06.2006.

Dani THE KINKS Days Thank you for the days, Those endless days, those sacred days you gave me. I'm thinking of the days, I won't forget a single day, believe me. I bless the light, I bless the light that lights on you believe me. And though you're gone, You're with me every single day, believe me. Days I'll remember all my life, Days when you can't see wrong from right. You took my life, But then I knew that very soon you'd leave me, But it's all right, Now I'm not frightened of this world, believe me. I wish today could be tomorrow, The night is dark, It just brings sorrow anyway. Thank you for the days, Those endless days, those sacred days you gave me. I'm thinking of the days, I won't forget a single day, believe me. Days I'll remember all my life, Days when you can't see wrong from right. You took my life, But then I knew that very soon you'd leave me, But it's all right, Now I'm not frightened of this world, believe me. Days. Thank you for the days, Those endless days, those sacred days you gave me. I'm thinking of the days, I won't forget a single day, believe me. I bless the light, I bless the light that shines on you believe me. And though you're gone, You're with me every single day, believe me. Days. Tijekom tjedan dana provedenih u Češkoj, prvo poslovno, a potom i na odmoru, ova mi se pjesma stalno motala po glavi. Ne, nisam je čak ni imao sa sobom, u hotelskim bih noćima tiho pustio Talking Headse. Ni danas, ponovo kod kuće, nisam si je pustio ni sa kojeg od medija na kojima je imam. Nije ni potrebno, možda bih razbio čaroliju, ovdje je, unutra. Doživio sam nekoliko dana slobode. Čak se nisam ni odmarao u klasičnom smislu te riječi, nametnuo sam si žestok, turistički ritam i pičio vlakovima po Češkoj. No, nisam imao obaveza, nekoliko telefonskih poziva riješilo je probleme na poslu, potpise za članke sam poslao u redakciju, obaveza, osim samonametnutih, nije bilo. Čak ni mailove danima nisam čitao. Inače, ja sam od onih koji pogledaju mail prije no što idu oprati zube, potom, nakon što ih operu, opet pogledaju mail i onda idu spavati. Kako je bilo? Lijepo. Opisivati zapravo ne mam mnogo, bio sam u Pragu, Koprivnicama i Brnu. Popio mnogo piva, fino jeo, pogledao dva sjajna muzeja - i to je to. Vozio sam se vlakovima, čitajući prokušane favorite, Viana i Gibsona, iznova. Shvaćajući koliko mi to nedostaje, u danima nakon posla, kada se osjećam preskrhano za čitanje. Prag ne može ne oduševiti, svaki puta. Da, sve je puno turista i jako, jako komercijalno, ali moj je hotel bio malo dalje, u Žižkovu, a ondje ima, iako sve manje, bilo gdje, pivnica u kojima nema nikoga osim Čeha, toče neko od sjajnih piva (Staropramen Granat je definitivno nešto najbliže smislu života što sam uspio spoznati u svojih tri i pol desetljeća) po, preračunato, 4-5 kuna i život teče taman onoliko polako koliko treba. Volim Prag, a nakon ovog ću ga posjeta voljeti i pamtiti još više. I da, napokon sam uspio posvetiti dovoljno vremena fantastičnom praškom Tehničkom muzeju, valjda ću jednom staviti i slike. Koprivnice su pak teška pripizdina. Ali imaju tvornicu koja je više od stoljeća (jedva) radila lude, prekrasne, nerazumne automobile, a i danas proizvode sjajne kamione. I tvornički muzej je smješten ondje. I muzej Emila Zatopeka, s peharima i medaljama, jer i on se rodio u toj pripizdini. Kao i plava, ne toliko lijepa, ali široko nasmiješena recepcionarka u hotelu Tatra, vjerojatno. Pitala me hoću li doplatiti sto kruna za ljepšu sobu. Rekao sam da. Da me pitala hoću li je oženiti i odvesti kući, isto bih rekao da. Kada bih je opisivao kao lik u pripovjetci ili romanu, rekao bih da nije imala lice (ni tijelo), nego samo oči i osmijeh. Ponekad, samo ponekad, kada naiđu dani koje pamtiš cijeli život, sretneš nekoga tko se tako iskreno smije i veseli, i život odmah postane ljepši. Cabirijine noći, definitivno, i češki dani... Iduća me noć zatekla u gradu salonskih stremljenja, a je li navukla i djevičanski veo, ne znam, ja sam rano otišao spavati, kao komentatori skijaških skokova u Garmisch-Partenkirchenu za Novu Godinu. Brno je lijepo, centar, stari dio je jako uvećan zagrebački Gornji grad. No ja sam već bio umoran i dotučen, shrvan tegljenjem teških torbi i više-manje sam znao da se dani, mada mi još zvoni melodija u ušima, primiču kraju. Neka, neću ih zaboraviti

nedjelja, 18.06.2006.

Ponovo na putu Parafrazirajući Kasandru mogu napisati: Spremio sam torbu, spremio sam bag, odoh ja u Prag. Nisam stigao napisati završni komentar Animafesta, o blago rečeno kontroverznim nagradama, ali koga briga? Slijedi tjedan dana druženja s češkim pivama. Najmanje jedan, a ako me put uspije, kao što planiram, nanijeti i u Koprivnice, dva sjajna tehnička muzeja. I zapravo, s iznimkom dva dana poslovnih obaveza, o kojima neću, ništa drugo. Ako preživim pričat ću. A nije isključeno da se i iz Češke javim, Interneta, kažu ima.

subota, 17.06.2006.

Animafest - petak Svake dvije godine ponavlja se ista priča: četiri dana rogoborim kako je, eto, ovaj Animafest najslabiji do sada i kako je malo dobrih filmova, a onda dođe petak i popravi prosjek. Ove godine sam čak gunđao manje nego prosječno, prilično zadovoljan viđenim od ponedjeljka do četvrtka, ali to nije spriječilo nastavak stare tradicije: petak je i opet bio najbolji. Francuski Dies irae tehnički možda i ne pripada ovamo, riječ je o nizu fotografija puteva, cesta, hodnika, prolaza, koji se brzo izmjenjuju po nekom načelu sličnosti, ali za razliku od Bushovih kukaca nisu toliko međusobno slični da ostavljaju bar privid animacije. No film nije loš, ima zanimljiv i uznemirujuć zaključak, a i nedvojbeno je od svih na festivalu onaj u prikupljanju građe za koji bi najradije sudjelovao. Reklamni Kellogovi punjeni kolačići - Sjeverni pol i Kanal Sundance - Neki dani, što je uglazbljena pjesma, nisu ostavili naročit dojam. Onih dana, film o skrivanju identiteta njemačkog dječaka u Parizu 1946. ima zanimljivo polazište, ali razočarava nedorečenošću priče, koja je autorici osobno važna, ali meni kao gledatelju nije. Belgijski Tango nero nudi krimi-ljubavnu priču, krajolike Venecije, mafiju, dragulje, glupe murjake, spontani seks, glavnu junakinju koja na kraju ni kriva ni dužna najebe i zlikovca koji se izvuče. Konvencionalno i dobro, no daleko od oduševljenja koje će izazvati naredni film, O Ivanu ludom. Poznata ruska bajka, kojoj bolje pristaje naslov pod kojim je puštena, O Ivici budalici, ne fascinira tehnikom kolažne animacije i po tom je pitanju dosta konvencionalna. No, trinaest je to minuta čiste, spontane zabave, odličnih narativnih i vizualnih štosova i slatkog hepienda. Medvjed i koza su među najboljim likovima ovog Animafesta, a ovacije na kraju daju naslutiti kamo bi trebala otići nagrada publike. Iako, ne znam kako se ona točno dodjeljuje, jer jučer je bilo i dosta drugih filmova koji su mogli odnijeti glasove ovom. Portugalski Zagrljaj vjetra ponudio je par lijepih scena i zanimljive izmjene tehnika animacije, ali je u ovoj konkurenciji bio samo predah. Uslijedio je jedan od favorita, višestruko po drugim festivalima nagrađivani njemački Morir de amor. Dvije papige prisjećaju se prošlosti, što njihovog vlasnika dovede do "strašnog" otkrića. Papige su zakon, fore dobre, Aznavourova glazba (upravo je slušam dok ovo pišem) izvrsna, sve štima i film je odličan. Osim... Osim toga što sam negdje na trećini radnje shvatio doslovce sve što će se dogoditi do kraja, priča je prepredvidiva. Što se ne može reći za francusko-kanadsku Gradsku priču, koja je toliko pretrpana likovima i pričama da bih je uistinu trebao nekoliko puta pogledati želim li sve pohvatati. Da je horror vacui malo manje prisutan, i u crtežu i u priči, film bi možda bio i sjajan, i ovako nam je dao neke od najljepših scena uopće viđenih na ovogodišnjem festivalu. Konkretno, samo što se nisam smrznuo na stolici na prikaz leoparda u kavezu, toliko moćno i opasno da bi mi moglo pohoditi noćne more. Francuzi su očigledno opsjednuti komercijalizacijom ženskog tijela u reklamne svrhe, i ovdje sve frca od razgolićenih plakata, no za razliku od onoga jučer ovo je doobar film, a i neki su od plakata zabavni. Domaći Silencijum spaja elemente koje naglašeno volim, dolazi od jednog od autora jako dobre Ciganjske, nudi mračnu crno-bijelu, "izbaviteljevsku" atmosferu, Krležine stihove i glazbu Cinkuša. Recept za uspjeh? Pa... Ne baš. Na stranu što smo zbog tehničke greške prvu polovicu odgledali dvaput, problem je bio u napadu na čula. Kad su na početku filma prikazali posve neizoštrenu sliku loga Zagreb filma pomislio sam da je možda riječ o konceptu, no kad mi je nerazumljivo mumljanje počelo decibelima parati uši, znao sam da su naši, kao i obično u zadnje vrijeme, nažalost, opet zasrali. Film je pušten toliko glasno da se zvučni zapis Krležinih stihova deformirao do i preko granice neprepoznatljivosti. Razumljivo je da Splićanke u čijem sam ugodnom društvu bio (i kojima srdačno zahvaljujem na tome) imaju problema u praćenju krležijanskog starokajkavskog, ali kada sam i ja očajnički počeo tražiti engleske stihove da skužim na kojem su uopće od dijelova Balada Petrice Kerempuha, očigledno nekaj nije f redu... Još uvijek mislim da bi mi se ovaj film s tišim i razumljivijim zvukom možda mogao i svidjeti, ali ovako nemam izbora do proglasiti ga jako, jako iritantnim. Da će me Christijevi - 1. ep. - O, George oraspoložiti, znao sam mnogo prije početka filma, zapravo od trenutka kada sam kupio katalog i vidio u njemu sliku, prepoznatljive likove jednog od najzabavnijih autora današnjice, Phila Mulloya. Klasično odlične fore, bizarna priča, svi klasični elementi starog majstora su prisutni. Iako, Mulloy nam odavno ne nudi ništa novo, no to je prikladnije opisati kao nemijenjanje dobitne momčadi nego kao stagnaciju. Nizozemski Pazi naftovod donio je puno metalnih konstrukcija u dugačak, razvedeni kadar, praćen korektnim, ritmičnim industrialom. Nije me se naročito dojmio, no u nekom drugom raspoloženju bolje bi mi legao nego sinoć. Braća medvjeđih srca tipičan su (iako u ovom slučaju lutkarski) proizvod estonske škole, prepun postmodernističke citatnosti i zdravog, ironičnog humora. Vrlo dobar film za zaključak vrlo dobrog Animafesta. Na kraju priče, čekajući nagrade koje će biti objavljene tijekom dana i projekciju nagrađenih filmova navečer, rezimirao bih svoje utiske: Tajanstvena zemljopisna istraživanja Jaspera Morella najbolji je film festivala, a O Ivanu ludom najzabavniji. Na moju Best of Animafest 2006. antologiju još bi ušli: Obalni vjetar, Stari krokodil, Milch, Lov, Snovi i želje - obiteljske veze, Dugi dan gospodina Calpaccia, Ryan, Posljednja očica, Morir de amor, Gradska priča, Christijevi i Braća medvjeđih srca. A još je barem dvaput toliko dobrih filmova izostavljeno. Ukratko, ja zadovoljan.

petak, 16.06.2006.

Animafest - četvrtak Borisa, nekadašnjeg kolegu s faksa godinama sam sretao samo na Animafestu. Pogledali bismo crtiće, popili pivu, popričali - i ponovo se vidjeli za dvije godine. Sredinom devedesetih čovjek je, studirajući dizajn, bio zadivljen filmovima koji su meni bili dosadni. Kao čisto vizualni tip cijenio je likovnost, tehniku i realizaciju pojedinih crtića, dok su meni, narativcu, priča i sadržaj bili mnogo važniji. Kako su godine odmicale, počinjao sam sve više i ja cijeniti te, u početku strane mi elemente i uživati u crtićima koji bi mi prije samo desetak godina bili neizdrživo dosadni. Boris je pak počeo rogoboriti da su crtići sve dosadniji i da uopće više nema dobrih fora i onih filmova "za popišat se od smeha." Na prošli festival uopće nije ni svratio, znam, sreo sam ga u gradu i popili smo pivu. Ni na ovom ga nisam vidio... No, danas sam ga se sjetio i, možda pod njegovim utjecajem, na kraju večeri nisam glasao za najbolji, nego za najzabavniji film. I nije mi žao. Večer je počela katastrofalno, francuskim filmom Meso u kojem se avioni zabijaju u nebodere, sve je puno golih žena i mržnje prema suvremenom konzumerizmu, kapitalizmu, Americi... Ubjedljivo najgori film festivala. Britanski Kunić ponudio je relativno primitivnu, no zanimljivu animaciju i jednostavnu priču o gramzivosti i pohlepi, uspijevajući biti i prilično zabavan pritom. Zašto je Lady Godiva ispala iz hrvatskog prijevoda naslova filma Legenda o hrabroj plemkinji bog sveti zna, no ovaj je bjeloruski film vrlo zanimljiv vizualno, s finim utjecajem pravoslavne crkvene ikonografije. Nažalost, ritam i vođenje dobro poznate priče redateljici nisu jače strane, no atmosfera spašava film od prevelike dosadnosti. Novi film Paula Busha Dok Darwin spava nastao je spajanjem fotografija 3500 kukaca iz najveće zbirke istih na svijetu, one u Prirodoslovnom muzeju u Luzernu. Mrkva se bunila da to i nije animacija, no mislim da nije u pravu, dapače smatram film dobrim, iako bih bio sretniji da se majstor vrati nekadašnjem stilu. Kad već spominjem Mrkvu i njenu sestru Krušku, žao mi je što ih Ribafish nije upoznao. Naime, obećao sam mu da ću ga "upoznati s multivitaminom", no postoperativni problemi i tvrda stolica u Lisinskom potjerali su ga doma. Drugom prilikom. (A i sinoć sam jedva izdržao da ih na rastanku ne upitam u kojem im je pravcu sokovnik, da vidim hoću li ih voziti doma...) Vratimo se konkurenciji. Zgodni francuski film Zaslađeno ima lijepih trenutaka, mada mi prije izgleda kao studentski rad nego nešto za glavnu konkurenciju jednog od najvećih svjetskih festivala. Kanadski Tower Bawher posveta je djelima ruskih konstruktivista. Da su oni imali takve mogućnosti, vrlo vjerojatno bi češće i predstavljali svoju umjetnost u vidu pokretnih slika, te je eksperiment na mjestu. Dama bez pratnje kombinacija je skeča i glazbenog spota, prožeta klasičnim engleskim humorom, a to uvijek prolazi. Ryan Chrisa Landretha bavi se tužnom pričom o velikom kanadskom animatoru Ryanu Larkinu. Dobitnik Oscara 2004, ovo je definitivno jedan od najzanimljivijih i, većim dijelom, najboljih uradaka na ovogodišnjem programu. Određeni trenuci praznog hoda ipak su me odvratili od oduševljenja, zajedno sa stanovitom nedorečenošću priče, no film je usprkos tim zamjerkama jako dobar. Moj je glas na kraju večeri ipak otišao finskom filmu Posljednja očica, duhovitoj i besprijekornoj priči o ženi opsjednutoj pletenjem. Među vrlo je rijetkim to filmovima koji posjeduju potpunu unutarnju koherenciju, ne treba im nigdje ništa dodavati ni oduzimati. Nadam se da je ovo samo početak festivalskih druženja s djelima Laure Neuvonen. Poljski Ichthys gotovo sedamnaest minuta razvlači isti štos: "Posluga je u ovom restoranu tako spora da gost može umrijeti od gladi dok ih dočeka, kao da tek idu uloviti ribu kad je naručiš." Nije tako grozno kao što zvuči, ali ni naročito dobro. Osmijeh na lice vratio je zamalo pa urnebesni Gospodin Wurfel. Tko kaže da Švicarci nemaju smisla za humor. Scena u kojoj Wurfel ostane siroče jedna je od najzabavnijih do sada na festivalu. Zadnji film ove, hajmo reći osrednje večeri, bio je novi film bračnog para Fierlinger, Pokrajnja soba. Njihov mi stil nikada vizualno nije bio posebno zanimljiv, a ni odabir priča me ovog puta nije fascinirao: pet istinitih ispovjesti, zamišljenih kao fragmenti velike pohvale samoći. Ukratko, pola sata objašnjavanja onoga što je Zadruga svojedobno mnogo bolje opisala u samo pet minuta pjesme...

četvrtak, 15.06.2006.

Animafest - srijeda Pravila kojima se služi komisija koja određuje raspored prikazivanja filmova na Animafestu vrlo su jednostavna i predvidljiva, i tako iz godine u godinu. Pristupačniji, zabavniji i atraktivniji filmovi uglavnom se prikazuju ponedjeljkom, nakon otvaranja, odnosno petkom, kada dolazi najviše "nespecijalizirane" publike. U danima između mahom gledamo filmove koji su, u određenoj mjeri, zanimljiviji struci i hardcore ljubiteljima animacije nago širokoj publici. Ni ova godina nije iznimka. U ocjenama koje ću dalje u tekstu iznositi o pojedinim filmovima možda se neće jasno zrcaliti ono što ovdje naglašavam: standard animacije vrlo je visok (nakon nekoliko slabijih festivala dojma sam da ova umjetnost izlazi iz krize) i čak i filmovi o kojima se negativno izražavam nerijetko su zapravo vizualno prilično zanimljivi. Treća nam je večer donijela određenu učmalost, bez filmova koji bi oduševili, ali nasreću i bez pretjeranih pranja mozga. Mađarsko Zaustavljeno vrijeme izletjelo mi je iz pamćenja odmah po prikazivanju, no Istinita priča o Sawneyu Beaneu, škotskom ljudožderu, prilično mi se svidjela. Istinabog, preferirao bih da su lijepa škotska glazba i stihovna naracija spojeni u jedno, odnosno da ih neki bradati bard pjeva uz gajde, ali film je vrlo lijep. Austrijski apstraktni radio_int 14/37 posjeduje poetičnost dostojnu naslova, a U susjedstvu grada, novi film Joška Marušića, ostavlja mnoga pitanja otvorenim. Npr. zašto je uopće snimljen i što je autor htio reći. Ali, iako me se film nije dojmio, drago mi je vidjeti da Joško ponovo radi, jer je bio i ostao majstor i ne toliko dobar film mogu mu oprostiti na račun prijašnjih zasluga. Još jedan majstor, John R. Dilworth (autor filma na koji sam jučer dao link) predstavio se Životnim mijenama, filmom koji napušta urnebesnost ranih radova (iako je ptica koja pokazuje guzu opet tu) i donosi određenu smirenost. Samo dobro. Smirenosti nema u neurotičnom australskom Mesožderskom refluksu. Autore sam smatrao osobnim ideološkim neprijateljima tijekom gotovo čitavog filma, dok se obrušavaju na mesojede, no na samom kraju odapinju i par strelica prema vegetarijancima. Živjeti od zraka, vrijeme je... Prenapadno, i vizualno, i narativno, i porukama. Švicarska Pita od jabuka izmamila mi je osmijeh. Dijelom zato što je dugogodišnje gledanje Toma i Jerrya nabilo komplekse meni, mačkoljupcu, pa mi je drago vidjeti film u kojem pas najebe, a mačka se na kraju fino uguzi. No, još više zato što je ovaj kolažni film lijepa, ugodna i topla pričica sa solidnim forama. Kanadski Tobogan bio je dosadnjikav, no prokušana majstorica Joanna Quinn sve je nadoknadila najzabavnijim filmom večeri, dobivši i moj glas na kraju iste. Snovi i želje - obiteljske veze priča o vrlo neuspjelom snimanju svadbe kamerom i najzabavniji je i najbolji mi Joannin film do sada. Možda sam šovinist, ali prikaz Engleskinja, Engleza, njihovih pasa i običaja čini mi se posve realnim. Prilično sam se dvoumio kome ču dati glas na kraju večeri, a gubitnik u dvojbi bio je ruski Boitel. Snimljen po Maupassantovoj priči, govori o pokušaju nadvladavanja rasizma i isprva me iritirala animacija jasnih bijelih prijelaza koji odvajaju obojene plohe. čineći mi se trikom iz lijenosti. No, u trenutku kada sam prihvatio da taj detalj može biti i namjeran, simbolički, poklopilo se i film je postao vrlo dobar. Uslijedila su još dva kanadska filma: Rezuckanje je ponajbolja apstrakcija do sada na festivalu, a U hotelu Quinte prikaz pjesme jednog kanadskog pjesnika. Nije loše, ali postoje mnoge beat pjesme koje su mi draže i koje bih radije vidio animirane. Dugi dan gospodina Calpaccia za nijansu je prerazvučen, ali jako dobar film japanske skupine Uruma Delvi. Vizualno osebujan, pun mržnje prema industrijaliziranom svijetu današnjeg (ne samo) Japana. Iz Portugala stiže Tužna priča sa sretnim završetkom, o djevojčici čije srce kuca jako brzo i jako glasno, da bi se na kraju pretvorila u pticu i odletjela, ostavljajući prazninu u sporijim i tišim srcima. Zicer. Lijepa, poetična, vizualno dobra priča koja bi i mene osvojila da nije bilo eksremno iritantnog i patetičnog glasa naratorice. Šteta, da nema te patetike ovo je mogao biti odličan film. Gospodin Hlačić i Život dvije su sjajne reklame za United Airlines, od kojih prva osvaja dosjetkom, a druga (očekivano) predivnim grafizmom Dudoka de Wita. Sakrijte mu čaj i dajte olovku i ugljen! Biti u krivu - biti u pravu spot je za ne osobito dobru pjesmu francuske grupe Prudence, no jednostavno animiranim, a sjajnim prikazom događanja na jednom stolu postao je jedan od mojih intimnih favorita večeri. Svaka čast. Mađarski film Ose, guske, stablo kruške rađen je u tehnici krede, naracijom kao da vuče na Priita Parna i estonsku školu, ali fore koje nudi, za razliku od Parnovih, nisu smiješne, nego naprosto imbecilne. Za kraj, morali smo pretrpjeti sedamnaest minuta promatranja čovjeka koji sjedi na stolici i čuva prazan hodnik, u francuskom filmu nazvanom, gle čuda, Hodnik. Dosadi usprkos, film mi je nudio nadu da će ga kakav dobar obrat ili objašnjenje na kraju izvući, no ništa se takvog nije ostvarilo. Zato je bolje podsjetiti se nečega što prokušano nije dosadno: EU i Italija Bruna Bozzetta film je kojim završavam ovo linkanje na najzabavnije filmove ranijih Animafestova.

srijeda, 14.06.2006.

Animafest - utorak Kad ne bih bio takav šupak, jednog bih od ovih dana prišao Jošku Marušiću i priupitao ga: "Oprostite, gospodine, jeste li vi ovdje u organizaciji?" Pretpostavljam da bi mi čovjek pristojno odgovorio da jest, našto bih mu ja priznao da već dva dana, eto, lutam Lisinskim, no nikako da nađem peseke, mace, iguane... Zamišljam zbunjenu facu dok mu objašnjavam da sam čitao u novinama da traje Animalfest i da sam došao vidjeti simpatične ljubimce, a oni me tu maltretiraju s nekakvim crtićima. No šupak sam, pa to neću učiniti nego samo napisati koju o filmovima druge večeri, daleko neujednačenije od prve. Na nekoliko dosadnjikavih filmova imali smo i nekoliko jako dobrih, te je opći dojam povoljan. Francuska Priča o kičmi priča o potragama i nalaženju para koji je i grafički stvoren jedno za drugo, no film je stvoren za brzi zaborav, ništa osobito. Kanadski 1 D u eri 3 D filmova ide kontra smjerom, šaljući nas u jednodimenzionalni svijet u kojem su posljednji krik mode 2 D filmovi. Zabavan grafizam, vrlo solidne fore i dobar ritam. No, sve je to zagrijavanje za velikog majstora Yamamuru i njegov film Stari krokodil. Iako nisam veliki fan Atama yame, koja mu je donijela Grand Prix prije dvije godine, nedvojbeno je riječ o pravom maheru. Priča o proždrljivom krokodilu i naivnoj hobotnici sjajno je odrađena vizualno, radnja zanimljiva i majstorski vođena, dvanaest minuta čistog užitka... I na kraju banalna fora za kraj, nedostatak poante (barem u europskim očima, možda japanska simbolika daje dodatno značenje, no sumnjam) ruši cjelinu i ostavlja je samo vrlo dobrom. Istu ocjenu dajem i ruskom Kuminom daru. Volite li ruske bajke, rusku vizualnost i rusko lutkarstvo (a ništa od toga nije mi mrsko), nema razloga zašto ne uživati u ovom lijepom filmu. Nakon njega, apstrakcija. Michael Dudok de Wit odlučio se odmoriti od narativnosti i, onako, za predah, napravio Okus čaja, doslovce slikan čajem na papiru. Predivnoj Corellijevoj glazbi usprkos, nije me fascinirao, ali me podsjetio na naslov knjige Predeo slikan čajem. Te na jednu od najboljih fora Laze Goluže, kada je u Kviskoteci u igru "Književni protunaslovi" uvrstio protunaslov te knjige: "Vasiona umrljana kafom". Majstor. A majstor je i Igor Kovalyov, čiji je Milch jedan od najboljih filmova u prva dva dana. Mračan i neprohodan (ne mogu reći da sam posve razumio radnju), film je vizualno uznemirujuć, a auditivno savršen. Mislim da takvo majstorstvo uporabe konkretnih zvukova na filmu nisam vidio još od Michelangela Antonionija. Sjajno. Španjolski Tuda prolazim svakog dana može se nazvati poluapstrakcijom i poludosadom, a talijansko-francuska crno-bijela koprodukcija Pamćenje pasa gotovo me poslala u carstvo snova. Da su oba filma vizualno ok, ne moram posebno naglašavati, da nisu ne bi im bilo mjesto u konkurenciji. Ali, brate, dosadni su. Animatorova instant večera klasična je kanadska dosjetka, kakvih uvijek ima u konkurenciji i fino razbijaju monotoniju. Seljak i krava ima redateljicu, i to Iranku, pa će na to pobrati nešto glasova, a riječ je o solidnoj, konvencionalnoj toploj priči. Plus zbog face krave. Korejska MTV reklama Čudovište iz svemira 3 je bezveze, no kazahstanski Lov jedan je od onih crtića koje treba pokazivati budućim animatorima, u nadi da će i oni raditi takve. Kratka, brza dosjetka s dobrim likovima i ritmom, ne može ne razveseliti gledatelja. Latvijski film Nesanica pokazuje da u baltičkim zemljama i dalje cvate klasična animacija. Jako lijepo nacrtano, no sadržajno samo solidno, ugodno zagrijavanje za Tajanstvena zemljopisna istraživanja Jaspera Morella, zadnji i najdulji film večeri. Višestruko nagrađivan na svjetskim festivalima, ovaj film Australca Anthonya Lucasa mora biti među favoritima za Grand Prix. Kombinacija animiranih objekata, sjena i kompjuterskog renderiranja jednostavno oduzima dah, vizualna imaginacija, negdje na razmeđi viktorijanskog duha, Moby Dicka, Meccano setova i svijeta Winsora McCaya, fascinantna je, a priča izvrsna, sa svim potrebnim elementima, moralnim previranjima, zločinima, čežnjom, žrtvovanjima... Zadnjih nekoliko Animafestova rogoborim kako je animacija u krizi i kako ima puno solidnih i dobrih, ali nema više velikih filmova. E, ovo jest velik film. Veći čak i nego legendarni Dirdy Birdy, ali nipošto ne i zabavniji od njega. Što nije mana, teško da i postoji išta zabavnije...

utorak, 13.06.2006.

Animafest - ponedjeljak Odlučio sam pokušati čitav tjedan pisati dojmove o Animafestu i prikazanim filmovima. Prva je večer bila vrlo solidna, nekoliko zabavnih i dobro urađenih filmova, vrlo malo gnjavaže. Tradicija kaže da sada slijede tri malo napornije večeri, pa furiozni finale u petak - svaki puta imaju identičnu foru s rasporedom emitiranja filmova. No, idem redom: Festival je otvoren vizualno izuzetnim, iako prilično mračnim francuskim filmom Regulator. U nekim trenucima ostao bih bez daha, pitajući se kako li je, dođavola, napravio neke scene. Tehnike se miješaju, film je impresivan i mogao bi biti jedan od favorita struke. No publika je ipak bila sretnija s Damom iz Lape, simpatično blesavom portugalskom parodijom na sapunice. A potom je korejski Tatica vuk izazvao prave salve smijeha. Ne bi me iznenadilo da to ispadne pobjednik večeri po glasovima publike, no meni priča, nakon sjajnog početka, ostaje nedorečena. Ipak, nominiram srndaća iz frižidera za najbolju sporednu ulogu prvog dana Animafesta. Louise je sentimentalna, konvencionalna kanadska priča o životu autoričine bake, topla, duhovita i nepretenciozna. Lijep filmić. Naučite samoobranu klasično je duhovit i nasilan američki crtić, koji se vizualno zamjetno naslanja na zagrebačku školu crtanog filma. Argentinski Put na Mars možda je najimpresivnije djelo prve večeri, bradburyevska priča fino animirana u glini, što je medij kojem sam nekako posebno sklon. Jedina zamjerka: Fordovi pick-upovi iz pedesetih ne kvare se tako lako kao što je prikazano. Moj glas na kraju večeri ipak nije otišao u Argentinu, nego ruskom crtiću Obalni vjetar. Jedan je od razloga moja dugogodišnja fasciniranost hladnim, vjetrovitim baltičkim obalama, usađena Grassom, Miloszom i Tournierom. A drugi činjenica da sam se u nekoliko navrata nasmijao tako od srca i iskreno kao malo kada. Ovaj mi je crtić usadio istu onu dozu dobre volje kakvu obično uspije usaditi još jedan veliki baltički majstor, Priit Parn. Ta mi je doza i bila potrebna da preživim sljedeća dva filma: grozni britanski Gradski raj i pretenciozni hrvatski Levijatan. Na prvi neću trošiti riječi, a naš film spašava vrlo impresivan vizualni dojam, iako se svi dobri detalji prenaglašeno ponavljaju i sve skupa je... Ma već sam rekao, pretenciozno. Nema tu pravog štofa. Simpatični belgijski spot A ovo bio je samo intermezzo do polusatnog zadnjeg filma večeri, Mjesec i sin: zamišljeni razgovor, Johna Canemakera. Taj je američki gospodin ovdje dobio nagradu za doprinos teoriji animacije, no u pitanju prakse nije me toliko impresionirao. Ovo je komotno mogao biti dokumentarni TV prilog, animacija sama je više-manje suvišna u priči, a priča nedovoljno jaka da nosi film. Prva večer više je no solidan uvod. Danas nas očekuje praznija dvorana, projekcija je za vrijeme tekme s Brazilom, ali na rasporedu su i novi filmovi dva zadnja dobitnika Grand Prixa, Yamamure i Dudok de Wita. Jedva čekam. Dodatak: Link na jedan od najzabavnijih filmova u povijesti Animafesta, Roof Sex u streamingu.

četvrtak, 08.06.2006.

Top 10 najboljih ili bar meni najdražih francuskih filmova Ovo je zapravo jedan post s foruma, prebačen ovamo jer mi je žao da bude utopljen u masi... 1. Moj ujak - jer je Tati uz Chaplina najkompletniji i najgenijalniji autor u povijesti filma (ostale njegove filmove izostavljam, da ne monopoliziraju vrh liste) 2. Atalanta - jer posjeduje brutalnu ljepotu prerano ugaslog genija 3. Obala u magli - jer je samoubojstvo plivanjem u ocean dovoljno da se i danas smrznem prisjetivši se 4. Jedan čovjek i jedna žena - jer je od najpatetičnijih i najljigavijih sastojaka stvorena savršena ljubavna priča 5. Nadnica za strah - jer je najnapetiji film svih vremena, ako se ne varam i službeno 6. Do posljednjeg daha - zbog Melvilleove rečenice i koječega drugog 7. Rupa - zbog okretanja ogledala u zadnjoj sceni 8. Goupi Crvene ruke - zbog ponajboljeg prikaza zatucanosti i licemjerja 9. Gnjavator - zato što se nikada prije ni poslije nisu u nekom filmu našle dvije takve face kao Brel i Ventura 10. Diva - da ne ispadne da, kao jedan od likova, mrzim sve novije filmove.

srijeda, 07.06.2006.

Kako proslaviti tri šestice? Puštati sotonističku glazbu? Ne, deplase, a i mahom ne valja. Paliti crkve i okretati križeve naopačke po grobljima? To je za lude Skandinavce. Crtati pentagrame po glini i prizivati Nečastivog? Nemam likovnog talenta, a i znam nekolicinu s kojima bih radije popio pivu. Igrati jamb ili človek ne jezi se? E, to već može, ondje su tri šestice mahom dobrodošle. Pročitati koju epizodu stripa Comanche, o vlasnici ranča Tri šestice? E, to sam želio, ali mi se nije dalo kopati po ormaru da je nađem... No zato sam pronašao svoj, posve prikladan način iskazivanja počasti navedenom datumu. Oblokao sam se zelenih Uniona u flašama od 0.66 l.

<	lipanj, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv