Pravila kojima se služi komisija koja određuje raspored prikazivanja filmova na Animafestu vrlo su jednostavna i predvidljiva, i tako iz godine u godinu. Pristupačniji, zabavniji i atraktivniji filmovi uglavnom se prikazuju ponedjeljkom, nakon otvaranja, odnosno petkom, kada dolazi najviše "nespecijalizirane" publike. U danima između mahom gledamo filmove koji su, u određenoj mjeri, zanimljiviji struci i hardcore ljubiteljima animacije nago širokoj publici. Ni ova godina nije iznimka. U ocjenama koje ću dalje u tekstu iznositi o pojedinim filmovima možda se neće jasno zrcaliti ono što ovdje naglašavam: standard animacije vrlo je visok (nakon nekoliko slabijih festivala dojma sam da ova umjetnost izlazi iz krize) i čak i filmovi o kojima se negativno izražavam nerijetko su zapravo vizualno prilično zanimljivi.
Treća nam je večer donijela određenu učmalost, bez filmova koji bi oduševili, ali nasreću i bez pretjeranih pranja mozga. Mađarsko Zaustavljeno vrijeme izletjelo mi je iz pamćenja odmah po prikazivanju, no Istinita priča o Sawneyu Beaneu, škotskom ljudožderu, prilično mi se svidjela. Istinabog, preferirao bih da su lijepa škotska glazba i stihovna naracija spojeni u jedno, odnosno da ih neki bradati bard pjeva uz gajde, ali film je vrlo lijep. Austrijski apstraktni radio_int 14/37 posjeduje poetičnost dostojnu naslova, a U susjedstvu grada, novi film Joška Marušića, ostavlja mnoga pitanja otvorenim. Npr. zašto je uopće snimljen i što je autor htio reći. Ali, iako me se film nije dojmio, drago mi je vidjeti da Joško ponovo radi, jer je bio i ostao majstor i ne toliko dobar film mogu mu oprostiti na račun prijašnjih zasluga.
Još jedan majstor, John R. Dilworth (autor filma na koji sam jučer dao link) predstavio se Životnim mijenama, filmom koji napušta urnebesnost ranih radova (iako je ptica koja pokazuje guzu opet tu) i donosi određenu smirenost. Samo dobro. Smirenosti nema u neurotičnom australskom Mesožderskom refluksu. Autore sam smatrao osobnim ideološkim neprijateljima tijekom gotovo čitavog filma, dok se obrušavaju na mesojede, no na samom kraju odapinju i par strelica prema vegetarijancima. Živjeti od zraka, vrijeme je... Prenapadno, i vizualno, i narativno, i porukama. Švicarska Pita od jabuka izmamila mi je osmijeh. Dijelom zato što je dugogodišnje gledanje Toma i Jerrya nabilo komplekse meni, mačkoljupcu, pa mi je drago vidjeti film u kojem pas najebe, a mačka se na kraju fino uguzi. No, još više zato što je ovaj kolažni film lijepa, ugodna i topla pričica sa solidnim forama. Kanadski Tobogan bio je dosadnjikav, no prokušana majstorica Joanna Quinn sve je nadoknadila najzabavnijim filmom večeri, dobivši i moj glas na kraju iste. Snovi i želje - obiteljske veze priča o vrlo neuspjelom snimanju svadbe kamerom i najzabavniji je i najbolji mi Joannin film do sada. Možda sam šovinist, ali prikaz Engleskinja, Engleza, njihovih pasa i običaja čini mi se posve realnim.
Prilično sam se dvoumio kome ču dati glas na kraju večeri, a gubitnik u dvojbi bio je ruski Boitel. Snimljen po Maupassantovoj priči, govori o pokušaju nadvladavanja rasizma i isprva me iritirala animacija jasnih bijelih prijelaza koji odvajaju obojene plohe. čineći mi se trikom iz lijenosti. No, u trenutku kada sam prihvatio da taj detalj može biti i namjeran, simbolički, poklopilo se i film je postao vrlo dobar. Uslijedila su još dva kanadska filma: Rezuckanje je ponajbolja apstrakcija do sada na festivalu, a U hotelu Quinte prikaz pjesme jednog kanadskog pjesnika. Nije loše, ali postoje mnoge beat pjesme koje su mi draže i koje bih radije vidio animirane. Dugi dan gospodina Calpaccia za nijansu je prerazvučen, ali jako dobar film japanske skupine Uruma Delvi. Vizualno osebujan, pun mržnje prema industrijaliziranom svijetu današnjeg (ne samo) Japana. Iz Portugala stiže Tužna priča sa sretnim završetkom, o djevojčici čije srce kuca jako brzo i jako glasno, da bi se na kraju pretvorila u pticu i odletjela, ostavljajući prazninu u sporijim i tišim srcima. Zicer. Lijepa, poetična, vizualno dobra priča koja bi i mene osvojila da nije bilo eksremno iritantnog i patetičnog glasa naratorice. Šteta, da nema te patetike ovo je mogao biti odličan film. Gospodin Hlačić i Život dvije su sjajne reklame za United Airlines, od kojih prva osvaja dosjetkom, a druga (očekivano) predivnim grafizmom Dudoka de Wita. Sakrijte mu čaj i dajte olovku i ugljen!
Biti u krivu - biti u pravu spot je za ne osobito dobru pjesmu francuske grupe Prudence, no jednostavno animiranim, a sjajnim prikazom događanja na jednom stolu postao je jedan od mojih intimnih favorita večeri. Svaka čast. Mađarski film Ose, guske, stablo kruške rađen je u tehnici krede, naracijom kao da vuče na Priita Parna i estonsku školu, ali fore koje nudi, za razliku od Parnovih, nisu smiješne, nego naprosto imbecilne. Za kraj, morali smo pretrpjeti sedamnaest minuta promatranja čovjeka koji sjedi na stolici i čuva prazan hodnik, u francuskom filmu nazvanom, gle čuda, Hodnik. Dosadi usprkos, film mi je nudio nadu da će ga kakav dobar obrat ili objašnjenje na kraju izvući, no ništa se takvog nije ostvarilo.
Zato je bolje podsjetiti se nečega što prokušano nije dosadno: EU i Italija Bruna Bozzetta film je kojim završavam ovo linkanje na najzabavnije filmove ranijih Animafestova.
Post je objavljen 15.06.2006. u 13:14 sati.