Borisa, nekadašnjeg kolegu s faksa godinama sam sretao samo na Animafestu. Pogledali bismo crtiće, popili pivu, popričali - i ponovo se vidjeli za dvije godine. Sredinom devedesetih čovjek je, studirajući dizajn, bio zadivljen filmovima koji su meni bili dosadni. Kao čisto vizualni tip cijenio je likovnost, tehniku i realizaciju pojedinih crtića, dok su meni, narativcu, priča i sadržaj bili mnogo važniji. Kako su godine odmicale, počinjao sam sve više i ja cijeniti te, u početku strane mi elemente i uživati u crtićima koji bi mi prije samo desetak godina bili neizdrživo dosadni. Boris je pak počeo rogoboriti da su crtići sve dosadniji i da uopće više nema dobrih fora i onih filmova "za popišat se od smeha." Na prošli festival uopće nije ni svratio, znam, sreo sam ga u gradu i popili smo pivu. Ni na ovom ga nisam vidio... No, danas sam ga se sjetio i, možda pod njegovim utjecajem, na kraju večeri nisam glasao za najbolji, nego za najzabavniji film. I nije mi žao.
Večer je počela katastrofalno, francuskim filmom Meso u kojem se avioni zabijaju u nebodere, sve je puno golih žena i mržnje prema suvremenom konzumerizmu, kapitalizmu, Americi... Ubjedljivo najgori film festivala. Britanski Kunić ponudio je relativno primitivnu, no zanimljivu animaciju i jednostavnu priču o gramzivosti i pohlepi, uspijevajući biti i prilično zabavan pritom. Zašto je Lady Godiva ispala iz hrvatskog prijevoda naslova filma Legenda o hrabroj plemkinji bog sveti zna, no ovaj je bjeloruski film vrlo zanimljiv vizualno, s finim utjecajem pravoslavne crkvene ikonografije. Nažalost, ritam i vođenje dobro poznate priče redateljici nisu jače strane, no atmosfera spašava film od prevelike dosadnosti. Novi film Paula Busha Dok Darwin spava nastao je spajanjem fotografija 3500 kukaca iz najveće zbirke istih na svijetu, one u Prirodoslovnom muzeju u Luzernu. Mrkva se bunila da to i nije animacija, no mislim da nije u pravu, dapače smatram film dobrim, iako bih bio sretniji da se majstor vrati nekadašnjem stilu.
Kad već spominjem Mrkvu i njenu sestru Krušku, žao mi je što ih Ribafish nije upoznao. Naime, obećao sam mu da ću ga "upoznati s multivitaminom", no postoperativni problemi i tvrda stolica u Lisinskom potjerali su ga doma. Drugom prilikom. (A i sinoć sam jedva izdržao da ih na rastanku ne upitam u kojem im je pravcu sokovnik, da vidim hoću li ih voziti doma...) Vratimo se konkurenciji. Zgodni francuski film Zaslađeno ima lijepih trenutaka, mada mi prije izgleda kao studentski rad nego nešto za glavnu konkurenciju jednog od najvećih svjetskih festivala. Kanadski Tower Bawher posveta je djelima ruskih konstruktivista. Da su oni imali takve mogućnosti, vrlo vjerojatno bi češće i predstavljali svoju umjetnost u vidu pokretnih slika, te je eksperiment na mjestu. Dama bez pratnje kombinacija je skeča i glazbenog spota, prožeta klasičnim engleskim humorom, a to uvijek prolazi. Ryan Chrisa Landretha bavi se tužnom pričom o velikom kanadskom animatoru Ryanu Larkinu. Dobitnik Oscara 2004, ovo je definitivno jedan od najzanimljivijih i, većim dijelom, najboljih uradaka na ovogodišnjem programu. Određeni trenuci praznog hoda ipak su me odvratili od oduševljenja, zajedno sa stanovitom nedorečenošću priče, no film je usprkos tim zamjerkama jako dobar.
Moj je glas na kraju večeri ipak otišao finskom filmu Posljednja očica, duhovitoj i besprijekornoj priči o ženi opsjednutoj pletenjem. Među vrlo je rijetkim to filmovima koji posjeduju potpunu unutarnju koherenciju, ne treba im nigdje ništa dodavati ni oduzimati. Nadam se da je ovo samo početak festivalskih druženja s djelima Laure Neuvonen. Poljski Ichthys gotovo sedamnaest minuta razvlači isti štos: "Posluga je u ovom restoranu tako spora da gost može umrijeti od gladi dok ih dočeka, kao da tek idu uloviti ribu kad je naručiš." Nije tako grozno kao što zvuči, ali ni naročito dobro. Osmijeh na lice vratio je zamalo pa urnebesni Gospodin Wurfel. Tko kaže da Švicarci nemaju smisla za humor. Scena u kojoj Wurfel ostane siroče jedna je od najzabavnijih do sada na festivalu. Zadnji film ove, hajmo reći osrednje večeri, bio je novi film bračnog para Fierlinger, Pokrajnja soba. Njihov mi stil nikada vizualno nije bio posebno zanimljiv, a ni odabir priča me ovog puta nije fascinirao: pet istinitih ispovjesti, zamišljenih kao fragmenti velike pohvale samoći. Ukratko, pola sata objašnjavanja onoga što je Zadruga svojedobno mnogo bolje opisala u samo pet minuta pjesme...
Post je objavljen 16.06.2006. u 01:26 sati.