Zdenkov kulturni kombi

Kako dan učiniti lijepim?

Zapravo, vrlo jednostavno.

Kao prvo, treba te nazvati brat i pitati te što misliš kako se osjeća bakalar kada ga se stavi na malo nasjeckane brokule, tek koji komadićak kuhanog krumpira, lagano prekrije mozzarellom, pospe s ponešto kapara, maslina i drugih začina, kao i ponekim svježim paradajzom, te ubačen u pećnicu. Odgovorio sam, dakako, da ne znam kako se bakalar osjeća, ali da slutim kako će se oni koji se nađu u njegovoj blizini po vađenju iz pećnice vrlo dobro osjećati. I tako i bi. Prilog tome bila je i buteljka Borgonje, iznenađujuće solidnog vina za cijenu od niti tridesetak kuna.

No, ja, kao što znaju oni koji me poznaju, pa i oni koji redovno čitaju ovaj blog, nisam čovjek od vina, nego čovjek od piva. Tako da je drugi element u činjenju dana lijepim, dakako, bio hmeljno-ječmenog podrijetla. Za to moram zahvaliti Mariji, kolegici s posla, koja je samoprijegorom i odricanjem tijekom godišnjeg na Viru skupila četiri pive i donijela mi ih na degustaciju. Ne želim ni ulaziti u to kakvim se sve ženskim lukavstvima morala služiti da do tih piva dođe, čak je morala žrtvovati i jedan Cool u zamjenu za jednu švapsku pivu u posjedu susjeda-antialkoholičara. Mare, kada god poželiš, imaš zamjenski Cool od mene! A sada da pređem na četiri razloga koja su učinila dan taktilnom senzacijom, zahvaljujući Mariji:

Grafen Walder je lagano i pitko njemačko pivo (iz Neckarsulma, grada proslavljenog tvornicom automobila i motocikala NSU - lijepo je Ratko komentirao: "da, osjeća se taj specifičan okus po Wankelu".) Načelno ne volim njemačka piva, ali ovo mi je baš lijepo leglo, pitko i nezahtjevno, imam dojam da bi večer u društvu s njim bila više nego ugodna.

Slovački Corgon me ipak natjerao da kleknem pred stol i počnem se klanjati. Dugo sam mislio da Česi rade najbolje pive na svijetu, ali nekako mi se čini da Slovaci drže čak i viši prosjek. Ovo je pivo u trenutku ispijanja lagano vodenasto i bezlično, ali vraća se iz dna grla napadom one jedinstvene, nenadjebive pivske gorčine, točno na način na koji volim.

Zlaty Bažant sa 4.3 % alkohola i 10 % slada moj je možda i omiljeni proizvod pivovare koju bez većeg razmišljanja moram proglasiti intimnim favoritom. Pamtim da mi je na degustaciji slovačkih piva u Mitnici prije cca godinu dana upravo ova bila najdraža. Podsjetio sam se zašto i danas, iako sam ga pio iz limenke. Ovo je naprosto pivo koje posjeduje sve u optimalnoj količini, od okusa do gorčine, i koje je toliko suptilno prekrasno da čak ne mogu izdvojiti neku posebnu karakteristiku.

Zadnje pivo danas, Zlaty Bažant sa 5 % alkohola i 12 % slada ipak me malo zbunilo. Petpostotno izvozno pivo se u Mađarskoj u Tescu može kupiti, izvrsno je i ima crvenu etiketu. Ovo pak ima zelenu i, usprkos istom postotku alkohola, nije riječ o istom pivu. Brat mi je bio oduševljen intenzitetom okusa i mirisa, smatrajući da je pivo posve samodostatno. Ja sam pak imao dojam da jest jako dobro (iako ne toliko prispodobno mojem ukusu poput crvene inačice), no da bi optimum pružilo tek u kombinaciji s nekom jednako snažnom, mesnom hranom, poglavito divljači.

Zvučim kao Rene Bakalović. Ubijte me. Ciglama. Crvenima, po mogućnosti.

Marketinška vrijednost formule 1

Na HRT-ovom forumu, u specijaliziranom dijelu posvećenom formuli 1, jedan je navijač McLarena napisao tiradu vezanu za svoje osjećaje oko današnje formule 1, a dobrim dijelom izazvan činjenicom da je za ljetovanja na moru na svakoj plaži mogao vidjeti po dvadeset ručnika s natpisom Ferrari i likom Michaela Schumachera, a niti jedan neke druge ekipe ili vozača. Pa i sam, iako nisam navijač Nijemca ni Ferrarija (dobro, oni su mi manje mrski od Schumija), od suvenira vezanih za današnji svijet F1 imam Schumijevu šalicu, Ferrari posteljinu i, hajde, BMW-Williams ruksak. Dakako, ništa od toga nisam kupio, sve su samo pokloni, ali svejedno već i taj skromni uzorak pokazuje nesrazmjer.

No, taj nesrazmjer nije nelogičan. Naprotiv, posve je normalan, razumljiv sam po sebi. I ne osjećam se nimalo loše zbog njega, naprotiv, smatram da je dobar dio magije koja nas u tolikom broju čini ljubiteljima formule 1 upravo vezan na postulate koji dovode do tog spomenutog nesrazmjera. Odgovori su tradicija, image i san.

Kakav san nudi McLaren? Nikakav, ime je to koje ne znači ništa izvan F1 svijeta. Svaki klinac koji gleda F1 danas može zamišljati kako će, kad naraste i obogati se, voziti Ferrari. Ferrarijev marketing je usmjeren na to da oni rade najpoželjnije automobile na svijetu, i sjajno im ide. Danas je u novinama objavljena vijest kako su u tvrtci Autocommerce prošle godine, kada su otvorili prodaju Ferrarija i Maseratija u Hrvatskoj, očekivali da će godišnje prodavati po pet komada od svake firme. Prodali su, u manje od godinu dana, samo 4 Maseratija, ali čak 13 Ferrarija! Maseratiji su jeftiniji, upotrebljiviji i, po meni, ljepši. Ali Ferrari ima ime i rastura na svom segmentu tržišta.

McLaren, s druge strane, ne nudi i ne prodaje ništa. Njihova je marketinška vrijednost posve u rukama partnera, Mercedesa. Koliko se Mercedes u nekom trenutku želi koristiti F1 i McLarenom u svojoj promociji, upitno je, pogotovo čim nisu na samom vrhu. A i pitanje je koliko im je uopće takva promocija od koristi - jedan od najfascinantnijih podataka u zadnje vrijeme mi je onaj da je prošle godine SMANJENA prodaja Renaulta u ŠPANJOLSKOJ! U trenutku kada je Alonso, kao prvi Španjolac ikada osvajao naslov svjetskog prvaka - u Renaultu! Nakon toga ostaje pitanje kakva je uopće marketinška vrijednost F1 za bilo koga, osim za Ferrari.

Zašto? Iz jednostavnog razloga, tradicije, koji se ne može kupiti. Ferrari je proizvođač bolida formule 1 koji, eto, slučajno radi i cestovne automobile. Renault, BMW, Mercedes, Honda, Toyota... su proizvođači automobila koji, eto, slučajno rade i F1 bolide. McLaren i Williams nisu ništa i njihova marketinška vrijednost realizira se samo kroz sponzore i dobavljače motora. Sami po sebi imaju je vrlo malo, ukupan broj navijača tih ekipa u svijetu (dakle, ne navijača vozača nego momčadi) vjerojatno je manji od onih koji podržavaju prosječnog engleskog ili talijanskog nogometnog prvoligaša. Njihova vrijednost per se je minimalna, za razliku od vrijednosti branda Ferrari. Dao bih se kladiti da je čak i u crnim godinama, početkom devedesetih, prodaja suvenira sa znakom Ferrarija nadmašivala onu McLarena i Williamsa, i to najvjerojatnije kombiniranu.

Kada je prijetnja udruženja proizvođača bolida bila najrealnija i činilo se da bi moglo doći do stvaranja dvije paralelne serije izrazio sam mišljenje da će, ako do toga dođe, konačnu pobjedu imati serija koja pridobije Ferrari i utrku u Monaku. To su dva daleko najveća i najpoznatija F1 branda. U SAD smo vidjeli da je na kraju objektivno slabija IRL serija izvojevala pobjedu nad kvalitetnijim CART natjecanjem, samo zato što je u njenom sklopu bio Indy 500. Ondje su stvari još drastičnije nego u europocentričnom ostatku svijeta, ali ne mnogo: umjesto jedne utrke, ovdje srce čitavog businessa čine jedna ekipa i jedna utrka. Marketinški, Monte Carlo i Ferrari sami čine 60-70 % sveukupne vrijednosti natjecanja formule 1. I čisto sumnjam da se to u imalo bližoj budućnosti može promijeniti.

Ususret ljetnoj oluji

Snimanje kompilacijske kazete - izravan prijenos!

U večerima poput ove, kada ne znam što bih drugo radio, znam snimati kompilacije. Ponekad prigodno, nekome, češće za svoj gušt. Dominacijom mp3 formata to se sve više pretvara u slaganje i prženje, no danas sam se odlučio, što mi se dogodi jednom-dvaput godišnje, za starinski način, s ploča na kazete. To je toplije i ljepše, odslušaš svaku pjesmu dok se snima i razmišljaš mnogo detaljnije što i kako rasporediti na kazeti. Pa evo, ovo je prijenos večerašnjeg snimanja uživo, da vidite kamo ću skrenuti i zaribati...

Strana A:

The Who - Behind Blue Eyes - opsjednut sam ovom pjesmom, samo jučer sam je preslušao preko dvadeset puta, pa je red da počnem s njom. I odmah nazovem kompilaciju po njoj, obilježila je ove dane... No čime nastaviti, druga će pjesma odrediti ton svemu, miš-maš ili neko određeno raspoloženje.
Joni Mitchell - Song For Sharon - sjeta, dakle, osam i pol minuta prekrasne bluesy laganice s predivnog albuma Hejira. Jebemmu, preskače... Ništa, neka ostane.
Jacques Brel - Orly - upravo shvatih da možda mi i najdražu Brelovu pjesmu nikada nisam snimio na neku od ovih kazeta. Ispravljeno. Zamišljam da je ovo ta izvedba iz legende nakon koje se orkestar ustao i spontano zapljeskao Brelu. O, da, bit će šansona večeras...
Ibrica Jusić - A ja sam sanjao drukčije dane - gubitnička himna. Nikada nisam sanjao parkove i fontane (za ljubav to ipak ne mogu ustvrditi), ali ponekad razumijem. Je li ovo uvertira za Cohena? Mogla bi biti.
Leonard Cohen - Came So Far For Beauty - nisam ni u ludilu mislio da ću odabrati ovu stvar, ali došavši do nje znao sam, kao što sada znam i sljedeću. Daleko, da, ako treba... Isplati se za ljepotom, zna to i Halid Bešlić, iako nećemo u tom pravcu, ne večeras.
The Pogues - London You're A Lady - jednostavno ide nakon prethodne i točka. Your architects were madmen. Ne samo u Londonu, Shane...
Inti-Illimani - Ya parte el galgo terrible - Nerudina pjesma u izvedbi jednog od najboljih bendova na svijetu, ikada (i drugog po redu u Čileu). Boli. Exterminando chilenos, ay, que haremos! Ništa, braćo, mogli ste samo pjevati i gledati kako ubijaju vaše drugove, jebiga... Sudbina jarac. A Pinochetu, više-manje, ništa.
Drago Mlinarec - Skladište tišine - pregršt istina čistih, što drugo možemo u svijetu kojem jedna više nije dostatna, ako je ikada i bila?
Sofoulis Karatzas - Milisse mou - nakon kratkog premišljanja u kojem pravcu Mediterana krenuti izbor je pao na Grčku. Ubrzajmo, balansiram na rubu plačipičkaste kazete zasada.
Georges Brassens - Le pornographe - kako ja volim ovaj uvod na akustari! Pjesmu sam nedavno preporučio Kazzu i čak se i okorjeloj pankerčini svidjela. Mada, s Brassensom ne mogu pogriješiti, taj ima sjajnih pjesama ko pljeve.
Bob Dylan - Don't Think Twice, It's All Right - bližim se kraju strane i znam da je, tu negdje, vrijeme za Dylana. Ovdje sam jako ograničen medijem, imam ideja, ali ne i na vinilima, te sam na kraju odlučio da mora biti jako rani Dylan. Mada, pasala bi mi i Nick Drakeova izvedba ove iste pjesme.
Randy Newman - Living Without You - stari problem snimanja kompilacija na kazete jest kada ti na samom kraju ostane malo mjesta. Tu ulijeću provjereni majstori kratkih formi, a Randy je jedan od najvećih. Jebo dvominutni punk, živjele dvominutne balade! Fino uštimano, jedva ako je petnaestak sekundi na kraju ostalo.

Strana B:

Roosevelt Sykes - No Money Down - za klavirom crnac svira, kao da čujem Boru. Volim ovaj blues, jednostavne istine: You ain't got no money, you're gonna loose your honey... Jednostavna, akoprem cinična ljubavna jednadžba. A sada mi paše Arsen.
Arsen Dedić - Balada o prolaznosti - klavir za klavir. Isto kao kod Dylana. velike su rupe u kolekciji, ali esencijalni, rani albumi su tu i neiscrpno su vrelo bisera.
Georges Moustaki - Pourquoi mon Dieu - jedna od onih pjesama za koje ću, ustvrdi li netko da je najljepša ikada napisana, samo klimnuti glavom i složiti se. Istinabog, ima nekoliko desetaka takvih, ali svejedno: treba li išta više reći?
Vladimir Visocki - Holoda, holoda - ma, jesu ovo mahom sjetne i tužne pjesme, ali ne znači da sam i ja takav, evo upravo otpuhujem prašinu s Buick Riviere iz 1971. i Studebakera iz 1950. i zaključujem da je život pun lijepih stvari.
Mick Softley - Time Machine - opskurni engleski bitnik, ovo je jedino što sam ikada čuo od njega, ali jako dobro. Ne mogu ja bez prog-folka, čini se.
Dave Davies - Death Of A Clown - u ovom trenutku mogu samo zaključiti da je ma kakva pomisao o zvučnoj koherenciji kompilacije otišla u krasni Honduras. Kao i da je ovo druga stvar večeras koja preskače.
Marianne Faithfull - Boulevard Of Broken Dreams - najbolja izvedba najbolje pjesme s ovim naslovom. Gigolo i gigolette u akciji, hmmm, bih li opet spomenuo Blanche?
Gabi Novak - Grlice u šumi - ne mogu vjerovati da do prije nekoliko godina nisam znao za ovu pjesmu, iako je riječ o jednom od apsolutnih vrhunaca zagrebačke škole šansone. I naše domaće pjesmarice uopće.
Neil Young - Deep Forbidden Lake - znam da sam predvidiv i da na kladionici ne biste dobili ništa uložite li na to da ću na kompilaciju snimiti i nekaj Youngovo. Tako valjda mora biti. Ne znam je li ova u top 50 njegovih pjesama, ali savršena i predivna jest.
Jaime Torres y su conjunto - Jenecheru - argentinsko ubrzanje, bičevi vitlaju prema neposlušnim govedima, mamuze bljeskaju na suncu reflektiranom od snježnih vrhova Anda, gore visoko. Tamo gdje odlaze duše umirućih. I zato... Coda.
Laboratorija zvuka - Usamljenost - in memoriam Bati Vraneševiću... Iako je ova sjajna pjesma Peđina. Nikad bolji opis smrti: žuč mu puče, obuze ga jed, presmota se i postade bled, i ode pod led, i ode pod led, ljudi slegnu ramenom i zaključe: Došao mu red!
Pink Floyd - Chapter 24 - in memoriam Sydu Barrettu... Opet stvar osjećaja, moralo je baš ovo ići, pasalo ili ne. Uostalom, tko je ikada tvrdio da se kazete moraju razvijati nekim logičnim redoslijedom?
Ivo Fabijan - Zagrebe moj - ako ste sumnjali, in memoriam Ivi Fabijanu. Kakve god budalaštine čovjek kasnije radio, u početku karijere bilo je tu pjesama, dobrih. Iako sam u Zagrebu rođen, a malo živio, dakle suprotno junaku ove pjesme, nekako me neki vrag stegne pri srcu kad je čujem.

Do kraja kazete je ostalo taman toliko vremena da ponovo snimim uvod (jer i meni je, kao i Šerbi, Dediću i ostalim inesoljupcima ipak najdraži početak) u Behind Blue Eyes, taman do trenutka prije nego što podivlja. I tada, u tom trenutku, kada sam završio sa snimanjem, počeo je tornado, izbio kijamet, vjetar je počeo šibati granjem gloga ispred mog balkona i rušiti stvari po dvorištu. Počela je žestoka ljetna oluja, još traje, iako se malo raskenjkavila, no neću donositi sudove dok ne završi. Neka je, i bilo je vrijeme za malo kiše... Ako na svijetu može postojati još jedna loše posložena kompilacijska kazeta, što ne bi i oluja?

Hu hu hu

Da, gledao sam neke ljude za čiji sam nastup platio kartu. I da, pritom sam se kao zadnji bedbluboj ili torcidaš derao "hu hu hu hu hu..." Ne, sve se skupa nije odvijalo na nogometnom stadionu. I nije bilo crnaca u blizini. Niti negativne, destruktivne energije (iako za onom usmjerenom spram instrumenata ipak, priznajem, pomalo i žalim). Mjesto je radnje bio mirni austrijski gradić St. Pölten, Lovely Days rock festival, a prigoda nastup najcjenjenijeg koncertnog rock'n'roll benda na planeti, The Who.

Svatko bar donekle upoznat s ikonografijom i poviješću rock glazbe zna koliko su značajan i utjecajan bend ovi Englezi. Nikada se nisam ubrajao u ultimativne fanove, iako su mi, razumnjivo, mnoge njihove pjesme vrlo drage. Ono što me, međutim, oduvijek intrigiralo bila je ta aura i vječna titula koncertne institucije par excellence. Čiji se nastup smatra najboljim na Woodstocku? Wightu? Live Eightu? Već četrdesetak godina The Who imaju običaj na okupljanjima creme de la creme rock glazbe doći i zasjeniti sve ostale. Stoga sam, vidjevši plakat za Lovely Days festival iz lokalnog austrijskog busa dok sam u lipnju na čudan način putovao prema Pragu (da, uključivalo je i šinobus), pomislio "kvragu, zašto ne?"

Organizacija puta nije bila pretjerano komplicirana. Trebalo je samo Dadiju, ponajvećem zagrebačkom fanu The Who reći da sviraju negdje u blizini i on je u roku odmah iskopao gdje, organizirao nabavku karata, čak i s popustom, i dogovorio ljudstvo za put. Ja sam pak osigurao testno vozilo, kako bismo smanjili troškove, u čemu nas je idealno poslužila Toyota Prius. S jednim smo rezervoarom obavili put do St. Pöltena i skoro do natrag, iako je riječ o velikom i teškom autu, a okupljeno četveročlano društvo hrvatsko-mađarskog prijateljstva ima troznamenkasti prosjek kilaže (prtljagu da i ne spominjem). Rezerva se upalila kad smo prošli Šentilj, no nisam se usuđivao iskušati Pervanovu teoriju o državi koju je moguće preći na rezervi (iako sam 90% siguran da bismo uspjeli), pa smo tankali u Ptuju. Auto benzom, a sebe domaćom gobovom juhom kod Toneta, jako dobrom. Više o Priusu u sljedećem Autopartneru!

Krenuvši dosta kasnije od plana, propustili smo popodnevne nastupe, nažalost nisam uspio čuti In-A-Gadda-Da-Vida u "originalnoj" verziji (zapravo je samo bubnjar iz postave koja je snimila to remek-djelo u današnjoj postavi Iron Butterfly), a žao mi je i zbog Manfreda Manna. No s druge strane, s obzirom na nesnosnu vrućinu i kroničan nedostatak sjene ili klimatizacije na lokaciji, možda je i bolje da smo to propustili. Ono što smo čuli, dok smo postavljali šatore (tj. dok smo Probisvijet iz boce i ja promatrali kako druga dvojica postavljaju šatore i nastojali pritom što manje smetati) bio je perfektan nastup Garrya Moorea. Nije da mi nije pasalo, tada i ondje, ali zvučalo je kao da puštaju cd. A ja ne volim perfekcionizam. Kasnije, grla skurenog tajlandskom tjesteninom s povrćem (koju sam uzeo jer, kao, pazim želudac i na dijeti sam, pa se nisam odvažio na kebab ili kobase) odgledao sam smiješan, kičasti, oh so eighties nastup (rocka)Billy Idola. Točno kakav treba, od izgleda, obleke, pokreta, preseravanja, vrlo solidne energije i glazbe, ugodno provedenih sat i pol.

A onda zvijezde večeri, zatvarači festivala, The Who. Nakon prvih šest tonova uvodne I Can't Explain shvatio sam. I narednih sat i pol samo potvrđivao dojam. The Who jesu najbolji koncertni bend, ikada. Sve je istina. Glupo zvuči da tih nekoliko sekunda može već odrediti dojam, ali uistinu je bilo tako. Nema tog cover gitarista koji bi mogao tako to otprašiti kao Pete Townshend. Niti ikoga tko bi mogao tako balansirati između neartikuliranog kričanja i pjevanja kao Roger Daltrey. Ostali - u pozadini, odlični, ali taman toliko samozatajni da ne ometaju show dvojici šezdesetikusurgodišnjaka, preživjelom dvojcu najboljeg koncertnog benda u ljudskoj rasi poznatom svemiru.

Da ne stavim istu sliku kao Von Smile:



Teško mi je izdvojiti favorite, na Anyway, Anyhow, Anywhere i Who Are You? skakao sam od sreće i ushita, Behind Blue Eyes me raznježila i od sporedne stvari prometnula se u od subote jednu mi od najdražih pjesama The Who. We Won't Get Fooled Again bila je možda i vrhunac koncerta, esencija energije i snage zvuka ovog benda, My Generation je, očekivano, izazvala najveći ushit publike... No, početak bisa pokazao se kao onaj ključni trenutak. Osjećao sam kako nešto raste u meni tijekom Substitute, kako polako zapadam u onaj trans u koji su me najbolji koncerti doveli tek nekoliko puta u životu, a jednom sam otkrio da ga se može i kemijski inicirati. Počeo je Pinball Wizzard a moja je svijest odletjela u zrak, sagledavajući svaki ton, boju, detalj u potpunosti. Vrijeme je usporilo do mjere da je gotovo stalo, suze su mi se našle u očima, a trnci počeli prolaziti po leđima. Vrata percepcije su se otvorila. Izmijenjeno stanje nije jako dugo trajalo, čak ni do kraja pjesme, ali pojavilo se. Neil Young i Kraftwerk su ga, svojedobno, znali održati i po tri-četiri pjesme, ali to je povezano i mojim osobnim emocionalnim odnosom prema njima, mnogo jačim nego prema pjesmama The Who. Ostatak bisa bio je čisto postorgazmičko zadovoljstvo, završeno skupnim pjevanjem See Me, Feel Me, Touch Me, Heal Me...

Zadovoljni osmijesi na našim licima u nastavku večeri, drugi dan, a bogami i do danas, sve govore. Nismo mogli vidjeti Keitha Moona i Johna Entwistlea, jebiga, ali polovica koja je ostala dovoljna je da ucrta nove bore od smiješenja na moje lice. Na kraju nastupa Pete nas je pozvao da ih dođemo pogledati i u Londonu. Moram priznati da mi ideja uopće nije tako ludo zazvučala.

Prvi sudar

Nažalost, doslovno. Danas sam, zapravo sada već jučer, prvi puta u životu razbio auto. Situacija je bila blesava, ja još blesaviji i potpuno kriv. Krenuo sam frendu na svadbu, dakako prekasno i u žurbi. Vozio sam se oko 120 po autoputu prema Zagrebu, kada su se stvari nenadano zakomplicirale. Shvatio sam da se ispred mene događa nešto čudno, odnosno da je desna traka zatvorena, pomislio da su opet neki radovi, lagano usporio i skrenuo u lijevu. Nije bilo riječ o radovima, nego o sudaru Mercedesa belgijskih tablica (s natpisom BOG) i Škode. Policija je bila na uviđaju, no na prvi pogled je izgledalo dosta gadno, te sam se zagledao u nesreću, automatski. Te nisam navrijeme uočio da Scenic ispred mene jako koči, kako ne bi prebrzo prošao preko krhotina na cesti, vjerojatno. Okrenuvši glavu naprijed, uočio sam da mi je Scenic preblizu te instinktivno i ja svom snagom nagazio na bremzu. Nažalost, na mom starom Citroen AX-u kočnice nisu nikada bile najjača strana, i auto je pri naglom kočenju trznuo ulijevo. Pokušao sam ga ispraviti, no izgubio sam kontrolu i auto je udario u ogradu po sredini auto-ceste, zanio se i zaustavio. Rezultat izgleda ovako:







Ne znam koliko sam vozio u trenutku nesreće, očigledno ne jako brzo, pošto ovo nije snažan auto i da sam udario većom brzinom oštećenja bi bila mnogo veća. Zapravo bi se uz nešto novog lima i svjetala, te ravnanje nosača naprijed moglo vrlo lako osposobiti ga za vožnju, mada sumnjam da se isplati. (Usput, nije mi jasno na koju sam foru razbio i jedno stražnje svjetlo, pošto s te strane nema drugih oštećenja.)

Policajci su bili vrlo korektni prema meni, vjerojatno zato što su imali pune ruke posla s prvom nesrećom (u kojoj, na sreću, koliko sam shvatio, isto nitko nije ozlijeđen), i zato što je situacija otpočetka bila jasna: ja sam kriv, neprilagođena brzina, odmah sam to i vidio i priznao. I vozač Scenica se zaustavio i došao me pitati mislim li da je on kriv, na što sam, dakako, iskreno rekao da nije i pustio ga da ode. Malo me iznenadilo što nisam morao raditi alkotest, no ionako s bloga već znate da čitav mjesec nisam popio ništa zbog bolesti (a i inače nikada ne pijem kada vozim). Zapravo, neću se žaliti: šteta kolika jest jest, ja imam jednu manju ogrebotinu na laktu, nikoga drugog nisam povrijedio... U čitavoj mi je priči najviše žao što sam propustio svadbu, a i mladenci su nadrljali, pošto je za njih pripremljenih sto eura promptno prenamijenjeno u plaćanje kazne i šlepanja.

Zato sam se kasnije kraljevski počastio, uništavajući stres jakim sredstvima, shodno trenutnoj prinudnoj dijeti i čekanju nalaza: dva indijska čaja bez ičega u birtiji, poneki gutljaj negazirane vode, a doma su me čekali dijetalni zobeni keksi najgenijalnijeg imena ikada: Zobelix.



Naravoučenje? Gledati ispred sebe kada se vozi. I steći taj uvjetni refleks da se jako uspori kad se naiđe na nesreću, pa makar već bila ograđena, s uviđajem u tijeku - otkako vozim dvaput sam, do danas, naletio na nesreću na autocesti i, sada se sjećam, oba puta prošao prebrzo. Treći puta nije prošlo.

Sastanak u Samari

Kostja Ščepanovič Jandrukin nonšalantno je hodao gradskom tržnicom, s pendrekom nehajno zataknutim o pas službene uniforme. Babe koje su prodavale kupus pozdravljale su ga, potajno se nadajući da će jedar i naočit policajac biti slobodan kada njihove kćerke stasaju za udaju. Odeblji, rumenih obraza, uvijek besprijekorno obrijan i ispeglan, činio se idealnom partijom. Mnoga bi mlađa prodvačica glasno uzdahnula vidjevši ga, ljudi u državnoj službi oduvijek su bili na cijeni u ovim krajevima.

S druge su se strane tržnice kroz vrevu usporeno probijali Vitalij Ivanovič Pečorin i Sergej Nikolajevič Miškin, bez pretjerane žurbe, više iz dosade nego iz stvarne potrebe jezdeći ovom ljudskom košnicom. Vitalij je bio visok i usukan, iz bolje obitelji, Sergej omanji i nabijeniji, prijatelji od djetinjstva, netom završili gimnaziju, jedan u potrazi za stalnim poslom, drugi čekajući odlazak na studij u Moskvu. Odjednom, baš pored štanda s posebno velikim krastavcima, prijatelji se nađoše sučelice policajcu crvenih obraza. Jandrukin prodorno i značajno pogleda visokog mladića, a ovaj protrne, problijedi, okrene se i da petama vjetra, projurivši kroz gomilu koja se bavila svojim poslovima.

- Zašto si mi preplašio prijatelja? - upita zbunjeni Miškin, ne shvaćajući što je natjeralo Pečorina u bijeg.

- Nisam želio. - odvrati policajac - Iznenadio sam se što ga vidim ovdje, imamo dogovoren sastanak u Samari večeras.

Te je večeri na gotovo praznom parkiralištu iza propale poljoprivredne zajednice Vitalij Ivanovič Pečorin kupio šut bijeloga od odebljeg dilera crvenih obraza, koji je preko dana radio kao policajac. Nije imao dovoljno novca za to, roditelji su počeli pažljivije skrivati rublje i vrijednosti zadnjih mjeseci, pa je umjesto plaćanja razlike morao popušiti Jandrukinu, zavaljenom otkopčanih hlača na vozačkom mjestu Lade Samare zatamnjenih stakala. Niti jedna od baba s tržnice neće dočekati da joj se kćerka uda za pristalog policajca, ali su dvije već, a da to nisu znale, imale sinove čije je čmarove Jandrukin dobro poznavao.

Kasnije te večeri Pečorin si je u lijevu ruku uštrcao zadnji šut u kratkom životu. Našli su ga ujutro, već hladnog, iza reda praznih kontejnera, tek je u jednom živjela turkmenska porodica koja nije ništa vidjela ni čula. Oči su mu bile širom otvorene, staklene i preplašene. Susreo je Smrt.

Kad budem velik...

...ovako mi neće izgledati samo na stolu, nego i pred kućom.





Jedini problem je što sam ja trenutno u fazi smanjivanja, pa možda prije postanem Palčić primjeren ovim Tatrama sa slike nego što će one narasti.

Aforizam dana glasi: Nisam još prdnuo u čabar, iako serem u lavor!
Da, skupljam uzorke i nosim ih čiki doktoru da mi kaže je li to salmonela, kakva druga bakterija ili samo serem bezveze.
Saznat ćemo u ponedjeljak, dotad zdravo slasni dvopeče, kuhana bućico i ljigava rižo. Čajeve da i ne spominjem. Izem li ti mjesec u kojem još nisam popio pivu, a lako može biti da i neću.

Ništa, plan je između dvije kenjaže osmisliti kako zaraditi za Tatre s gornjih slika. Prave.

Ipak sam sretniji ovakav...

Pohvala hortenzijama

Kada ujutro, proklinjući život, kletu sudbu, kapitalizam i sudbinu jarac, ubijen u pojam, poluživ izađem iz kuće i krenem na posao, najprije ugledam ovaj prizor:



I da, bude mi ljepše.

Kućica u cveću
Trava oko nje
A na puteljak pada hlad
Sa grana dunje dve

Zapravo, nemam dunje oko kuće, samo glog i breze, vampirima mogu probosti srce, a ostalima oprati kosu. Trava i korov, tu nitko razuman neće primijetiti razliku, puteljak... pa ne znam, ajde, nazovimo to tako... Ali imam hortenzije.



Kad se podsjetim, nisam oduvijek živio s hortenzijama, ali kao da jesam. Neću ih nikada ni spomenuti na prvom mjestu najdražeg mi cvijeća, to je rezervirano za fuksije, a i pogled na rascvjetale lošinjske ljubičice, katkad već u veljači, draži mi je od ovog:



Ali hortenzije su late bloomer i zapravo sam ih uistinu zavolio tek zadnjih godina, kada smo zapustili okoliš kuće i kada su narasle do ovih razmjera. Naime, najednom su od kržljavog blijedoružičastog cvijeća počele postajati velike i plave, kao u pjesmi Buldožera. Ružičaste su mi hortenzije i dalje tako tako, no plave i one koje bacaju na ljubičasto su zakon i pogled na njih me uvijek iznova oduševljava (ipak sam dečko, plavo mi je odmalena u krvi i oko guze, a ne roza).



I inače, valjalo bi oženiti cvjećarku. Svaki posao nosi svoje traume, znam, ali mi se nekako čini da cure iz cvjećarnica baš i ne nose brige i posao doma (osim ako su njihove, pa se moraju brinuti o financijama). Kao i da taj posao sam po sebi nosi neku dozu smirenosti. Sad, vjerojatno samo idealiziram i u realnosti ih zli gazde iskorištavaju, te rade prekovremeno za dva soma kuna i maštaju o boljem poslu blagajnice kod Peveca, ali iskreno se nadam da nije tako, da si mogu dozvoliti određenu usporenost i mir, gotovo nezamislive na drugim poslovima, danas.



Jer malo je tako žalosnih stvari kao ne biti okružen cvijećem. Čak i kada to ne uspije izliječiti rast zloćudnog lopoča u plućima voljene (da, opet čitam Viana, bilo je i vrijeme). Sa sve većom bih grižnjom savjesti prolazio kraj svih tih cvjećarnica i, pogotovo, cvjećarki, zviždućući La violeteru, da ne znam da idem doma. Gdje me čekaju hortenzije.

Pozdrav iz Zahreba

Ekskluzivni dnevnik članova Franz Ferdinanda nakon zagrebačkog koncerta. Na Dnevniku tate i Svijetu u boci naći ćete impresije još dva člana benda, a sve su tri po dogovoru objavljene istovremeno, u znak naše potpore mirnoj reintegraciji olabavljelih šarafa u zubarske stolice u Čečeniji.



Paul Thomson, bubnjar

Paulov dnevnik:

Jebeni mamurluk. Ovi pizdurasti istočnoeuropski gradovi izluđuju me nedostatkom dobre cuge. Jebote, opet sam pio whiskey kojeg su ruski mafijaši destilirali iz djeteline, ili što već jedu lokalni sifilistični bokci u ovim krajevima. Svaki puta kad me ova pičkasta turneja odvede daleko od Glasgowa povraća mi se od muke. Koja ja sranja sve moram trpati u sebe, čovječe. Fakat mi je već pun kurac i benda i turneje i svega. Nick me jučer opet posprdno nazvao Ringo kad sam zajebo prijelaz u Eleanor - sasut ću mu zube u onu prištavu njušku jednog od ovih dana, majke mi. Zabio bih mu i palice u šupak, ali mi se gadi, a i ona jebežljiva stipsa od Alexa bi me sto posto natjerala da ponovo bubnjam s njima. Taj i što hračne poliže, da ne propadne, jebote Škota!

Svirali smo sinoć u nekoj kurčevoj selendri po imenu Zahreb i ta se pizda opet preseravala fol pozdravljajući rulju na njihovom jeziku. Baš bih volio vidjet reakciju da ih jednom ja pozdravim i kažem im što mislim o njima. Razjapili bi usta ko da puše kitu konju, ako kuže engleski uopće. Mada priznajem, vidio sam po publici iks rosnih pičića, ispod petnaest, točno onakvih kakve ja volim. Jedna me fakat podsjetila na Melanie, ludim jebote, zato sam si i popio, bit će. Znam da je sad kurvica u Dundeeju i kreše se s ovcama i pastirima podjednako dok sam na turneji i nema škole. Dakako, jebao nisam ni sinoć. Da sam i pokušao vjerojatno bi opet zaspo i zrigao se po droljici, ko ono u Hamburgu, pa bi me samo još više podjebavala ova ostala kopilad iz benda.

Zagnjavili su jučer prvo neki lokalci, pa neki dosadni nizozemski stari drkadžije, a mi smo rano počeli i rano završili, pa smo imali vremena nakon nastupa još se i izjebati po nekim učmalim lokalnim klubovima. Kurca ne valjaju, ali ionako sam bio trešten, pa se ni ne sjećam. Ne znam danas ni tko je od ostatka benda ševio ili ga dobio u dupe, malo mi se gubi sjećanje od tog kurčevog kvaziviskija.

Idem se izdrkati, to obično olakša mamurluk.

Ja nisam grom!

Te sam stoga otišao, ako ne baš u koprive, a ono barem u Koprivnice. Megaloman, dakako, ova jedna, naša, nije mi bila dovoljna, morao sam ići potražiti množinu. I nađoh je, na istoku Češke:



Zašto bi itko uopće tratio vrijeme na put u tu pripizdinu? Karta sve govori: pola grada zauzima tvornica Tatra, ostalo su spavaonice za radnike u njoj... Iako, automobil na grbu grada ukazuje na tradiciju - i zaista, proizvodnja je počela još u devetnaestom stoljeću, među najstarijim je to tvornicama automobila i kamiona na svijetu. A mene to ipak, sorry, naša Koprivnico, zanima više od Vegete i naivnog slikarstva. I da, Knorr radi bolje juhe u vrećici od vas! Ajde, Vikend doručak još uvijek priznajem, iako mi je ovo novo pakiranje sumnjivo...

Ah da, Tatra. Nije tamo samo tvornica, nego i muzej. Technicke Muzeum Koprivnice, u realnosti Tatrin tvornički muzej. A pred njim Slovenska strela.



Šinobusi nisu moje područje, preskočit ću opis, kao što preskačem i opis dijela muzeja posvećenog najpoznatijem sinu Koprivnica, Emilu Zatopeku, Češkoj lokomotivi, najvećem atletičaru dvadesetog stoljeća. Slikao jesam, možda me detektivi jednom nagovore da Emilu dadem i neki zaseban post.

A sada, bez mnogo komentiranja, zašto je Tatra najzanimljivija i najluđa tvornica u povijesti automobilizma, dovoljno luda da joj se odem pokloniti u Nedođiju Donju. Nije zato što su prvih tridesetak godina radili razmjerno konvencionalne, iako lijepe i simpatične automobile poput ovih:



Niti zato što i dan danas rade jako dobre kamione, a u toj su konkurenciji pobjeđivali na reliju Pariz-Dakar.



Tek dijelom zato što su čak i za komunizma uspijevali tu i tamo, onako iz gušta, napraviti poneki fascinantan trkaći automobil:







Dijelom i zato što je VW izgubio sudsku parnicu i za svaku prodanu Bubu plaćao Tatri tantijeme, uzrokovane činjenicom da je najpopularniji automobil svih vremena, u velikoj mjeri, plagijat Tatrinog prototipa V570.



Mnogo više zato što su svi novi modeli desetljećima rađeni srcem, dušom i imaginacijom nezamislivom većim, konzervativnijim korporacijama. To najbolje pokazuju ovi modeli, ravno iz tvorničkih dizajnerskih studija:



Zato što su potkraj četrdesetih poklonili Staljinu kabriolet koji nam danas izgleda dizajnerski najmanje deset godina mlađi. I zato što su ga po Džugašvilijevoj smrti uzeli natrag.



Mnogo više zato što su, u potrazi za savršenom aerodinamikom, uredno oblikovali auspuh revolucionarnog T77 kao riblji rep:



I zato što je za rata Wermacht izdao službeni dopis kojim svojim oficirima zabranjuje da rekviriraju i voze Tatre T87. Bio je to najatraktivniji, najaerodinamičniji i najmoderniji automobil tog vremena, s kojim su jurili novoizgrađenim autobahnovima brzinama većim od 160 km/h. Samo, aerodinamika tada još nije bila savršena i znalo bi se dogoditi da se, pri takvim brzinama, prednji kraj odigne od tla. Ne zna se koliko je njemačkih oficira tako poginulo, očigledno dovoljno za službenu zabranu... Pa ipak, za rata je Tatra napravila još letalnije vozilo, motorne sanjke na bazi modela T87!



Kao i klasični T87, i sanjke su imale zrakom hlađeni V8 motor iza stražnje osovine, što je koncepcija koju će tvrtka zadržati sve do gašenja automobilske proizvodnje, prije samo nekoliko godina. Zamislimo na što bi tek Tatre bile nalik da je zaživio ovaj diesel motor W18 konfiguracije, također iz ratnih godina!



Da, Tatre su fantastične, posebne, neuračunljive, lijepe, drukčije, lude, jedinstvene, nesuvisle i dostojne najfanatičnijeg obožavanja. Nažalost, tajna nije mogla dugo ostati sačuvana i šanse da ikada dođem u posjed svojeg ultimativnog automobila snova, aerodinamične Tatre T87, sve su minornije. Cijena ovih predivnih strojeva raste i vrlo će ubrzo biti dostupni samo onima jako, jako bogatima. A moje se šanse da takav postanem nekako jednako proporcionalno smanjuju...



Privlači mene i kasniji, također predivni model 603, no i tu bi moglo doći do opakog probijanja budžeta. Jeftinih krševa po Istoku još ima, dva su mi komada, nažalost u stanju koje ne nudi mnogo nade u restauraciju, poznata i kod nas... No, restaurirani primjerci na Zapadu počinju postizati fine cijene.



Tako da je jedina Tatra kojoj se, realno, mogu nadati, kasniji model 613. Početkom osamdesetih ponešto ih je uvezeno i kod nas, moglo ih se, mada jako rijetko, vidjeti na cesti. Prošlo je desetak godina otkako sam vidio zadnju, istinabog, ali to je automobil kojeg bih realno mogao naći, i to za vrlo male novce. Jer nema kolekcionarsku vrijednost, osim za fanatika poput mene. Ogroman je, troši kao tenk, dijelova nema... A nema ni vizualnu atraktivnost ranijih Tatri. Pa ipak, za pristojne novce, u dobrom stanju, kupio bih ga. Kad bih ga našao. Znate li ili čujete štogod, javite...



Nadam se da vam ovo putovanje kroz povijest Tatre nije bilo naporno. Barem ne kao meni, koji sam u nekoliko navrata morao prekidati pisanje i trčati u prostoriju kamo čak i ja idem pješke. Zadnji su me dani zatekli u stanju učestalih posjeta takvim izbama, a ondje, bilo sjedećki, bilo stojećki, razmišljam o starogrčkoj filozofiji. I zaključujem da je Heraklit bio u pravu.
Sve teče.