Ususret ljetnoj oluji
Snimanje kompilacijske kazete - izravan prijenos!
U večerima poput ove, kada ne znam što bih drugo radio, znam snimati kompilacije. Ponekad prigodno, nekome, češće za svoj gušt. Dominacijom mp3 formata to se sve više pretvara u slaganje i prženje, no danas sam se odlučio, što mi se dogodi jednom-dvaput godišnje, za starinski način, s ploča na kazete. To je toplije i ljepše, odslušaš svaku pjesmu dok se snima i razmišljaš mnogo detaljnije što i kako rasporediti na kazeti. Pa evo, ovo je prijenos večerašnjeg snimanja uživo, da vidite kamo ću skrenuti i zaribati...
Strana A:
The Who - Behind Blue Eyes - opsjednut sam ovom pjesmom, samo jučer sam je preslušao preko dvadeset puta, pa je red da počnem s njom. I odmah nazovem kompilaciju po njoj, obilježila je ove dane... No čime nastaviti, druga će pjesma odrediti ton svemu, miš-maš ili neko određeno raspoloženje.
Joni Mitchell - Song For Sharon - sjeta, dakle, osam i pol minuta prekrasne bluesy laganice s predivnog albuma Hejira. Jebemmu, preskače... Ništa, neka ostane.
Jacques Brel - Orly - upravo shvatih da možda mi i najdražu Brelovu pjesmu nikada nisam snimio na neku od ovih kazeta. Ispravljeno. Zamišljam da je ovo ta izvedba iz legende nakon koje se orkestar ustao i spontano zapljeskao Brelu. O, da, bit će šansona večeras...
Ibrica Jusić - A ja sam sanjao drukčije dane - gubitnička himna. Nikada nisam sanjao parkove i fontane (za ljubav to ipak ne mogu ustvrditi), ali ponekad razumijem. Je li ovo uvertira za Cohena? Mogla bi biti.
Leonard Cohen - Came So Far For Beauty - nisam ni u ludilu mislio da ću odabrati ovu stvar, ali došavši do nje znao sam, kao što sada znam i sljedeću. Daleko, da, ako treba... Isplati se za ljepotom, zna to i Halid Bešlić, iako nećemo u tom pravcu, ne večeras.
The Pogues - London You're A Lady - jednostavno ide nakon prethodne i točka. Your architects were madmen. Ne samo u Londonu, Shane...
Inti-Illimani - Ya parte el galgo terrible - Nerudina pjesma u izvedbi jednog od najboljih bendova na svijetu, ikada (i drugog po redu u Čileu). Boli. Exterminando chilenos, ay, que haremos! Ništa, braćo, mogli ste samo pjevati i gledati kako ubijaju vaše drugove, jebiga... Sudbina jarac. A Pinochetu, više-manje, ništa.
Drago Mlinarec - Skladište tišine - pregršt istina čistih, što drugo možemo u svijetu kojem jedna više nije dostatna, ako je ikada i bila?
Sofoulis Karatzas - Milisse mou - nakon kratkog premišljanja u kojem pravcu Mediterana krenuti izbor je pao na Grčku. Ubrzajmo, balansiram na rubu plačipičkaste kazete zasada.
Georges Brassens - Le pornographe - kako ja volim ovaj uvod na akustari! Pjesmu sam nedavno preporučio Kazzu i čak se i okorjeloj pankerčini svidjela. Mada, s Brassensom ne mogu pogriješiti, taj ima sjajnih pjesama ko pljeve.
Bob Dylan - Don't Think Twice, It's All Right - bližim se kraju strane i znam da je, tu negdje, vrijeme za Dylana. Ovdje sam jako ograničen medijem, imam ideja, ali ne i na vinilima, te sam na kraju odlučio da mora biti jako rani Dylan. Mada, pasala bi mi i Nick Drakeova izvedba ove iste pjesme.
Randy Newman - Living Without You - stari problem snimanja kompilacija na kazete jest kada ti na samom kraju ostane malo mjesta. Tu ulijeću provjereni majstori kratkih formi, a Randy je jedan od najvećih. Jebo dvominutni punk, živjele dvominutne balade! Fino uštimano, jedva ako je petnaestak sekundi na kraju ostalo.
Strana B:
Roosevelt Sykes - No Money Down - za klavirom crnac svira, kao da čujem Boru. Volim ovaj blues, jednostavne istine: You ain't got no money, you're gonna loose your honey... Jednostavna, akoprem cinična ljubavna jednadžba. A sada mi paše Arsen.
Arsen Dedić - Balada o prolaznosti - klavir za klavir. Isto kao kod Dylana. velike su rupe u kolekciji, ali esencijalni, rani albumi su tu i neiscrpno su vrelo bisera.
Georges Moustaki - Pourquoi mon Dieu - jedna od onih pjesama za koje ću, ustvrdi li netko da je najljepša ikada napisana, samo klimnuti glavom i složiti se. Istinabog, ima nekoliko desetaka takvih, ali svejedno: treba li išta više reći?
Vladimir Visocki - Holoda, holoda - ma, jesu ovo mahom sjetne i tužne pjesme, ali ne znači da sam i ja takav, evo upravo otpuhujem prašinu s Buick Riviere iz 1971. i Studebakera iz 1950. i zaključujem da je život pun lijepih stvari.
Mick Softley - Time Machine - opskurni engleski bitnik, ovo je jedino što sam ikada čuo od njega, ali jako dobro. Ne mogu ja bez prog-folka, čini se.
Dave Davies - Death Of A Clown - u ovom trenutku mogu samo zaključiti da je ma kakva pomisao o zvučnoj koherenciji kompilacije otišla u krasni Honduras. Kao i da je ovo druga stvar večeras koja preskače.
Marianne Faithfull - Boulevard Of Broken Dreams - najbolja izvedba najbolje pjesme s ovim naslovom. Gigolo i gigolette u akciji, hmmm, bih li opet spomenuo Blanche?
Gabi Novak - Grlice u šumi - ne mogu vjerovati da do prije nekoliko godina nisam znao za ovu pjesmu, iako je riječ o jednom od apsolutnih vrhunaca zagrebačke škole šansone. I naše domaće pjesmarice uopće.
Neil Young - Deep Forbidden Lake - znam da sam predvidiv i da na kladionici ne biste dobili ništa uložite li na to da ću na kompilaciju snimiti i nekaj Youngovo. Tako valjda mora biti. Ne znam je li ova u top 50 njegovih pjesama, ali savršena i predivna jest.
Jaime Torres y su conjunto - Jenecheru - argentinsko ubrzanje, bičevi vitlaju prema neposlušnim govedima, mamuze bljeskaju na suncu reflektiranom od snježnih vrhova Anda, gore visoko. Tamo gdje odlaze duše umirućih. I zato... Coda.
Laboratorija zvuka - Usamljenost - in memoriam Bati Vraneševiću... Iako je ova sjajna pjesma Peđina. Nikad bolji opis smrti: žuč mu puče, obuze ga jed, presmota se i postade bled, i ode pod led, i ode pod led, ljudi slegnu ramenom i zaključe: Došao mu red!
Pink Floyd - Chapter 24 - in memoriam Sydu Barrettu... Opet stvar osjećaja, moralo je baš ovo ići, pasalo ili ne. Uostalom, tko je ikada tvrdio da se kazete moraju razvijati nekim logičnim redoslijedom?
Ivo Fabijan - Zagrebe moj - ako ste sumnjali, in memoriam Ivi Fabijanu. Kakve god budalaštine čovjek kasnije radio, u početku karijere bilo je tu pjesama, dobrih. Iako sam u Zagrebu rođen, a malo živio, dakle suprotno junaku ove pjesme, nekako me neki vrag stegne pri srcu kad je čujem.
Do kraja kazete je ostalo taman toliko vremena da ponovo snimim uvod (jer i meni je, kao i Šerbi, Dediću i ostalim inesoljupcima ipak najdraži početak) u Behind Blue Eyes, taman do trenutka prije nego što podivlja. I tada, u tom trenutku, kada sam završio sa snimanjem, počeo je tornado, izbio kijamet, vjetar je počeo šibati granjem gloga ispred mog balkona i rušiti stvari po dvorištu. Počela je žestoka ljetna oluja, još traje, iako se malo raskenjkavila, no neću donositi sudove dok ne završi. Neka je, i bilo je vrijeme za malo kiše... Ako na svijetu može postojati još jedna loše posložena kompilacijska kazeta, što ne bi i oluja?
|
