Hu hu hu
Da, gledao sam neke ljude za čiji sam nastup platio kartu. I da, pritom sam se kao zadnji bedbluboj ili torcidaš derao "hu hu hu hu hu..." Ne, sve se skupa nije odvijalo na nogometnom stadionu. I nije bilo crnaca u blizini. Niti negativne, destruktivne energije (iako za onom usmjerenom spram instrumenata ipak, priznajem, pomalo i žalim). Mjesto je radnje bio mirni austrijski gradić St. Pölten, Lovely Days rock festival, a prigoda nastup najcjenjenijeg koncertnog rock'n'roll benda na planeti, The Who.
Svatko bar donekle upoznat s ikonografijom i poviješću rock glazbe zna koliko su značajan i utjecajan bend ovi Englezi. Nikada se nisam ubrajao u ultimativne fanove, iako su mi, razumnjivo, mnoge njihove pjesme vrlo drage. Ono što me, međutim, oduvijek intrigiralo bila je ta aura i vječna titula koncertne institucije par excellence. Čiji se nastup smatra najboljim na Woodstocku? Wightu? Live Eightu? Već četrdesetak godina The Who imaju običaj na okupljanjima creme de la creme rock glazbe doći i zasjeniti sve ostale. Stoga sam, vidjevši plakat za Lovely Days festival iz lokalnog austrijskog busa dok sam u lipnju na čudan način putovao prema Pragu (da, uključivalo je i šinobus), pomislio "kvragu, zašto ne?"
Organizacija puta nije bila pretjerano komplicirana. Trebalo je samo Dadiju, ponajvećem zagrebačkom fanu The Who reći da sviraju negdje u blizini i on je u roku odmah iskopao gdje, organizirao nabavku karata, čak i s popustom, i dogovorio ljudstvo za put. Ja sam pak osigurao testno vozilo, kako bismo smanjili troškove, u čemu nas je idealno poslužila Toyota Prius. S jednim smo rezervoarom obavili put do St. Pöltena i skoro do natrag, iako je riječ o velikom i teškom autu, a okupljeno četveročlano društvo hrvatsko-mađarskog prijateljstva ima troznamenkasti prosjek kilaže (prtljagu da i ne spominjem). Rezerva se upalila kad smo prošli Šentilj, no nisam se usuđivao iskušati Pervanovu teoriju o državi koju je moguće preći na rezervi (iako sam 90% siguran da bismo uspjeli), pa smo tankali u Ptuju. Auto benzom, a sebe domaćom gobovom juhom kod Toneta, jako dobrom. Više o Priusu u sljedećem Autopartneru!
Krenuvši dosta kasnije od plana, propustili smo popodnevne nastupe, nažalost nisam uspio čuti In-A-Gadda-Da-Vida u "originalnoj" verziji (zapravo je samo bubnjar iz postave koja je snimila to remek-djelo u današnjoj postavi Iron Butterfly), a žao mi je i zbog Manfreda Manna. No s druge strane, s obzirom na nesnosnu vrućinu i kroničan nedostatak sjene ili klimatizacije na lokaciji, možda je i bolje da smo to propustili. Ono što smo čuli, dok smo postavljali šatore (tj. dok smo Probisvijet iz boce i ja promatrali kako druga dvojica postavljaju šatore i nastojali pritom što manje smetati) bio je perfektan nastup Garrya Moorea. Nije da mi nije pasalo, tada i ondje, ali zvučalo je kao da puštaju cd. A ja ne volim perfekcionizam. Kasnije, grla skurenog tajlandskom tjesteninom s povrćem (koju sam uzeo jer, kao, pazim želudac i na dijeti sam, pa se nisam odvažio na kebab ili kobase) odgledao sam smiješan, kičasti, oh so eighties nastup (rocka)Billy Idola. Točno kakav treba, od izgleda, obleke, pokreta, preseravanja, vrlo solidne energije i glazbe, ugodno provedenih sat i pol.
A onda zvijezde večeri, zatvarači festivala, The Who. Nakon prvih šest tonova uvodne I Can't Explain shvatio sam. I narednih sat i pol samo potvrđivao dojam. The Who jesu najbolji koncertni bend, ikada. Sve je istina. Glupo zvuči da tih nekoliko sekunda može već odrediti dojam, ali uistinu je bilo tako. Nema tog cover gitarista koji bi mogao tako to otprašiti kao Pete Townshend. Niti ikoga tko bi mogao tako balansirati između neartikuliranog kričanja i pjevanja kao Roger Daltrey. Ostali - u pozadini, odlični, ali taman toliko samozatajni da ne ometaju show dvojici šezdesetikusurgodišnjaka, preživjelom dvojcu najboljeg koncertnog benda u ljudskoj rasi poznatom svemiru.
Da ne stavim istu sliku kao Von Smile:
Teško mi je izdvojiti favorite, na Anyway, Anyhow, Anywhere i Who Are You? skakao sam od sreće i ushita, Behind Blue Eyes me raznježila i od sporedne stvari prometnula se u od subote jednu mi od najdražih pjesama The Who. We Won't Get Fooled Again bila je možda i vrhunac koncerta, esencija energije i snage zvuka ovog benda, My Generation je, očekivano, izazvala najveći ushit publike... No, početak bisa pokazao se kao onaj ključni trenutak. Osjećao sam kako nešto raste u meni tijekom Substitute, kako polako zapadam u onaj trans u koji su me najbolji koncerti doveli tek nekoliko puta u životu, a jednom sam otkrio da ga se može i kemijski inicirati. Počeo je Pinball Wizzard a moja je svijest odletjela u zrak, sagledavajući svaki ton, boju, detalj u potpunosti. Vrijeme je usporilo do mjere da je gotovo stalo, suze su mi se našle u očima, a trnci počeli prolaziti po leđima. Vrata percepcije su se otvorila. Izmijenjeno stanje nije jako dugo trajalo, čak ni do kraja pjesme, ali pojavilo se. Neil Young i Kraftwerk su ga, svojedobno, znali održati i po tri-četiri pjesme, ali to je povezano i mojim osobnim emocionalnim odnosom prema njima, mnogo jačim nego prema pjesmama The Who. Ostatak bisa bio je čisto postorgazmičko zadovoljstvo, završeno skupnim pjevanjem See Me, Feel Me, Touch Me, Heal Me...
Zadovoljni osmijesi na našim licima u nastavku večeri, drugi dan, a bogami i do danas, sve govore. Nismo mogli vidjeti Keitha Moona i Johna Entwistlea, jebiga, ali polovica koja je ostala dovoljna je da ucrta nove bore od smiješenja na moje lice. Na kraju nastupa Pete nas je pozvao da ih dođemo pogledati i u Londonu. Moram priznati da mi ideja uopće nije tako ludo zazvučala.
|
