THE KINKS
Days
Thank you for the days,
Those endless days, those sacred days you gave me.
I'm thinking of the days,
I won't forget a single day, believe me.
I bless the light,
I bless the light that lights on you believe me.
And though you're gone,
You're with me every single day, believe me.
Days I'll remember all my life,
Days when you can't see wrong from right.
You took my life,
But then I knew that very soon you'd leave me,
But it's all right,
Now I'm not frightened of this world, believe me.
I wish today could be tomorrow,
The night is dark,
It just brings sorrow anyway.
Thank you for the days,
Those endless days, those sacred days you gave me.
I'm thinking of the days,
I won't forget a single day, believe me.
Days I'll remember all my life,
Days when you can't see wrong from right.
You took my life,
But then I knew that very soon you'd leave me,
But it's all right,
Now I'm not frightened of this world, believe me.
Days.
Thank you for the days,
Those endless days, those sacred days you gave me.
I'm thinking of the days,
I won't forget a single day, believe me.
I bless the light,
I bless the light that shines on you believe me.
And though you're gone,
You're with me every single day, believe me.
Days.
Tijekom tjedan dana provedenih u Češkoj, prvo poslovno, a potom i na odmoru, ova mi se pjesma stalno motala po glavi. Ne, nisam je čak ni imao sa sobom, u hotelskim bih noćima tiho pustio Talking Headse. Ni danas, ponovo kod kuće, nisam si je pustio ni sa kojeg od medija na kojima je imam. Nije ni potrebno, možda bih razbio čaroliju, ovdje je, unutra.
Doživio sam nekoliko dana slobode. Čak se nisam ni odmarao u klasičnom smislu te riječi, nametnuo sam si žestok, turistički ritam i pičio vlakovima po Češkoj. No, nisam imao obaveza, nekoliko telefonskih poziva riješilo je probleme na poslu, potpise za članke sam poslao u redakciju, obaveza, osim samonametnutih, nije bilo. Čak ni mailove danima nisam čitao. Inače, ja sam od onih koji pogledaju mail prije no što idu oprati zube, potom, nakon što ih operu, opet pogledaju mail i onda idu spavati.
Kako je bilo? Lijepo. Opisivati zapravo ne mam mnogo, bio sam u Pragu, Koprivnicama i Brnu. Popio mnogo piva, fino jeo, pogledao dva sjajna muzeja - i to je to. Vozio sam se vlakovima, čitajući prokušane favorite, Viana i Gibsona, iznova. Shvaćajući koliko mi to nedostaje, u danima nakon posla, kada se osjećam preskrhano za čitanje.
Prag ne može ne oduševiti, svaki puta. Da, sve je puno turista i jako, jako komercijalno, ali moj je hotel bio malo dalje, u Žižkovu, a ondje ima, iako sve manje, bilo gdje, pivnica u kojima nema nikoga osim Čeha, toče neko od sjajnih piva (Staropramen Granat je definitivno nešto najbliže smislu života što sam uspio spoznati u svojih tri i pol desetljeća) po, preračunato, 4-5 kuna i život teče taman onoliko polako koliko treba. Volim Prag, a nakon ovog ću ga posjeta voljeti i pamtiti još više. I da, napokon sam uspio posvetiti dovoljno vremena fantastičnom praškom Tehničkom muzeju, valjda ću jednom staviti i slike.
Koprivnice su pak teška pripizdina. Ali imaju tvornicu koja je više od stoljeća (jedva) radila lude, prekrasne, nerazumne automobile, a i danas proizvode sjajne kamione. I tvornički muzej je smješten ondje. I muzej Emila Zatopeka, s peharima i medaljama, jer i on se rodio u toj pripizdini. Kao i plava, ne toliko lijepa, ali široko nasmiješena recepcionarka u hotelu Tatra, vjerojatno. Pitala me hoću li doplatiti sto kruna za ljepšu sobu. Rekao sam da. Da me pitala hoću li je oženiti i odvesti kući, isto bih rekao da. Kada bih je opisivao kao lik u pripovjetci ili romanu, rekao bih da nije imala lice (ni tijelo), nego samo oči i osmijeh. Ponekad, samo ponekad, kada naiđu dani koje pamtiš cijeli život, sretneš nekoga tko se tako iskreno smije i veseli, i život odmah postane ljepši. Cabirijine noći, definitivno, i češki dani...
Iduća me noć zatekla u gradu salonskih stremljenja, a je li navukla i djevičanski veo, ne znam, ja sam rano otišao spavati, kao komentatori skijaških skokova u Garmisch-Partenkirchenu za Novu Godinu. Brno je lijepo, centar, stari dio je jako uvećan zagrebački Gornji grad. No ja sam već bio umoran i dotučen, shrvan tegljenjem teških torbi i više-manje sam znao da se dani, mada mi još zvoni melodija u ušima, primiču kraju. Neka, neću ih zaboraviti
Post je objavljen 25.06.2006. u 17:49 sati.