Zdenkov kulturni kombi

The Final Cut

Najprodavaniji album svih vremena, Michael Jacksonov Thriller (rutvica je sjajno definirala Jacksona neki dan na forumu: Bio je jako dobar. Šteta što se raspao.), visio je na prvom mjestu američke top liste mjesecima. I znate li što ga je, kažu, skinulo odande? Vjerojatno najhermetičnije ostvarenje koje se ikada zateklo na tom položaju. Da, zadnji album Pink Floyda, The Final Cut. Zadnji album? Da, paradoksalno, iako imam neke od kasnijih albuma i uopće ih ne smatram lošima, nekako sam naviknut pristupiti strani gospodina Rogera Watersa i smatrati ovo krajem epopeje. Iako, još paradoksalnije, na tim kasnijim albumima zapravo ima više pravog duha Floyda nego ovdje, na, efektivno, Watersovom solo albumu.

Svi su ostali albumi Pink Floyda, pokušam li to objektivno sagledati, vjerojatno bolji od ovoga. Na njemu nema pamtljivih melodija, glazbenih avantura, pjesme su ponekad, reklo bi se, tek nerazrađene skice, ako ne i otpaci s The Wall. Sve se skupa doima poput nekog hermetičnog kazališnog recitala. I, dakako, udara ravno u pleksus. Jako bolno. Dugo nisam brinuo o svojim pločama, tek sam prije nekoliko godina počeo kupovati one zaštitne, plastične folije i umatati ih u njih. No nekako sam stao i, više-manje, samo one ploče za koje znam da su izrazito vrijedne ili one koje su mi iz nekog razloga posebno prirasle srcu nalaze se u takvim ovitcima. Večeras, dobivši neodoljivu želju za preslušavanjem ovog albuma, potražio sam ga na polici. Dakako, omotan je, prvi i jedini od PF albuma nakon Ummagumme... (I Meddle je zapravo, sad sam se sjetio, ali nije bio na polici, pak mi je sve razbacano.)

Zapravo ne pokušavam nikoga uvjeriti da promijeni uvriježeno, vjerojatno ne predobro mišljenje o ovom albumu. Pa čak ni da ga presluša. Glupo je pjevati gotovo pa dječačke stihove o trenutnim svjetskim liderima, znam. Glupo je i smisliti lik ultrasposobnog specijalnog agenta kojem je hobi vezenje goblena s likom vlastite mačke, pa ipak Napad na platformu Jennifer ima istu hladnoratovsku ljepotu ranih osamdesetih, i taj film obožavam gotovo kao i ovu ploču. Nostalgija za ranoposlijepopodnevnim B filmovima s Brooke Shields i skupljanjem sličica iz serije Fudbaleri i timovi? Možda. A možda je samo važno zvati se Roger. Moore ili Waters, prihvaćam njihove mane, ali, dođavola, pašu mi.

Bez racionalnih odgovora, molim.