Zdenkov kulturni kombi

ponedjeljak, 29.05.2006.

Od svih tih sjajnih zvijezda

Blanche DuBois uvijek je ovisila o ljubaznosti stranaca. Te je prošla kako je već prošla. Onako kako, mahom, prolaze oni koji se moraju previše oslanjati na druge. Jer, ljubaznost sranaca nije nešto čega ima u izobilju. Pozitivne emocije nemaju tako oštre rubove poput negativnih, te teže prorežu put iz naših čahura. Čak i prema ljudima spram kojih smo spremni djelomično se otvoriti, kamoli tek prema neznancima.

Zapravo, kad bolje promislim, mnoga od umjetničkih djela kojima se iskreno divim govore upravo o tom otvaranju čahure. Chanson pour l'Auvergnat Georgesa Brassensa možda najeksplicitnije, i zato joj se, uz predivan glazbeni minimalizam, uvijek iznova vraćam, doslovce dsetljećima. Vercorsovu Tišinu mora svakih nekoliko godina iznova kupim u kakvom antikvarijatu, posudivši prethodni primjerak tko zna kome i zaboravivši na to. Bog zna imam li je i danas doma. Trenutak kada James Cagney u Angels With Dirty Faces počne zapomagati smatram jednim od vrhunaca povijesti filma.

Pa, ipak, možda nitko nije tu eksplicitnu "kindness of strangers" nježnije i bolje dočarao no Nancy Kress u pričici od koje sam popalio naslov ovog posta. Situacija o kojoj piše na prvi pogled nije tako ekstremna kao ostale navedene, no u suštini je možda i mnogo ekstremnija, govori o pobjedi nad iskonskim strahom od drukčijeg. Za one koji ne znaju, priča je to o konobarici koja posluži aliena, ne praveći nikakvu, odnosno, ispričavam se, praveći tako malu razliku između njega i ljudi. Nema smisla opisivati, samo čitanje pomaže.

Probisvijet iz boce je jednom, u polumraku doduše, dvadeset minuta pričao s tipom kojeg je znao, a nije se mogao sjetiti o kome je riječ. Tek kasnije, kada su mu rekli, shvatio je da postoji jedan osobeni znak koji mu je promakao: tip s kojim je pričao je, naime, crnac. Nekom će možda biti smiješno, ali ja se divim bocoljubitelju: tako bi, naravno, i trebalo uvijek biti.

Ne moramo tražiti ni aliene, ni rasne razlike, na mnogo bližem planu već postoji različitost i učahurenost od čijeg razbijanja valja početi. Za koji dan ćete u Kliku moći čitati kolumnu u kojoj, između ostalog, opisujem kako sam saznao da cura u koju sam u srednjoj bio zaljubljen ima najveće cice na školi. Tako da su mi rekli. Još uvijek sam ponosan na taj detalj, ma koliko me neki ismijavali: to samo pokazuje da sam gledao i zaljubio se u druge stvari. Tako bi, naravno, i trebalo uvijek biti.

Ima li ova lamentacija ikakvog dubljeg smisla, ili zaključak? Ne, zapravo. Bilo je to podsjećanje na nekoliko dragih mi umjetničkih djela i na dva lijepa, ispravna trenutka. A zaključak? Mnogo bolje no što bih ja znao, formulirala ga je prije više od šezdeset godina Anna Frank: "Unatoč svemu, još vjerujem da su ljudi u duši doista dobri."

- 02:20 - Komentari (5) - Isprintaj - #

petak, 26.05.2006.

Dugoočekivana, razočaravajuća priča o Americi s nekoliko ne baš pretjerano objašnjavajućih slika

Pet sam dana proveo u Washingtonu, od toga tri i pol na telekomunikacijskoj konferenciji, pa ne očekujete valjda da imam išta pametno za reći? Da, očekivao sam stakleno-betonske kaveze i nepregledne kolone automobila, ulice na kojima nema prolaznika i gdje je potrebno pozvati taksi dovoljno brzo, prije no što te netko opljačka ili, ne daj bože, zakolje. Očekivao sam masu debelih ljudi, pretjerivanje u svakom mogućem pogledu, McDonaldse i Burger Kingove pošlihtane sa svake strane ceste... Nisam dobio ništa od toga. Dobio sam ugodan grad dvokatnica i trokatnica sa šiljastim krovovima i šarenim fasadama, s balkončićima i tornjićima. Zelenila posvuda, posadili su kakvo drvo ili bar leju-dvije cvijeća gdje su god mogli. Živi se na ulici i više-manje svuda ide pješke, svuda se protežu ugodni restorančići raznih nacionalnih kuhinja, svi pristojno popunjeni (osim kod Larryja, ondje nitko ne jede sladoled). Svi su vitki i bave se joggingom, ili bježe pred agresivnim vjevericama kao vjeverice pred lasicama.

Ipak, ima stvari koje čovjek može vidjeti samo u Americi. Apsolutno najbolji običaj, uveo bih ga odmah i kod nas, jest da ti gdje god dođeš i sjedneš, bilo jeo ili samo pio, odmah donesu veliku čašu punu vode i leda. A ja bih i inače uza sve pio vodu, čak i uz pivu, i ostao sam oduševljen time. Samo, za to im treba mnogo leda. Ako i ponestane, nema problema: vidio sam kamion-hladnjaču s natpisom "Emergency Ice Delivery". Također, sirene tulijo: murija, hitna, vatrogasci... Svi jure gradom u svako doba dana i noći s upaljenim sirenama. O bifteku prelivenom užasno slatkim sosom od borovnica neću ni pričati, jer mi se zapravo većina ostale klope i cuge jako svidjela. Svi etnički restorani nude pive iz matičnih zemalja, što je bilo ugodno otkriće. Jedino, u etiopijskom restoranu nude eritrejsko pivo (na stranu to što je grozno, ali to je, politički, otprilike kao da u srpskom restoranu nude hrvatsko pivo). Inače, ondje sam odlično jeo nešto što se zove Yebeg Allitcha (iliti Jebe Galića, ipak sam radio na HTV-u, pa nisam mogao odoljeti), a riječ je o raskuhanim komadima janjetine na lešo, s komadima povrća i blagim sosom.

Ostalo nek kažu slike.

Osamnaesta je ulica možda najpitoresknija i najtipičnija za sliku o Washingtonu kakva mi je ostala u glavi.

U toj se ulici nalazi i etiopijski restoran u kojem smo s guštom jebali galića.

Živi se vani, na ulici - ovo je slikano u petak rano poslijepodne, dakle za radnog dana, na Dupont Circle.

Jesam li rekao da je Washington grad zelenila? Vjerovali ili ne, ovo je snimljeno u samom centru, s mosta, parsto metara od kineske ambasade.

Na ovu besplatnu vodu sam se lakoćom navukao i bio bih oduševljen da i našim ugostiteljima pređe u naviku.

Neočekivani susret na Connecticut Avenue - Tomos!

I nakraju, ehm, jedna za hiperborealnog vjetropira... Ne znam otkud mi ovo, nekako se slučajno zateklo na mom fotiću, nemam pojma kako ni zašto.

- 20:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.05.2006.

Post za razbijanje tišine

A i lasice su prilično brze!

- 14:11 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.05.2006.

Najbolja reklama za Viagru

...ikada glasila bi...

HARD COCK, HALELLUJAH!

Samo se nadam da na eventualnoj pripadajućoj slici ne bi bili Lordi...

- 14:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 19.05.2006.

Povratak zmijurine (ili: Kako mi je Bul guzicom razbio zrcalo)

Možda bi bio bolji naslov "Boa is back", ali naslovi na engleskom mi se mahom čine preseravački, te sam ih odlučio izbjegavati pod svaku cijenu (mada koristim englesku frazu dolje u podnaslovu). Ovaj je post, shvatio sam napisavši ga, ispao poduži, pa pošto znam da neki imaju običaj letimično čitati ili preskakati takve, odlučio sam jasno označiti koji dio se jedino (nadam se) isplati pročitati onima koji od mene očekuju neke osobne, zabavne, pričice. Takvima: odmah skrolajte dolje, ovo prije je kenjkanje.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE:

Uglavnom, ovo je priča o tome zašto volim grupu Boa, izazvana donekle polemikom nastalom ovdje, gdje sam napisao kraći osvrt na njihov povratnički koncert u Piranha baru na Jarunu sinoć. Samo da napomenem, lijepo je živjeti u i oko Zagreba ovih dana, kao da su se vratile rane odamdesete... Jučer, na bezvezni četvrtak, paralelno su se održavala najmanje četiri koncerta dovoljno intrigantna da ih poželim obići. Ekipa forumaša zvana Stilness svirala je u KSET-u, i to je odmah otpalo, iako sam si obećao da ću pohoditi koncerte bendova ljudi s kojima se dopisujem po forumu, da ne zujim više kad se priča o toj sceni. No, ne u jučerašnjoj konkurenciji. Na Šalati je bio Rokaj fest, uključujući Partibrejkerse, Električni orgazam, Bareta, Psihomodo pop... U nekoj slabijoj koncertnoj ponudi možda, čisto da skinem s leđa sramotno priznanje da nikada nisam gledao Električni orgazam uživo. Jučer ne. U SC-u su bili Subtle, bend koji mi se prilično sviđa, iako nemam ideje kako bih ga opisao neznabošcima (ambijentalni hip-hop? ma, zabole me, ok su), i na čiji bih koncert vrlo rado otišao ukažu li se ponovo u Zagrebu. No, jučer nisam...

Zato što u konkurenciji svih navedenih bendova, iskreno, ipak daleko najviše volim Bou. Kao što i većina ljudi koje znam voli Bou, iako mahom manje nego ja. (Uostalom, i jučer se na koncertu vidjelo tko je bio u prvom redu i znao sve tekstove...) No, doživio sam jučer i danas da mi dvojica dragih ljudi popljuju taj bend, pa sam krenuo u analizu zašto. Za Ribafisha ne znam, on se ne uklapa u teoriju koju ću iznijeti, ali njegov glazbeni ukus ionako nikada nisam shvatio. Dolgcajt, međutim, ne voli Bou dijelom zato što se ona nikako ne uklapa u njegove, prilično radikalne glazbene stavove, a dijelom zbog one iste generacijske razlike radi koje je meni toliko draga.

Glavni protagonisti Novog vala na sceni su se pojavili mahom 1979. ili 1980. Ja sam se preselio u Zagreb u ljeto 1981. i kao jedanaestogodišnjak došao u kontakt s tom glazbom u trenutku kada je bila na vrhuncu. Zavolio sam ja odmah te bendove, ali nekako nisu bili posve moji. Ne na način, kasnije ću shvatiti da je iznimno bitan, da ih čujem u trenutku kada još nitko nije zna za njih i da pratim njihovo sazrijevanje i proboj. Takvu mi je identifikaciju dopustila tek, nazovimo je tako, druga generacija novovalnih bendova: Boa, Animatori, Valentino, Zvijezde, Zabranjeno pušenje... Sve su to ljudi čije sam prve albume čuo odmah, neke i prije izlaska. I, kada bolje promislim, i danas ih, možda i zbog toga, mahom volim više nego one klasične novovalovce. Uostalom, i od Azre, Idola, Filma, Kazališta... više od najranijih snimaka volim te iz perioda 81-84, kada sam punim ušima uletio u svijet glazbe. To je ono s čim se identificiram. A dolgcajt je taman dovoljno mlađi od mene da nema to iskustvo i da mu bude svejedno. Otkrivajući te bendove kasnije, on je u njima, barem u Boi, no zasigurno i u drugima vidio samo kič i pretencioznost, a ne uzbudljivu, novu glazbu koju su meni otkrivale njihove snimke.

Ni moja ni njegova istina nisu potpune. Boa je kao demo bend i na samom početku karijere djelovala uzbudljivo i svježe, panegirici kritike nisu bili uzaludni. Kao što niti kasnije razočaranje kritike razvojem karijere, odnosno albumima nakon prvoga nije bilo posve neutemeljeno. Otpočetka su težili perfekcionizmu, ali su ga uspijevali spojiti i s tipično novovalnom, danas bi se reklo post-punk žestinom. To se moglo čuti na demo snimkama, ali i na koncertnoj singlici Milion/Kriva priča, najboljem što su ikada objavili. Albumi su pak bili preproducirani, premekani, nedostajala im je određena doza žestine, ista ona koju su, paradoksalno, posjedovali uživo. Da se razumijemo, ja i ovako obožavam mnoge stvari s prva tri albuma, a ni ona kasnija faza, prvo ponovno okupljanje, nije mi mrska, iako prema tim pjesmama nemam takav emocionalni naboj. Samo, moram priznati da slušajući Bou nerijetko pomislim na one najtužnije riječi na svijetu: "Moglo je biti..." Bili su, i još su, jako dobar bend, mogli su, možda, i mnogo više od toga.

EXECUTIVE SUMMARY ILI DIO KOJI TREBATE ČITATI AKO VAM SE VEĆ NE DA ČITATI SVE:

Jebeš "objektivne" prikaze i kritike. Sve vam ovo zapravo nije objasnilo zašto volim Bou. E, a ovo hoće: u mojoj je sobi godinama stajao starinski ormar, vrijedan, prekrasan, s velikim zrcalom na vratima. Za takav komad pokućstva lokacija je predstavljala samo jedno: smrtnu opasnost. Nema što se nije odvijalo ondje: igrao se nogomet, razni drugi sportovi, nabacivalo svim i svačim, sviralo, tulumarilo... Na desetine je ljudi prošlo onuda, a zrcalo je, čudom, stajalo neokrhnuto. Sve do jedne noći, negdje u prvoj polovici devedesetih. Jutro ranije, po buđenju, otkrio sam da moj buraz spava, odnosno da nije otišao na posao. Radio je kao zaštitar u bolnici, zajedno s ekipom od još pet ljudi, koji su mahom bili s njim na ratištu, kao dragovoljci. Po demobilizaciji zaposlili su ih zajedno, što dugoročno gledano i nije bila baš dobra ideja, ali nećemo sad o tome. Meni je u svakom slučaju drago, jer sam tako upoznao ekipu simpatičnih i zanimljivih ljudi, neću ulaziti u detalje (znam da jedan ili dvojica čitaju moj blog), ali recimo da se pridjev "osebujan" može vezati za svakog od njih ponaosob.

Uglavnom, kada mi je buraz rekao da nema namjeru niti otići na posao pitao sam ga što da navedem kao razlog kad me, neumitno, nazovu pitati gdje je. Odgovorio je da im kažem kako mu je izrastao prišt na guzici i da ne može obući trenirku. Slegnuo sam ramenima. Nakon nekog vremena zazvonio je telefon.
- Di je Rale?
- Izrastao mu je prišt na guzici i ne može obući trenirku.
(nakon kraće tišine) - Dobro.

Dan je prošao kako već jest, nemam pojma što sam radio, a nije ni bitno. Uglavnom, negdje navečer, pred kućom mi se zaustavio auto. Iz njega je, dakako, izašla prva petorka dnevne smjene bolničkog redarstva. Došli su vidjeti prišt. Te pritom donijeli nešto za zameziti, a bogami i poneku litricu raznoraznih sredstava za isplahivanje grla. Te se sve skupa pretvorilo u ad hoc tulum. Iliti, dio ekipe je pričao, dio čagao, a ja puštao ploče. Domaće i ex-domaće. Red je došao i na Bou, i to upravo na već spomenutu koncertnu singlicu. Milion. Nož u leđa. I tada, pamtim sve u slow motionu, jedan od ekipe (i čovjek film o čijem bi životu potukao sve rekorde gledanosti, da ga tkogod snimi), Bul, je čagajući, vrpoljeći guzicom, ovlaš okrznuo moje stoljetno, antikno zrcalo. Kunem se da nije bio čak niti direktni udarac. Ne znam, možda je kakva zakovica na hlačama kriva, uglavnom, staklo se razletjelo u paramparčad. Godine truda nisu mogle uraditi ono što jedno niskoleteće zaprešićko dupe učini za sekundu. Svaka čast, majstore! Znao sam, znali smo svi da će se jednog dana razbiti, bilo je samo pitanje kako. Nije moglo na bolji način.

Mi spretna braća
Mi lake ruke
Mi brze guze

I tko onda ne bi volio tu pjesmu? I taj bend...

- 18:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 17.05.2006.

Nuvolari

Automobilističke utrke nama, koji smo zaljubljeni u njih, iz nekog ne baš posve jasnog razloga predstavljaju više od običnog sporta i prema njihovim protagonistima se baš i ne odnosimo kao spram ostalih sportaša. Htjeli to priznati ili ne, u tim vozačima ne gledamo obične ljude. Nego heroje. Te uobičajene ljudske slabosti ne povezujemo s njima. Smrt na stazi prihvaćamo, to je u opisu radnog mjesta heroja, ali bolest nije. Zbog toga odlasci poput smrti od raka Richarda Burnsa prije nekoliko mjeseci ili onog Gunnara Nilssona 1978. g. dolaze kao neočekivani udarci, nešto nepovezivo s utrkama. To je znao i osjećao i možda najveći vozač ikada, Tazio Nuvolari. Tijekom drugog svjetskog rata počeo je osjećati simptome opake bolesti koja će mu, na kraju, i oduzeti život. Bio je sve slabiji i slabiji, no i u prvim poslijeratnim godinama i dalje je vozio – herojski. Progonjen demonima, riskirao je više nego ikada ranije. Želio je poginuti. Dostojanstveno. Na stazi. Nipošto shrvan bolešću, u krevetu. Zato je vozio na nož, uvijek na rubu, čekajući neumitnu grešku i trenutak u kojem će precijeniti svoje mogućnosti.

Utrka Mille Miglia 1948. bila je okrutni vrhunac, metafora Nuvolarijevog stanja – nije se samo vozačevo zdravlje raspadalo, raspadao se i njegov Ferrari. Kašljući i pljujući krv, maestro je sijekao apeninske zavoje, stvorivši prednost od 29 minuta! (Ta je prednost otprilike jednaka onoj koju će sedam godina kasnije na istoj utrci napraviti Stirling Moss, u vožnji koju se i danas smatra jednim od najvećih podviga u povijesti utrka - uz pomoć suvozača Denisa Jenkinsona, koji je razvio posve novu metodu označavanja i čitanja zavoja pred sobom - a Nuvolari je imao 1500 km ceste pred sobom, bez ikoga da mu govori kakvi zavoji slijede.) No, greška nije dolazila, a Taziu ponos nije dopuštao da je napravi namjerno. Bila je to sumanuta vožnja čovjeka u potrazi za smrću – ili možda samo istinom o konačnim granicama vlastitog umijeća. Nažalost, Ferrari to nije mogao izdržati – dijelovi automobila ostajali su posvuda po stazi. Kada se raspalo i vozačevo sjedalo, Nuvolari je umjesto njega stavio vreću naranča – i nastavio voziti. U Maranellu ga je Enzo Ferrari, inače ne naročito poznat po sućutnosti, preklinjao da odustane, zgrožen Taziovim stanjem. Stisnuo je gas, odmahnuo rukom i pojurio dalje – sve dok ga kvar kočnica nije zaustavio. Lokalni svećenik izvukao ga je iz auta, on je sam bio preslab za to, i položio u krevet. U krevetu je i umro, onako kako nije želio, pet godina kasnije, nakon što je zadnjih devet mjeseci života proveo paraliziran.

Najfascinantniji glazbeni nastupi znaju biti djelo ljudi koji se raspadaju iznutra, razoreni bolešću. Pada mi na pamet posljednji Brelov album, kažu da su u povijesti snimanja ploča u Francuskoj samo dvaput glazbenici po završetku pjesme ustali i spontano ovacijama nagradili pjevača: jednom Sarah Vaughan i tada Brela. Sjetim se i one bolno iskrene i jednostavne izvedbe Help! koju je Roy Orbison snimio neposredno pred smrt. No, pravi je glazbeni pandan Nuvolariju ipak samo jedan: John Coltrane. Kao što je Tazio, smatra se, astmu zaradio udisanjem ispušnih plinova svojih i tuđih trkaćih automobila, tako i groznu sliku umirućeg Coltranea, koji ne prestaje svirati saksofon iako mu se zubno meso doslovce raspada i usna je šupljina puna krvavih rana dovodim u vezu s njegovim sumanutim sviranjem. Što vjerojatno nije točno, i Parliament će me sigurno ispraviti, znam da je čovjek umro od raka jetre i da su priče o krvavim, izranjavanim ustima vrlo vjerojatno samo apokrifna legenda, ali slušajući njegove snimke iz šezdesetih čujem čovjeka onako isto progonjenog demonima poput Nuvolarija na Mille Miglia. Jer, obojica su Umjetnici, na samom vrhuncu, obdareni talentom koji nadmašuje išta ikada viđeno u njihovim disciplinama, ili je u najmanju ruku jednak najvećima, ma koga god smatrali takvim.

Coltraneovu Umjetnost na sreću i danas možemo čuti, o Nuvolarijevom Umijeću možemo samo čitati. Pa ipak, od tih me priča prolaze srsi. Upravo na Mille Miglia, godine 1930., Nuvolari je zbog mehaničkih problema zaostao za svojim vječnim rivalom Achilleom Varzijem (drugi najveći talijanski vozač tog vremena, karijeru će mu prekinuti jedna od onih ljubavnih priča većih od života, nažalost sa ženom momčadskog kolege, te ovisnost o morfiju, a usmrtiti ga otpalo lišće na jednoj švicarskoj stazi). Varzijeva prednost bila je prevelika i Nuvolari je znao da ga ne može sustići. Ne na normalan način. Trasa utrke išla je uz jadransku obalu, tijekom noći, to su one slike kojih se zacijelo sjećaju svi koji vole Amarcord. Dugačke ravnice omogućavale su Varziju da jasno vidi prati li ga itko - svjetla pratećeg automobila mogla su se uočiti i na nekoliko kilometara daljine. Te ih je Tazio isključio. Vođen samo mjesečinom, sumanuto je jurio priobalnim cestama, kao McWatt u Kvaki 22, bez svjetala. Nemojte misliti da je Varzi vozio sporo - ali, nije davao sto posto, kontrolirao je utrku... Mislio je da kontrolira utrku, ali Nuvolarijeva je Alfa, vođena Lunom i nikad nadmašenim talentom vozača, bila sve bliže. Kilometrima je Tazio procjenjivao put prateći Varzijeva stražnja svjetla. Na kraju, u trenutku pretjecanja, ponovo je uključio svjetla, mahnuo rivalu i nestao u daljini, dok je zora polako bojala zapadnu obalu Jadrana, njima za leđima, na usponu preko Apenina do Rima. Varzi je ostao nijem, svjestan da je upravo svjedočio nečemu neponovljivom. Baš poput publike na jednoj manjoj, poslijeratnoj utrci, na kojoj su mogli vidjeti kako se Nuvolariju otkida upravljač i ostaje mu u rukama, a on mrtav hladan, upravljajući samo uz pomoć štange koja je držala volan, s kolom upravljača u ruci i širokim osmijehom ulazi u boks.

Ne znam jeste li nakon čitanja ovog posta imalo bliže poimanju toga zašto toliko volim auto utrke, ali odgovor je zapravo iznimno jednostavan. Eto, zato.

- 07:25 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.05.2006.

Jet lag

Vratija se barba iz Amerike. Napisat ću poslije u više detalja, ali sada ukratko: Washington me se jako dojmio, moj tip grada, puno zelenila, ne previsoke kuće, mahom u starinskom stilu, tornjići, balkončići, svjetlarnici... Živi se vani, na ulici, po parkovima, restićima... Svuda se ide pješke. Osim u one dijelove grada za koje kažu da nije pametno onamo ići niti autom, niti usred dana - ali onamo nisam išao. Za klopu i cugu sam znao da će mi se svidjeti, a velika je prednost što u svim etničkim restoranima imaju pive iz matičnih zemalja, te sam pio, među ostalima, libanonsku, tajlandsku i eritrejsku pivu. No, najbolje što sam probao bila je jedna oregonska, Rogue Dead Guy Ale.

Ono što sam zapravo želio ispričati jest povratak amo. Avion mi je sletio oko tri popodne i dobio sam savjet da, usprkos tome što je to bilo točno 24 sata nakon buđenja u Washingtonu, nipošto ne idem odmah spavati, nego da izdržim do 9-10 navečer, tako se vratim u normalni ritam i eliminiram jet lag. Iznuren, mislio sam da nema šansi da to izdržim, osim u nekom društvu koje će me održati budnim. Pa sam s bratićem doma slistio tri kjupeka Karlovačkog. Pa se otišao naći s drugim bratićem u Scout. Gdje smo lokali do fajrunta. A nakon toga prešli u Iguanu. I još pili. Pa kod mene doma, gdje sam puštao ploče do malo iza šest ujutro, kada sam skužio da više fakat ne mogu gledati. Te otišao na spavanje, kratko doduše, jer sam ustao još prije podneva.

I danas imam jet lag. Tko će ga znati zašto...

- 21:55 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 01.05.2006.

Svakidašnja jadikovka

Pijem tablete protiv visokog tlaka. To jest, trebao bih ih piti. Dvije vrste, jedne ujutro, druge navečer. S ovima jutarnjima nema problema, no ove večernje znaju pasti kao žrtva... ehm... nešto neurednijeg načina života. U srijedu sam bio kod doktora i dobio recept, te uzeo pilule u apoteci, došao doma i navečer popio jednu. Maločas sam se vratio doma i zviznuo još jednu. Danas je ponedjeljak. To je druga koju sam uzeo iz paketića. U međuvremenu su prošle četiri večeri u kojima sam ih propustio uzeti, zato što sam ili bio negdje vani pijan, ili sam doma rano zaspao satran mamurlukom i propustio večer kao takvu. A nije da sam i danas baš bio trijezan kad sam se ipak uspio sjetiti da bih trebao uzeti pilulu.

Zacrtao sam si da za ovaj produženi vikend riješim određene zaostatke. Neke stvari koje nisam stigao na poslu, te nekoliko tekstova za časopise za koje pišem, pošto vrijeme do odlaska u Ameriku neumitno curi. Treba li spominjati, nisam napisao niti napravio ama baš ništa od planiranog. Sutra imam neki dogovor u Zagrebu, u petak su Pere Ubu, dakle, osim posla (na kojem ću morati sređivati za njega vezane zaostatke) ostaju mi dvije večeri u kojima bih trebao skefati sve tekstove. Ako ne zaružim negdje i napijem se.

Sve u svemu, nije ovo ni tako loš život... cool

- 22:13 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>