Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dmj

Marketing

Povratak zmijurine (ili: Kako mi je Bul guzicom razbio zrcalo)

Možda bi bio bolji naslov "Boa is back", ali naslovi na engleskom mi se mahom čine preseravački, te sam ih odlučio izbjegavati pod svaku cijenu (mada koristim englesku frazu dolje u podnaslovu). Ovaj je post, shvatio sam napisavši ga, ispao poduži, pa pošto znam da neki imaju običaj letimično čitati ili preskakati takve, odlučio sam jasno označiti koji dio se jedino (nadam se) isplati pročitati onima koji od mene očekuju neke osobne, zabavne, pričice. Takvima: odmah skrolajte dolje, ovo prije je kenjkanje.

ZA ONE KOJI ŽELE ZNATI VIŠE:

Uglavnom, ovo je priča o tome zašto volim grupu Boa, izazvana donekle polemikom nastalom ovdje, gdje sam napisao kraći osvrt na njihov povratnički koncert u Piranha baru na Jarunu sinoć. Samo da napomenem, lijepo je živjeti u i oko Zagreba ovih dana, kao da su se vratile rane odamdesete... Jučer, na bezvezni četvrtak, paralelno su se održavala najmanje četiri koncerta dovoljno intrigantna da ih poželim obići. Ekipa forumaša zvana Stilness svirala je u KSET-u, i to je odmah otpalo, iako sam si obećao da ću pohoditi koncerte bendova ljudi s kojima se dopisujem po forumu, da ne zujim više kad se priča o toj sceni. No, ne u jučerašnjoj konkurenciji. Na Šalati je bio Rokaj fest, uključujući Partibrejkerse, Električni orgazam, Bareta, Psihomodo pop... U nekoj slabijoj koncertnoj ponudi možda, čisto da skinem s leđa sramotno priznanje da nikada nisam gledao Električni orgazam uživo. Jučer ne. U SC-u su bili Subtle, bend koji mi se prilično sviđa, iako nemam ideje kako bih ga opisao neznabošcima (ambijentalni hip-hop? ma, zabole me, ok su), i na čiji bih koncert vrlo rado otišao ukažu li se ponovo u Zagrebu. No, jučer nisam...

Zato što u konkurenciji svih navedenih bendova, iskreno, ipak daleko najviše volim Bou. Kao što i većina ljudi koje znam voli Bou, iako mahom manje nego ja. (Uostalom, i jučer se na koncertu vidjelo tko je bio u prvom redu i znao sve tekstove...) No, doživio sam jučer i danas da mi dvojica dragih ljudi popljuju taj bend, pa sam krenuo u analizu zašto. Za Ribafisha ne znam, on se ne uklapa u teoriju koju ću iznijeti, ali njegov glazbeni ukus ionako nikada nisam shvatio. Dolgcajt, međutim, ne voli Bou dijelom zato što se ona nikako ne uklapa u njegove, prilično radikalne glazbene stavove, a dijelom zbog one iste generacijske razlike radi koje je meni toliko draga.

Glavni protagonisti Novog vala na sceni su se pojavili mahom 1979. ili 1980. Ja sam se preselio u Zagreb u ljeto 1981. i kao jedanaestogodišnjak došao u kontakt s tom glazbom u trenutku kada je bila na vrhuncu. Zavolio sam ja odmah te bendove, ali nekako nisu bili posve moji. Ne na način, kasnije ću shvatiti da je iznimno bitan, da ih čujem u trenutku kada još nitko nije zna za njih i da pratim njihovo sazrijevanje i proboj. Takvu mi je identifikaciju dopustila tek, nazovimo je tako, druga generacija novovalnih bendova: Boa, Animatori, Valentino, Zvijezde, Zabranjeno pušenje... Sve su to ljudi čije sam prve albume čuo odmah, neke i prije izlaska. I, kada bolje promislim, i danas ih, možda i zbog toga, mahom volim više nego one klasične novovalovce. Uostalom, i od Azre, Idola, Filma, Kazališta... više od najranijih snimaka volim te iz perioda 81-84, kada sam punim ušima uletio u svijet glazbe. To je ono s čim se identificiram. A dolgcajt je taman dovoljno mlađi od mene da nema to iskustvo i da mu bude svejedno. Otkrivajući te bendove kasnije, on je u njima, barem u Boi, no zasigurno i u drugima vidio samo kič i pretencioznost, a ne uzbudljivu, novu glazbu koju su meni otkrivale njihove snimke.

Ni moja ni njegova istina nisu potpune. Boa je kao demo bend i na samom početku karijere djelovala uzbudljivo i svježe, panegirici kritike nisu bili uzaludni. Kao što niti kasnije razočaranje kritike razvojem karijere, odnosno albumima nakon prvoga nije bilo posve neutemeljeno. Otpočetka su težili perfekcionizmu, ali su ga uspijevali spojiti i s tipično novovalnom, danas bi se reklo post-punk žestinom. To se moglo čuti na demo snimkama, ali i na koncertnoj singlici Milion/Kriva priča, najboljem što su ikada objavili. Albumi su pak bili preproducirani, premekani, nedostajala im je određena doza žestine, ista ona koju su, paradoksalno, posjedovali uživo. Da se razumijemo, ja i ovako obožavam mnoge stvari s prva tri albuma, a ni ona kasnija faza, prvo ponovno okupljanje, nije mi mrska, iako prema tim pjesmama nemam takav emocionalni naboj. Samo, moram priznati da slušajući Bou nerijetko pomislim na one najtužnije riječi na svijetu: "Moglo je biti..." Bili su, i još su, jako dobar bend, mogli su, možda, i mnogo više od toga.

EXECUTIVE SUMMARY ILI DIO KOJI TREBATE ČITATI AKO VAM SE VEĆ NE DA ČITATI SVE:

Jebeš "objektivne" prikaze i kritike. Sve vam ovo zapravo nije objasnilo zašto volim Bou. E, a ovo hoće: u mojoj je sobi godinama stajao starinski ormar, vrijedan, prekrasan, s velikim zrcalom na vratima. Za takav komad pokućstva lokacija je predstavljala samo jedno: smrtnu opasnost. Nema što se nije odvijalo ondje: igrao se nogomet, razni drugi sportovi, nabacivalo svim i svačim, sviralo, tulumarilo... Na desetine je ljudi prošlo onuda, a zrcalo je, čudom, stajalo neokrhnuto. Sve do jedne noći, negdje u prvoj polovici devedesetih. Jutro ranije, po buđenju, otkrio sam da moj buraz spava, odnosno da nije otišao na posao. Radio je kao zaštitar u bolnici, zajedno s ekipom od još pet ljudi, koji su mahom bili s njim na ratištu, kao dragovoljci. Po demobilizaciji zaposlili su ih zajedno, što dugoročno gledano i nije bila baš dobra ideja, ali nećemo sad o tome. Meni je u svakom slučaju drago, jer sam tako upoznao ekipu simpatičnih i zanimljivih ljudi, neću ulaziti u detalje (znam da jedan ili dvojica čitaju moj blog), ali recimo da se pridjev "osebujan" može vezati za svakog od njih ponaosob.

Uglavnom, kada mi je buraz rekao da nema namjeru niti otići na posao pitao sam ga što da navedem kao razlog kad me, neumitno, nazovu pitati gdje je. Odgovorio je da im kažem kako mu je izrastao prišt na guzici i da ne može obući trenirku. Slegnuo sam ramenima. Nakon nekog vremena zazvonio je telefon.
- Di je Rale?
- Izrastao mu je prišt na guzici i ne može obući trenirku.
(nakon kraće tišine) - Dobro.

Dan je prošao kako već jest, nemam pojma što sam radio, a nije ni bitno. Uglavnom, negdje navečer, pred kućom mi se zaustavio auto. Iz njega je, dakako, izašla prva petorka dnevne smjene bolničkog redarstva. Došli su vidjeti prišt. Te pritom donijeli nešto za zameziti, a bogami i poneku litricu raznoraznih sredstava za isplahivanje grla. Te se sve skupa pretvorilo u ad hoc tulum. Iliti, dio ekipe je pričao, dio čagao, a ja puštao ploče. Domaće i ex-domaće. Red je došao i na Bou, i to upravo na već spomenutu koncertnu singlicu. Milion. Nož u leđa. I tada, pamtim sve u slow motionu, jedan od ekipe (i čovjek film o čijem bi životu potukao sve rekorde gledanosti, da ga tkogod snimi), Bul, je čagajući, vrpoljeći guzicom, ovlaš okrznuo moje stoljetno, antikno zrcalo. Kunem se da nije bio čak niti direktni udarac. Ne znam, možda je kakva zakovica na hlačama kriva, uglavnom, staklo se razletjelo u paramparčad. Godine truda nisu mogle uraditi ono što jedno niskoleteće zaprešićko dupe učini za sekundu. Svaka čast, majstore! Znao sam, znali smo svi da će se jednog dana razbiti, bilo je samo pitanje kako. Nije moglo na bolji način.

Mi spretna braća
Mi lake ruke
Mi brze guze

I tko onda ne bi volio tu pjesmu? I taj bend...



Post je objavljen 19.05.2006. u 18:36 sati.