Zdenkov kulturni kombi

subota, 29.04.2006.

Amerika i Pago Pago

A ja kažem a.
A gde je Amerika?

Trebale su mi godine da zavolim ovu pjesmu. Kao klincu nije mi bilo jasno zašto je Dragoslav Andrić baš ovu, "najgoru" stvar Idola uvrstio u svoju, inače sjajnu i prečudnu antologiju rock poezije "Stereo stihovi". Danas, kada ju Divljan izvede na nekom koncertu, to je osam minuta ekstaze, repetitivnost i minimalizam, i inače možda moji ponajdraži glazbeni izričaji, dovedeni su do vrhunca. Glazbeno, shvaćam da se i ovo i "Moja si", naslanjaju na onaj nenadmašni "Rainy Day, Sunshine Girl" od Fausta (koji su na zagrebačkom koncertu bili toliko iziritirani našim traženjem da je izvedu da su u jednom trenutku počeli pjevušiti nešto u stilu "It's not a rainy day...") No ono što je bitno, u trenutku kad sam shvatio da i "Amerika" mora dobiti post na blogu prije no što odem onamo, kao što ga je i "Rusija" dobila, riječi su ove pjesme.

Za one koji ne znaju, ono gore je sveukupan tekst, koji se tijekom nekih osam minuta, uz monotoni ritam udaraljki i malo što drugo, nebrojeno puta ponavlja. Na isti sam način, samo uz nešto manje ritmičnu podlogu, godinama slušao moje pokojne mamu i tetu kako ponavljaju priče o Pago Pagu. I danas povremeno čujem slične priče, o Kolumbiji, Maldivima, Žumberku, barci na moru... Priče ljudi koji su si u glavi izmaštali neki mirni kutak, najčešće daleko, i neki drukčiji, bolji život. Nerijetko, rekao bih čak najčešće, godine prođu bez da se takve maštarije obistine, ostane samo pitanje: a gdje je Amerika? U realizaciji snova moje pokojnice nisu uspjele doći ni do Paga, a kamoli do Pago Paga. (Igram se riječima i griješim dušu: došle su do Lošinja, što je u svakom pogledu bolje i ljepše od Paga, a o južnopacifičkom otočju ne mogu suditi, jer ga ne poznajem iz prve ruke.) A i kada netko završi na mjestu iz vlastitih snova, najčešće se razočara i pokunjeno vrati, kao Sacher iz Bolivije, uvidjevši da realnost nema veze s onim izmaštanim u našim glavama.

Nemam svoje mjesto snova, i sretan sam zbog toga. Ako me netko priupita kamo želim otputovati, odgovor jest svakamo i nikamo. Volio bih proći dijelove Hrvatske u kojima nisam bio, kao i po Francuskoj i Italiji obići neke auto muzeje, usput isprobavajući sireve i vina po seoskim krčmama. Ali sama mjesta kao takva ne znače mi ništa. Volim, u društvu nekoliko ljudi koji mi pašu, bauljati okolo, po šumama, otocima, gradićima, cesticama... Ali mislim da si nikada ne bih uplatio turistički aranžman i otišao na tjedan dana "Vidjeti New York", "upoznati Amsterdam" ili štogod slično. Možda, u društvu dragih mi ljudi, ali i opet bih radije išao autom, po sporednim cesticama, kamo nas put nanese. Dvaput sam bio u Veneciji, i apsolutno se nikada ne sjetim Piazza San Marco ili Rialta. Dok mi nerijetko u sjećanje dođe jedna sporedna, uska uličica, u kojoj su na popodnevnom suncu uživale samo mačke i dvije-tri starice u crnom, bez ijednog turista ili reklame. Po takvu scenu nisam morao otići u Veneciju, mogao sam je vidjeti u, recimo, Cresu. Pa ipak, ponajviše zbog nje ta Venecija u mojem sjećanju ima topao, ljudski oblik i ostaje mi draga...

A gdje je Amerika, onda? U nama samima, dakako. Kao i Pago Pago, Žumberak, svjetionik ili barka. Tražim novu kuću, želio bih se premjestiti, ali ne da prekinem veze i počnem ispočetka, nego kako bih nastavio ono što sada radim u ugodnijem okruženju. Nisam zabrijao na lokaciju po kojoj tragam zato što je to neki moj Pago Pago, nego zato što mislim da ću ondje imati priliku kvalitetnije organizirati život. U međuvremenu, dok tragam za prikladnom lokacijom, u tome sam grubo prekinut odlascima na mjesta poput Rusije i Amerike... Nasreću, barem Idoli nemaju drugih pjesama o pojedinim zemljama...

- 14:21 - Komentari (6) - Isprintaj - #

srijeda, 26.04.2006.

Ruski dojmovi

Rusija je ekstremno velika. Rusija je ekstremno prljava. Ruskinje su ekstremno zgodne. Povrh tih općih dojmova nadgradnja glasi: volio bih se vratiti onamo i upoznati je detaljnije. Ono malo što sam vidio centra Moskve lijepo je. Ono malo više što sam vidio centra St. Petersburga prekrasno je. Sve ono između i uokolo grozno je.

Najviše me fascinirala zmazanoća. Automobili na cesti prosječno su prljavi kao oni najzmazaniji ovdje, kakve vidimo, možda, svakih nekoliko mjeseci. Očigledno, nema ih smisla prati, smog i blato učinit će začas svoje, te će auto za par sati izgledati kao da i nije opran. Najfascinantniji je detalj ipak da su auti tako zmazani izloženi čak i u salonima rabljenih na otvorenom! Uz to, većina automobila ima zatamnjena stakla te se iz njih ne vidi apsolutno ništa van, osim kroz onaj mali komadić brisačima obrisane šajbe (oko kojeg je skoreno blato, fino zaklanjajući mrtve kutove).

Jedan od razloga toj prljavštini sigurno je i blato, kojeg ima u izobilju uz i na svakoj cesti. Ceste su pune rupa, ali široke i pretrpane. Trake su široke i ne postoji sustav jedna traka - jedna kolona. Ako ih je četiri, promet se njima odvija u sedam ili osam paralelnih kolona. Pretječe se sa svih strana, lijevo, desno, po zaustavnoj, po blatu, skreće iz krive trake, prolazi kroz crveno, ubacuje na početak kolone ako neka budala ipak stane na semaforu ili se baš ne može proći zbog onih iz druge ulice... I to sve bez nervoze, uzrujavanja ili incidenata. Nitko ne psuje i ne bjesni kad mu se ubacuju ili ga sile na kočenje - valjda zato što zna da će i on sam na idućem raskršću nekom drugom napraviti isto. Po St. Petersburgu naš nas je domaćin vozio mahom po razlokanim tramvajskim tračnicama, starim BMW-om, na svakoj ravnini se vozeći 100-120 na sat. Ako se ikada vratim u Rusiju, unajmit ću lokalnog vozača. Nemam ja živaca za to.

Potom, skupoća. Bio sam u nekom njihovom supermarketu, i cijene su kao kod nas, možda i malo niže. No, nađete li se na mjestu gdje postoji realna mogućnost da zađu strani turisti ili domaći bogatuni, to se radikalno mijenja. Na željezničkom kolodvoru u Moskvi pola litre točenog Budweisera platili smo osam eura! (Dojam o ruskim pivama je, inače, vrlo pozitivan, a preporučam Stari Melnik i Nevskoe.) Kad smo na odlasku na aerodromu našli točeni Stari Melnik po "samo" pet eura, već nam se sklop u glavi tako okrenuo da je izgledalo jeftino. Koliko je koštala večera na koju su nas odveli poslovni partneri ne želim ni razmišljati. To je tip restorana u kojem cijene nisu napisane u jelovniku, a na brošuri lista poznatih gostiju počinje s Putinom i Chiracom. Doduše, malo niže na listi su navedeni i Mesić i Kučan, ali mene, začudo, nisu pitali za ime. Votku svaki puta dolazi točiti druga konobarica - a nemojte misliti da je rundi bilo malo. Iako sam se ja inteligentno povukao nakon nekog vremena, predstavio se kao službeni izaslanik hrvatskog Društva prijatelja piva te stoga prešao na Nevskoe. Zato se sjećam i kasnijeg noćnog razgledavanja St. Petersburga, što se za mog kolegu, koji je nastavio s votkom, baš i ne može reći. No za utjehu, Rus s kojim je pio izgledao je i gore od njega.

E da, Rusi. Rusi su simpatičan narod, vole popit i zajebavat se, ljubazni su i, čak iako mahom ne razumiju ništa osim ruskog, pokušat će pomoći. Ostavili su super dojam na mene. No, mnogo manje upečatljiv od onog koji su ostavile Ruskinje. One su, naime, vrlo zgodne. Ne možda toliko prirodno zgodnije nego u drugim zemljama, ali ondje je očigledno sramota da cura izađe na ulicu ako nije potpuno zrihtana. To obavezno uključuje čizmice s visokom petom, najčešće minicu ili kratku suknju, te gore neki pristojno dekoltirani i oku vrlo ugodni kompletić. Kao tipična muška budala koja će takve detalje primijetiti uvijek, a treću nogu ili grbu tek kad mu netko ukaže na njih, naravno da sam bio impresioniran.

Nisam impresioniran voznim parkom, jer onoga što najviše volim, oldtimera, ima užasno malo. Pokoja Volga i Moskvič iz serija prije onih koje smo znali viđati i na našim cestama, i jedno uočavanje Pobede, automobila iz pedesetih kojemu sam se nadao, jer ga nikada ranije nisam nigdje imao priliku vidjeti. Dakako, i jedan ultrarijetki Bentley coupe s početka šezdesetih, viđen dok su ga šlepali na daču nekom novopečenom tajkunu - ali takvo sam nešto i očekivao. Sebi sam, dakako, kupio nekoliko ruskih autića, točnije četiri Lade i jednu Volgum iako ni tu nisam imao vremena za intenzivnije traženje. Ovo je bio poslovni put i nisam imao vremena baš za mnogo drugih stvari. Čak sam i slikao vrlo malo, nisam još prebacio slike na laptop, ako koja valja napravit ću ovih dana i mali foto nastavak ove priče.

Upravo sam pročitao ovo gore. Ništa, sad barem sigurno znam jedno: kao putopisac neću kruha zaradit. Ajme, očajnog li opisa!

- 21:38 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 17.04.2006.

Rusija

Onamo krećem za nekih dvanaestak sati. Vrijeme leti, nikako da uhvatim trenutke potrebne za blog. Pisao sam kao sumanut ovih dana, ali mahom one stvari koje radim u zamjenu za pare. A ima koješta što bih želio reći, slika koje kanim pokazati... Nakon ovog kratkog i, slutim, iscrpljujućeg putovanja u Rusiju, bit će toga, nesumnjivo, još i više. Neka... Kada stignem, pisat ću.

"Imala je snažnije ruke nego ja.
Nije mi dopustila da je savladam."

Uvijek sam ove stihove projicirao na ženu, no sad mi je sinulo da se isto tako mogu odnositi i na sudbinu.

"Nama nova godina ništa nije donela.
Po nebu smo tražili svetlost Vostoka."

Postoji li noćnija pjesma od "Rusije"? Možda "Famous Blue Raincoat"... Idoli su i inače bend sjajnih noćnih pjesama: "Dok dobuje kiša", "U gradu bez sna", ma desetak stvari, ali samo jedna može biti najnoćnija. I u samo se jednoj čuje zvuk tramvaja koji polako klizi sa stanice, onako jasno kako ga možemo čuti samo u doba kada nema vreve, žamora prolaznika i drugih prometala.

Zanimljivo, počeo sam ovaj post kao kratko opravdanje zbog rijetkog pisanja bloga, opet, a pretvorio se u razmišljanje o noći i o najboljoj ploči koju sam ikada kupio. O prvoj ploči koju sam ikada kupio. Volio bih da moj inače bizaran ukus može odabrati štogod drugo, a ne univerzalno prihvaćeno remek-djelo, gotovo svim anketima potvrđenu najbolju ploču ex yu rocka. Ali ne ide. "Odbrana i poslednji dani" i dalje čvrsto stoji na pijedestalu, i upravo sada dok ovo pišem ponovo slušam taj originalni vinil, kupljen prije, mislim, 24 godine u tadašnjem Jugotonu u Bogovićevoj.

Ne, ne hvata me to nostalgija zbog straha pred ogromnim prostranstvom kamo sutra, pardon danas hrlim. Više je to zbog toga što sam večeras, odvezavši frendicu s kojom sam se našao na kavi doma, u Novu Ves, ne mogavši izdržati, napravio jedan kratak đir Gornjim gradom, mjestima na kojima sam živio upravo u vrijeme kada sam kupio ovu ploču. U autu je svirao Hasil Adkins, sjajan, ali nimalo nostalgičan i nisam ni slutio da će me sjene noći tako obuzeti svega nekoliko sati kasnije.

Vrijeme je da još jednom stavim "Rusiju" (svetogrđe - počeo sam s B stranom) i pritisnem tipku "Objavi post." "Ako želite izaći na stanici, pritisnite tipkalo." Ne želim izaći. Sluša mi se tramvaje...

- 02:10 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 02.04.2006.

Ali Babina pećina

Za boravka u Njemačkoj sam, s obzirom na lociranost u Stuttgartu, namjeravao spojiti ugodno s još ugodnijim i obići Mercedesov i Porscheov muzej, što i jesam učinio. No, na kraju su ta dva muzeja ispala gotovo pa nekakav antiklimaks. Zašto? Samo zato što smo, dan prije odlaska u njih, vozeći se autocestom uočili zgradu nedaleko iste, a na njenom krovu nekoliko aviona, među kojima i Concorde. Iako uistinu nisam imao pojma da se nalazi u tom dijelu Njemačke, odmah sam znao o čemu je riječ: tehnički muzej u Sinsheimu, Ali Babina pećina koja u sebi skriva neprocjenjivo blago. Uključujući i jednu stvar koju sam nemjerljivo želio vidjeti:



Plavi plamen, Blue Flame, prvo vozilo koje je na zemlji premašilo brzinu od 1000 km/h, i to 1970, u godini mog rođenja. Zauvijek fasciniran ovom prizemljenom raketom, u muzeju sam oblijetao oko nje bez kraja i konca. Stanovit udio u mojoj fasciniranosti leži, dakako, i u činjenici da je prvi čovjek koji je na zemlji vozio preko 1000 km/h američki Hrvat:



Tijekom sljedećih tjedana planiram se malo detaljnije posvetiti pojedinim fascinantnim eksponatima iz ovog i drugih muzeja, no u međuvremenu nisam mogao odoljeti a da ne pokažem nekoliko prelijepih panoramskih slika muzeja u Sinsheimu:

















- 20:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< travanj, 2006 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Budalaštine. S velikim B.
    Neuspješni pokušaji duhovitosti.
    I slično

Linkovi

Moje mudrolije

  • „Pakao, to su drugi!“
    Mudraci neki vele,
    No kad bolje razmislim
    I raj je od iste fele!