A ja kažem a.
A gde je Amerika?
Trebale su mi godine da zavolim ovu pjesmu. Kao klincu nije mi bilo jasno zašto je Dragoslav Andrić baš ovu, "najgoru" stvar Idola uvrstio u svoju, inače sjajnu i prečudnu antologiju rock poezije "Stereo stihovi". Danas, kada ju Divljan izvede na nekom koncertu, to je osam minuta ekstaze, repetitivnost i minimalizam, i inače možda moji ponajdraži glazbeni izričaji, dovedeni su do vrhunca. Glazbeno, shvaćam da se i ovo i "Moja si", naslanjaju na onaj nenadmašni "Rainy Day, Sunshine Girl" od Fausta (koji su na zagrebačkom koncertu bili toliko iziritirani našim traženjem da je izvedu da su u jednom trenutku počeli pjevušiti nešto u stilu "It's not a rainy day...") No ono što je bitno, u trenutku kad sam shvatio da i "Amerika" mora dobiti post na blogu prije no što odem onamo, kao što ga je i "Rusija" dobila, riječi su ove pjesme.
Za one koji ne znaju, ono gore je sveukupan tekst, koji se tijekom nekih osam minuta, uz monotoni ritam udaraljki i malo što drugo, nebrojeno puta ponavlja. Na isti sam način, samo uz nešto manje ritmičnu podlogu, godinama slušao moje pokojne mamu i tetu kako ponavljaju priče o Pago Pagu. I danas povremeno čujem slične priče, o Kolumbiji, Maldivima, Žumberku, barci na moru... Priče ljudi koji su si u glavi izmaštali neki mirni kutak, najčešće daleko, i neki drukčiji, bolji život. Nerijetko, rekao bih čak najčešće, godine prođu bez da se takve maštarije obistine, ostane samo pitanje: a gdje je Amerika? U realizaciji snova moje pokojnice nisu uspjele doći ni do Paga, a kamoli do Pago Paga. (Igram se riječima i griješim dušu: došle su do Lošinja, što je u svakom pogledu bolje i ljepše od Paga, a o južnopacifičkom otočju ne mogu suditi, jer ga ne poznajem iz prve ruke.) A i kada netko završi na mjestu iz vlastitih snova, najčešće se razočara i pokunjeno vrati, kao Sacher iz Bolivije, uvidjevši da realnost nema veze s onim izmaštanim u našim glavama.
Nemam svoje mjesto snova, i sretan sam zbog toga. Ako me netko priupita kamo želim otputovati, odgovor jest svakamo i nikamo. Volio bih proći dijelove Hrvatske u kojima nisam bio, kao i po Francuskoj i Italiji obići neke auto muzeje, usput isprobavajući sireve i vina po seoskim krčmama. Ali sama mjesta kao takva ne znače mi ništa. Volim, u društvu nekoliko ljudi koji mi pašu, bauljati okolo, po šumama, otocima, gradićima, cesticama... Ali mislim da si nikada ne bih uplatio turistički aranžman i otišao na tjedan dana "Vidjeti New York", "upoznati Amsterdam" ili štogod slično. Možda, u društvu dragih mi ljudi, ali i opet bih radije išao autom, po sporednim cesticama, kamo nas put nanese. Dvaput sam bio u Veneciji, i apsolutno se nikada ne sjetim Piazza San Marco ili Rialta. Dok mi nerijetko u sjećanje dođe jedna sporedna, uska uličica, u kojoj su na popodnevnom suncu uživale samo mačke i dvije-tri starice u crnom, bez ijednog turista ili reklame. Po takvu scenu nisam morao otići u Veneciju, mogao sam je vidjeti u, recimo, Cresu. Pa ipak, ponajviše zbog nje ta Venecija u mojem sjećanju ima topao, ljudski oblik i ostaje mi draga...
A gdje je Amerika, onda? U nama samima, dakako. Kao i Pago Pago, Žumberak, svjetionik ili barka. Tražim novu kuću, želio bih se premjestiti, ali ne da prekinem veze i počnem ispočetka, nego kako bih nastavio ono što sada radim u ugodnijem okruženju. Nisam zabrijao na lokaciju po kojoj tragam zato što je to neki moj Pago Pago, nego zato što mislim da ću ondje imati priliku kvalitetnije organizirati život. U međuvremenu, dok tragam za prikladnom lokacijom, u tome sam grubo prekinut odlascima na mjesta poput Rusije i Amerike... Nasreću, barem Idoli nemaju drugih pjesama o pojedinim zemljama...
Post je objavljen 29.04.2006. u 14:21 sati.