Rusija je ekstremno velika. Rusija je ekstremno prljava. Ruskinje su ekstremno zgodne. Povrh tih općih dojmova nadgradnja glasi: volio bih se vratiti onamo i upoznati je detaljnije. Ono malo što sam vidio centra Moskve lijepo je. Ono malo više što sam vidio centra St. Petersburga prekrasno je. Sve ono između i uokolo grozno je.
Najviše me fascinirala zmazanoća. Automobili na cesti prosječno su prljavi kao oni najzmazaniji ovdje, kakve vidimo, možda, svakih nekoliko mjeseci. Očigledno, nema ih smisla prati, smog i blato učinit će začas svoje, te će auto za par sati izgledati kao da i nije opran. Najfascinantniji je detalj ipak da su auti tako zmazani izloženi čak i u salonima rabljenih na otvorenom! Uz to, većina automobila ima zatamnjena stakla te se iz njih ne vidi apsolutno ništa van, osim kroz onaj mali komadić brisačima obrisane šajbe (oko kojeg je skoreno blato, fino zaklanjajući mrtve kutove).
Jedan od razloga toj prljavštini sigurno je i blato, kojeg ima u izobilju uz i na svakoj cesti. Ceste su pune rupa, ali široke i pretrpane. Trake su široke i ne postoji sustav jedna traka - jedna kolona. Ako ih je četiri, promet se njima odvija u sedam ili osam paralelnih kolona. Pretječe se sa svih strana, lijevo, desno, po zaustavnoj, po blatu, skreće iz krive trake, prolazi kroz crveno, ubacuje na početak kolone ako neka budala ipak stane na semaforu ili se baš ne može proći zbog onih iz druge ulice... I to sve bez nervoze, uzrujavanja ili incidenata. Nitko ne psuje i ne bjesni kad mu se ubacuju ili ga sile na kočenje - valjda zato što zna da će i on sam na idućem raskršću nekom drugom napraviti isto. Po St. Petersburgu naš nas je domaćin vozio mahom po razlokanim tramvajskim tračnicama, starim BMW-om, na svakoj ravnini se vozeći 100-120 na sat. Ako se ikada vratim u Rusiju, unajmit ću lokalnog vozača. Nemam ja živaca za to.
Potom, skupoća. Bio sam u nekom njihovom supermarketu, i cijene su kao kod nas, možda i malo niže. No, nađete li se na mjestu gdje postoji realna mogućnost da zađu strani turisti ili domaći bogatuni, to se radikalno mijenja. Na željezničkom kolodvoru u Moskvi pola litre točenog Budweisera platili smo osam eura! (Dojam o ruskim pivama je, inače, vrlo pozitivan, a preporučam Stari Melnik i Nevskoe.) Kad smo na odlasku na aerodromu našli točeni Stari Melnik po "samo" pet eura, već nam se sklop u glavi tako okrenuo da je izgledalo jeftino. Koliko je koštala večera na koju su nas odveli poslovni partneri ne želim ni razmišljati. To je tip restorana u kojem cijene nisu napisane u jelovniku, a na brošuri lista poznatih gostiju počinje s Putinom i Chiracom. Doduše, malo niže na listi su navedeni i Mesić i Kučan, ali mene, začudo, nisu pitali za ime. Votku svaki puta dolazi točiti druga konobarica - a nemojte misliti da je rundi bilo malo. Iako sam se ja inteligentno povukao nakon nekog vremena, predstavio se kao službeni izaslanik hrvatskog Društva prijatelja piva te stoga prešao na Nevskoe. Zato se sjećam i kasnijeg noćnog razgledavanja St. Petersburga, što se za mog kolegu, koji je nastavio s votkom, baš i ne može reći. No za utjehu, Rus s kojim je pio izgledao je i gore od njega.
E da, Rusi. Rusi su simpatičan narod, vole popit i zajebavat se, ljubazni su i, čak iako mahom ne razumiju ništa osim ruskog, pokušat će pomoći. Ostavili su super dojam na mene. No, mnogo manje upečatljiv od onog koji su ostavile Ruskinje. One su, naime, vrlo zgodne. Ne možda toliko prirodno zgodnije nego u drugim zemljama, ali ondje je očigledno sramota da cura izađe na ulicu ako nije potpuno zrihtana. To obavezno uključuje čizmice s visokom petom, najčešće minicu ili kratku suknju, te gore neki pristojno dekoltirani i oku vrlo ugodni kompletić. Kao tipična muška budala koja će takve detalje primijetiti uvijek, a treću nogu ili grbu tek kad mu netko ukaže na njih, naravno da sam bio impresioniran.
Nisam impresioniran voznim parkom, jer onoga što najviše volim, oldtimera, ima užasno malo. Pokoja Volga i Moskvič iz serija prije onih koje smo znali viđati i na našim cestama, i jedno uočavanje Pobede, automobila iz pedesetih kojemu sam se nadao, jer ga nikada ranije nisam nigdje imao priliku vidjeti. Dakako, i jedan ultrarijetki Bentley coupe s početka šezdesetih, viđen dok su ga šlepali na daču nekom novopečenom tajkunu - ali takvo sam nešto i očekivao. Sebi sam, dakako, kupio nekoliko ruskih autića, točnije četiri Lade i jednu Volgum iako ni tu nisam imao vremena za intenzivnije traženje. Ovo je bio poslovni put i nisam imao vremena baš za mnogo drugih stvari. Čak sam i slikao vrlo malo, nisam još prebacio slike na laptop, ako koja valja napravit ću ovih dana i mali foto nastavak ove priče.
Upravo sam pročitao ovo gore. Ništa, sad barem sigurno znam jedno: kao putopisac neću kruha zaradit. Ajme, očajnog li opisa!
Post je objavljen 26.04.2006. u 21:38 sati.