Odlučio sam pokušati čitav tjedan pisati dojmove o Animafestu i prikazanim filmovima. Prva je večer bila vrlo solidna, nekoliko zabavnih i dobro urađenih filmova, vrlo malo gnjavaže. Tradicija kaže da sada slijede tri malo napornije večeri, pa furiozni finale u petak - svaki puta imaju identičnu foru s rasporedom emitiranja filmova. No, idem redom:
Festival je otvoren vizualno izuzetnim, iako prilično mračnim francuskim filmom Regulator. U nekim trenucima ostao bih bez daha, pitajući se kako li je, dođavola, napravio neke scene. Tehnike se miješaju, film je impresivan i mogao bi biti jedan od favorita struke. No publika je ipak bila sretnija s Damom iz Lape, simpatično blesavom portugalskom parodijom na sapunice. A potom je korejski Tatica vuk izazvao prave salve smijeha. Ne bi me iznenadilo da to ispadne pobjednik večeri po glasovima publike, no meni priča, nakon sjajnog početka, ostaje nedorečena. Ipak, nominiram srndaća iz frižidera za najbolju sporednu ulogu prvog dana Animafesta.
Louise je sentimentalna, konvencionalna kanadska priča o životu autoričine bake, topla, duhovita i nepretenciozna. Lijep filmić. Naučite samoobranu klasično je duhovit i nasilan američki crtić, koji se vizualno zamjetno naslanja na zagrebačku školu crtanog filma. Argentinski Put na Mars možda je najimpresivnije djelo prve večeri, bradburyevska priča fino animirana u glini, što je medij kojem sam nekako posebno sklon. Jedina zamjerka: Fordovi pick-upovi iz pedesetih ne kvare se tako lako kao što je prikazano.
Moj glas na kraju večeri ipak nije otišao u Argentinu, nego ruskom crtiću Obalni vjetar. Jedan je od razloga moja dugogodišnja fasciniranost hladnim, vjetrovitim baltičkim obalama, usađena Grassom, Miloszom i Tournierom. A drugi činjenica da sam se u nekoliko navrata nasmijao tako od srca i iskreno kao malo kada. Ovaj mi je crtić usadio istu onu dozu dobre volje kakvu obično uspije usaditi još jedan veliki baltički majstor, Priit Parn. Ta mi je doza i bila potrebna da preživim sljedeća dva filma: grozni britanski Gradski raj i pretenciozni hrvatski Levijatan. Na prvi neću trošiti riječi, a naš film spašava vrlo impresivan vizualni dojam, iako se svi dobri detalji prenaglašeno ponavljaju i sve skupa je... Ma već sam rekao, pretenciozno. Nema tu pravog štofa. Simpatični belgijski spot A ovo bio je samo intermezzo do polusatnog zadnjeg filma večeri, Mjesec i sin: zamišljeni razgovor, Johna Canemakera. Taj je američki gospodin ovdje dobio nagradu za doprinos teoriji animacije, no u pitanju prakse nije me toliko impresionirao. Ovo je komotno mogao biti dokumentarni TV prilog, animacija sama je više-manje suvišna u priči, a priča nedovoljno jaka da nosi film.
Prva večer više je no solidan uvod. Danas nas očekuje praznija dvorana, projekcija je za vrijeme tekme s Brazilom, ali na rasporedu su i novi filmovi dva zadnja dobitnika Grand Prixa, Yamamure i Dudok de Wita. Jedva čekam.
Dodatak: Link na jedan od najzabavnijih filmova u povijesti Animafesta, Roof Sex u streamingu.
Post je objavljen 13.06.2006. u 01:01 sati.