Još jedna ofanziva
- Valja nama preko rijeke! - izusti Savo Kovačević, promatrajući hladnu Neretvu, okrutni vodeni zid ispriječen između njegovih ljudi i slobode.
- Kanda sam to već negdje čuo... - pomisli Vladimir Nazor, stojeći u blizini. Nazorove su naočale bile prljave, a brada nenjegovana, danak predugom životu u zbijegu. Šuma ne djeluje dobro na fizički izgled odmetnutih književnih velikana. No to ne znači da se ispod te prividne zapuštenosti nisu i dalje rojile misli i ideje. Mozak umjetnika i revolucionara vrlo rijetko spava. A ako je netko oboje, kao Moša Pijade, onda se rijetko pretvara u nikada. Drug Moša nikada nije spavao. Ponekad bi legao i zaklopio oči, da se malo odmori, istina, no spavao nije nikada, baš kao što ni Neretva, recimo, nikada nije prestajala teći. Iako bi pomoglo da jest, tada i ondje valjalo je preko nje.
- O, Mojsije, gdje si sada, kada te trebamo? - zavapi Nazor.
- U Kranjčevićevoj sam knjizi, koju si ostavio u Zagrebu. - odgovori Mojsije.
- E jebiga, nisam mogao čitavu knjižnicu tegliti sa sobom u onom trošnom čamcu. - pomisli Nazor, prepristojan da naglas opsuje. No Savo Kovačević ionako ništa nije čuo. Drug, čovjek i komunist, ni u Bibliju ni u Mojsija vjerovao nije. Moša Pijade je zato sve čuo, pa i ono neizgovoreno. Duge besane noći i predanost revolucionarnim ciljevima izoštrili su njegova čula, tako da je bio sposoban čitati misli drugih ljudi. Upravo je na taj način i pridobio Titovo povjerenje. Komandant poželi cigaru, kadli Moša je već pruža. Papuče navečer - evo ih. Viski - isto. Ne trebaš ni pitati, Moša već zna što mu treba. Tako je čuo i Nazorovu psovku, i začudio se. Ne psovanju, dakako, i njemu bi se, iako junaku revolucije, znala omaknuti poneka tu i tamo. No Nazor je bio pjesnik, a takvi su čuđenje u svijetu, i Moša se Pijade nije mogao otarasiti tog osjećaja čuđenja u njegovoj blizini. Nije volio biti začuđen te zato nije mogao smisliti Nazora. Čak je i šurovao protiv njega kod Tita, no glupi Rus nije bio u stanju raspoznati Hrvate kroz dim duhanske izmaglice. Te će zbog tog šurovanja kasnije nastradati nevini Hebrang, koji je usprkos tome što je bio nevin nekim ne baš posve razjašnjenim putem uspio dobiti sina, no to je već druga priča.
Sada je valjalo preko rijeke. Samo kako? Neizgovoreno, pitanje je ostalo lebdjeti u zraku dok nije naišao nespretni drug Radivoje Korać i neoprezan, a visok, glavom udario u nj. Tako je zveknulo da su sad pitanje čuli svi u bližoj okolici.
- Pa valjda preko mosta? - reče Nazor.
Pijade ga pogleda začuđeno, a Savo Kovačević posprdno. Što se nekakvo tamo škrabalo ima miješati u vojnu strategiju?
- Nipošto, druže Nazor. - reče - Zbog nesmotrenosti druga Koraća sada i s one strane rijeke četnici sigurno a Nijemci ziher znaju da je namjeravamo prijeći. Voda dobro prenosi zvuk, jamačno se i ondje čulo.
Sjeli su i dugo vijećali što napraviti. Naposlijetku, došli su do zaključka da je najlogičnije i najinteligentnije rješenje srušiti postojeći most i na njegovom mjestu po noći, dok neprijatelj suprotno poslovici spava, neopazice sagraditi novi. Samo, imali su jedan problem: nisu posjedovali eksploziv kojim bi srušili most. Dugo su vijećali što da naprave, no bez pravih rezultata. A tada se najednom začuo zvuk aviona. Odmah su ga prepoznali.
- Ivo Lola! - povikaše uglas, ustajući - Vraća se iz Teherana!
Tada su ugledali, neočekivano, dvije prilike u avionu.
- Ivo Lola nije sam!
Avion proleti nisko iznad njihovih glava i spusti se na livadu. Nažalost, ne baš iznad svih: drug Radivoje Korać bio je previsok te mu je elisa dvomotorca odrubila glavu i zapanjujućom je, urođenom preciznošću ubacila ravno u ptičje gnijezdo na obližnjem brijestu.
- Bio je to veliki drug. - tužno se spomene Savo Kovačević - Nazvat ćemo neki kup po njemu. A sada idemo pogledati tko je to u avionu.
Na neizmjerno čuđenje svih, osim Moše Pijade, u avionu nije bilo Ive Lole, nego su iz njega izašla dva uštogljena tipa, koja nikada u životu nisu napisala niti stiha.
- Dobar dan, ja sam Stol. - reče prvi.
- Dobar dan, ja sam Ljestve. - nadometne drugi.
- Onda ste zacijelo Šveđani. - odvrati pronicljivi drug Moša.
- Istina je, dobro ste pogodili. Nego, recite, je li ovo NOB?
- Bogami jeste. - izvali Savo Kovačević i ugrize se za jezik jer je spomenuo Boga.
- E dobro onda, imamo nešto za vas. Dobili ste NOBelovu nagradu. - svečano obznani Stol, a Ljestve se izvije i izvadi kutiju sa dvadeset kila dinamita iz aviona - A sada nas ispričajte, žurimo na benzinsku pumpu.
- Ostali ste bez goriva? - upita Nazor, a drugovi ga sasijekoše pogledima. Što se nekakvo tamo škrabalo ima miješati u mehaniku i vojnu tehnologiju?
- Ne, moramo pokupiti šest sunarodnjakinja. - odvrati Ljestve, turirajući motor, a avion se počne vrtiti u krug sve dok se nije sjetio da je riječ o dvomotorcu pa uključio i drugi.
Samo je Moša Pijade bio dovoljno priseban da u trenutku kada je avion već uzletio za njim dovikne pitanje koje ih je sve mučilo.
- Za što smo dobili NOBelovu nagradu?
Pod težinom pitanja avion posrne i propadne nekoliko metara, već s kvislinške strane rijeke, što je bilo posve dostatno da elisa odrubi glavu talijanskoj medicinarki Liliani Ronchetti, te je zapanjujućom, urođenom preciznošću ubaci u ptičje gnijezdo na obližnjoj vrbi.
- Za nastavak priče. - odgovor Šveđana dopre iz velike daljine, no voda dobro prenosi zvuk, tako da su ga svi partizani dobro čuli i osokolili se. Te su večeri nastradale mnoge ptice u okolici.
S druge strane Neretve, Savo Kovačević, Vladimir Nazor, Moša Pijade i još nekolicina drugova promatrali su ostatke nekada velebnog mosta, klimavu drvenu konstrukciju improviziranog nadomjestka preko kojeg su prešli i nekolicinu krajnje zbunjenih skakača u vodu koji su se pitali gdje će sada trenirati. U daljini se čuo zvuk vjetra, kojeg su proizvodile pete kukavičkih kvislinga.
- Šteta, bio je to lijep most! - zaneseno će Nazor. A ostali ga prezrivo pogledaše. Što se nekakvo tamo škrabalo ima miješati u vojno graditeljstvo?
- Ovaj mi Hebrang sve više ide na živce. Mislim da ću ga se morati ubrzo otarasiti. - pomisli Tito, hoteći pripaliti cigaru, no Moša je po običaju bio brži, prinijevši mu Ronsona.
Jedino se mali Slavko, koji u srcu jest već bio pravi skojevac, ali još je bio premlad da zna kako ponekad valja držati jezik za zubima, tužan zbog uništene ljepote prvotnog mosta, naglas složio s Nazorom.
- Pa, šteta!
- Hvala ti, Slavko! Spasio si mi život! - reče njegov drug Mirko, preskačući nagaznu minu, podmuklu zamku mrskih kvislinga.
A tada su se svi okrenuli i pošli tražiti sljedeću rijeku.
|
