Između sna i zbilje...
Neprekinuta nit kroz cijelo stoljeće. Prvi čvor u klupku vremena
je nona, druga je mama, a onda se spleo i moj čvor.
Nona je kao djevojčica gledala dolazak Rudolfa i Sofije
u grad njene mladosti i vidjela čin Gavrila Principa,
doživjela početak prvog svjetskog rata. U rat su
otišli njen otac, plemić von Kvapil i mladić
s kojim je voljela proljeća.
Dočekivala je transporte kojima su se
vraćali mladići iz rata. Nadala se
povratku oca i mladića kojem
će mu pomoći da zaboravi
strahote i da će jedne
večeri opet zaplesati bečki valcer.
Sačekavši da zadnji čovjek
siđe iz vagona, odjednom
kao da je sišao s neba
pred njom je stajao
mladić pogleda punog divljenja,
"Čekate li zaručnika?"
Da!
"Ovo je bio zadnji transport"
"Ni on se neće vratiti. "
"Tko još nije došao?"
"Otac je poginuo"
Mladić joj pruži ruku za saučešće i za cijeli život.
Mama je rođena u sretnoj obitelji, kao najmlađa
od tri sestre bila mažena i pažena. Odrastala
u ozračju nježnosti prve ljubavi do mature,
a onda otišla i ostvarila svoj mladalački
san, postala je glumica.
Danas gledam sebe u odorama izrastanja,
vidim omatanje vela zbilje, lutah bajkama,
ulazih u dvorce pune tajni, slušah pjesmu
patuljaka, bojah se vuka, bijah sedmi kozlić,
čekah princa spavajući na krevetu od ruža.
Proljeće je još daleko, neka, u ovoj jesni, zalutala lastavica dotaknu tišinu,
rasplamsa onu tihu vatru u srcu pohranjenu.
Dijana Jelčić
|
