Iza čela, u mislima sjenka žudnje odvaja
zvukove prošlosti od žamora zbilje, ubija
riječi osude i ubija strahove, ubija boli
na obodu pamćenja.
Iza nas ostade labirint razbijenih ogledala.
Na oštrici svitanja osjetih u sebi zanose,
prođoh kraj čuvara tvog vremena,
pomilovah ti lice da oživim tvoju sreću.
U trenutku uskrsnuća na gori pokore
vidjeh ljubav u haljama bijelim,
osjetih kako gasi vatre noćnim morama,
sjemenom novih cvijetova otapa
snjegove u kojima su ostale isplakane suze
prohujalog vremena.
Miris i okus crvenih jabuka i šipka slavlje svim osjetilima.