dinajina sjećanja

utorak, 30.09.2025.

Strast... “Od svih strasti ljubav je najjača, jer ona istovremeno napada glavu, srce i tijelo.” Voltaire Tajanovita bezimenost osjećanja, ples anđela i demona, vrtlog strasnog zanosa, u zagrljaju želja srca, moć glave i volja tijela. Tvoj osmijeh i mekoća dlanova kovitlac uzbuđenja, punina praznine, sitost poslije gladi za snovima. Nestajemo u dohvatnim svjetovima, slijede nas galebi i oblaci. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 29.09.2025.

Putokazi... Od nekog nepoznatog složen izmišljaj putokaza ka gradovima, ali izazov misaonom putovanju ka plavim daljinama, koje oduvjek sanjah. Skupih poderotine tugaljivih uspomena, zakoračih u jedno veliko ništa, zaustavljah se na postajama nedorečenih istina, neizrečenih molitvi, neotpjevanih elegija, slijedila sam opsjenara uzaludnih nadanja u ostvarenje snova, osluškivala šum pješčanih oluja, njihovo kovitlanje u mislima, ostajala sam tiha, bešćutna silueta sebe. Na prozor je sletila ptica s grančicom bijelog gloga. To je ljubav, rekoh. Nasmiješio si se. Proustova knjiga je ležala otvorena na radnom stolu. Ne tragaj za izgubljenim vremenom, to smanjuje bitnost zbilje. Ptice pjevaju u krošnji drveća, govorim još uvijek ne razumjevajući stvarnost. One su pjevale i za vrijeme ratova, odgovaraš mi Sokratski. osjetih otapanje lednice podsvjesti i osjećajući sebe osjetih tebe... ozrcalio se ljepši privid putokaza... Dijana Jelčić...

nedjelja, 28.09.2025.

Matoševa klupa... Osvanulo je sivo jesenje jutro, na mom prozoru zov djelića uspomena na minula jutra osunčanih buđenja.. Ubrizgana uzdahom rođenja jesen u meni bdije pričama o nestajanju u snu do ponovnog rađanja u budnosti. Poslije toplih ljetnih sutona u paku kvartovskog kafića večer rujanske svježine nas odnosi do klupe Matoševih sanja. Dijana Jelčić

subota, 27.09.2025.

Osmi dan... Tri Moire, tri tkalje sudbine, Klota, Laheza i Atropa, u tmini nepostojanja odlučuju o svitanju sudbonosnog dana. Klota i Laheza predu nit života, Atropa je prekida. Klota i Laheza su završile tkanje, bio je sedmi dan nastajanja svijeta. Bilo je nebo i bila je zemlja, bilo je svijetlo i bila je tama, bila je hladnoća duše i toplina srca. Sedam dugih nepostojanja u postojanju straha. Vrijeme se oglašavalo urlanjem vjetra na liticama trenutaka. Bojala sam se, probudit će usnulu Atropu i osmo jutro neće svanuti. Što bi za mene značilo milosrđe pitam se između dva otkucaja srca. Na granici života i umiranja zazivah Simonova, začuh njegovo obećanje izgovoreno nad bezdanom... Čekaj me i ja ću doći... Čekam te, rekoh. U svitanju osmoga dana vidjeh ponovo Sunce. Dijana Jelčić

petak, 26.09.2025.

Blogoverzum... Sviđaju mi se tajanstvenosti avatara, moćnost svijetova, carstva snova, zvuka Ravelovog bolera. Pričinja mi se čujem glasanje svanuća, zenita i sutona. Blogeri se bude, blogoorkestar postaje brojniji i brojniji, onako kako je Ravel opisao svoje djelo za orkestar bez glazbe. Bloger iz središta blogoverzuma na trgovima cvijeća, ptica i knjiga nadahnućem stvara ljepotu, konstruktivnim i poetskim komentarima je dokazuje. Blogoduše razotkrivaju ranjivost. Srca zatitraju bolom na pućini virtuale. Iz valova izranjaju riječi utjehe i dobrih želja. Kao što bijele golubice u svitanjima zoblju zvijezde, tako riječi blogoprijatelja zoblju strahove i tuge. Iz srca blogera se nižu stihovi, eseji, putopisi, smijeh i suze, priče smjehotvoraca, moćnih mislioca i sretnih ljubavnika. Dijana Jelčić...

četvrtak, 25.09.2025.

Solilokvij... U trenucima između sna i zbilje zatitraše leptiri iza čela, osjetih moć nutarnjeg monologa i upitah se, Jesmo li već jednom bili? Hoćemo li ponovo biti? ti i ja u epohama koje pamtimo iz knjiga, pjesama. misaonog lutanja vilinskim šumama, Andersenovim bajkama, Joycevim Bdijenjem i Marinkovićevim Kiklopom. Osjetih dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima smo možda ipak bili, mi pustolovi, letači prema gnjezdu iz kojeg poletjesmo u život. Letom kroz prohujalo odživjeh maštanja, nedohvatno sutra, sanjanu budućnost i snovide. Pred publikom, pod reflektorima pozornice razgovorah sama sa sobom… Dijana Jelčić

srijeda, 24.09.2025.

Rujanska noć... Dogodilo se davne rujanske noći, zvuk telefona i njegov glas i pitanje kad dolaziš? Kad želiš? Kad se jesen ozrcali u ljepoti naših šuma, vodomar lovi ribu miljenici, a zvjezdana noć bude putokaz nama putnicima ka zori nedohvatnog sutra. Zagrljaj u zračnoj luci i put u dolinu zelene rijeke. Sunce je gasilo fenjer budnosti. Vidjeh ljubav u očima, u pogledu koji razumije, u srcu koje tumači, na dlanu koji miluje, u ruci koja grlli, u oazi mira i spokoja se zrcalilo san uramljen satenom rujanske noći. Dijana Jelčić

utorak, 23.09.2025.

Brojala sam proljeća... Vjetar u starim pinijama, zadnji dan na otoku i prvi poslije rastanka, dan kao ovaj danas krcat bolnog nezaborava. Slijedile su godine traganja za izvorom ljepote, a život se događao zorama i večerima sjećanja na minule zanose. Brojala sam proljeća, slagala ogrlicu od mladalačkih snova i voljela naše ludosti. Pri rastanku rekoh, ostanimo vjerni vjerovanju u moć ljubavi, ostanimo prijatelji. Darovao si mi nisku crnih bisera i rekao, oni su znakovi snage, budi snažna u snu i zbilji. Danas znam rastanak je bio oproštaj za uvijek, na žalu života, u pijesku rasute boli i tragovi koji nikamo ne vode. Dijana Jelčić

nedjelja, 21.09.2025.

Promatračica... Razmatranje teme zaborava kroz priče iz književnosti. Tek kad zaborav dugo traje aktivira se pamćenje. "Pohranjeno znači zaboravljeno", slićno hiperproduktivnoj znanost, briše, baca u smeće, žudi za zaboravljanjem, pritiskom na gumb tastature osjeća ''oslobođenje''. Ponekada poželim svijest preobraziti u tabulu razu i na tom neispisanom pergamentu pisati bajku o sreći. Bez sjećanja osjećati mirise misli koje cvijetaju kao pupljci među tek izrastajućim vlatima trave. Pokušavam ne misliti, ne osjećati, ne gledati, ne slušati, ne mirisati ali u tkivu moždane mase neuroni, poetski nazvani leptirići sive tvari, neprestano oplođuju sjemenke odživljenih trenutaka i povezuju ih u mrežu pamćenja. Kalelarga, zvuk morskih orgulja, torba bez dna sve je to već viđeno, već doživljeno moje. bez pamćenja ne bih bila ovo što jesam, promatračica mog vremena. Dijana Jelčić

subota, 20.09.2025.

zalutala ptica... Eshil, Sofoklo tragedije, Aristofan komedije, Aristotelovi zapisi o komediji i tragediji, stvaraoci u vremenu prije Krista, a kasnije Shakespeare tragedije u obliku drame. Naše godine i treningom mozga borba protiv zaborava. Eshilova Orestija, optužnica nasljeđu, pored Akropole, na Aresovom brdu Areopag, sudnica, sudci, presude, porod tragedije. Bježimo od tragedija, tražimo sjaj umrlih zvijezda, osmjehe boga radosti, vrijeme veselih dana, nedosanjanih htijenja. Djetinje čežnje, jutrenja uz ognjište dobrote. porod Sunca iz mora, zov lijepe zablude U sjaju zore susrećem zalutalu sebe u krošnji vremena. . zalutala ptica odlijeće u mlado jutro. Dijana Jelčić

petak, 19.09.2025.

Rekli su mi... Salvador Dali me uveo u doživljaj nadstvarnosti. Njegova Ruža na nebu pred oluju bila je izazov vremenu koje nazvah oluja ruža, tuga rastanka, bol se slijevala u osjećaj novonastajućih želja, počela sam pisati pjesme. Zbirkom " Odakle dolazi ljepota" se 1987 oprostih s olujom ruža i mladalačkom zabludom. Rekli su mi da slaviš Bacchusa kada je vrijeme za snove, da dočekuješ zoru pod mostovima. Noćas sam te tražila pod mostovima. Klošari su skrivali lica i pružali ruke. Osjetih miris istrošene ljubavi i dotaknuh jedne usnule oči gorčina je prelazila u bol. Sretoh tvoj pogled bez osmjeha a suze su mirisale tugom. U tvojim rukama neka nepoznata kosa, srce ja zaboravilo odkucaj. Rekli su mi da slaviš Bacchusa kada je vrijeme za snove a na stolu su još uvijek čaše iz kojih smo ispijali ljubav Dijana Jelčić…

srijeda, 17.09.2025.

Katedra srca... "Ljubav, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjelstva ili umijeće muzike. I zahtjeva brigu, odgovornost, respekt i znanje." Erich Fromm Napuknute pjesme, neispisani eseji, nedovršene priče su nedovršen dio prošlosti. Čitajući Fromma se pitam Jesam li u minulom vremenu savlada umijeće ljubavi? U budnosti nepobitnost snovitosti, u neopozivoj prolaznosti obrisi neprolaznih istina, ljubav na katedri srca. Tkivom sna zaobljujem djelić zbilje. Sjećanja kvadriraju krug vremena. U središtu kruga gomilanje glasova, osmijeha i pitanja. Jesmo li odrasli? Nismo, još uvijek smo učenici katedre srca. Dijana Jelčić ...

utorak, 16.09.2025.

Smiraj dana... Sparina odlazećeg ljeta se razlila gradom, ponavljajući igrokaz vremena. Zbroj mojih godina odaje iskustvo odrastanja, zrelosti i smiraj koraka neizbježnom zbiljom. U mladosti je stvarnost bila život pun izazova, neumorna koračah sunčanom stranom ulice, bez straha zavirivah u mračne stranputice i katakombe minulog vremena. Iznenada se dogodio sudbonosni susret i onda se promijenilo sve. Na početku smo željeli dohvatiti Mjesec, otkriti tajne Siriusa, uroniti u sjaj Oriona, plesati s Plejadama. Putovali smo, ispijali mlijeko palmi, hranili suzama kamenica, voljeli svitanja u tišini modrih laguna i sutone na žalu s kojeg smo promatrali zagrljaj sunca i mora. Danas usporena koraka šetamo gradom, volimo svitanja, kvartovsku tišinu i sutone u parku pod bijelim brezama. Jesen donosi kišu, žalosna vrba tuguje za ljetom, mi u smiraju dana slušamo Chapinov nocturno. Dijana Jelčić...

ponedjeljak, 15.09.2025.

Kao Makondo... Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama mladost u maloj crnoj ala Coco Chanel, a zrelost u trapericama i željom pročitanih sto godina samoće zgusnuti u priču o stoljeću mojih praotaca. Macondo, otuđen od ostatka svijeta. kiša pada godinama. stanovnici se povlače u sebe, mjesto počinje iščezavati. Ubojstvo u Sarajevu, prvi svjetski rat, pradjed, austrijski general se nije vratio, gubitak časti odabranih, koračanje putem žigosanih porijeklom. Kraj drugog svjetskog rata, koraci stazom žigosanih odabirom pripadanja nečemu čega više nije bilo. kao Makondo iščezavala je želja mojih pradjedova! Dijana Jelčić

subota, 13.09.2025.

Tinov sumoran čovjek... MENI BEZ MENE Ure od smole cure besmisleno, sumorni čovjek snatri bestjelesno, sutonska strast se boji bezimeno, a ljubav jeca, jeca bespredmetno; i sve je danas prazno, beskonačno, a vjetar duva, duva bezutješno na gole duše koje neprestano ištu i grle beznadno, beskrajno. Tin Ujević Tinova pjesma je izazov razumjevanju sumornog čovjeka, njega bez njega u besmislenom i beznadnom. U osobnoj blizini je skrovište bezuvjetne bitnosti, lomnih vrijednosti živuće zbilje. U dvojnosti misaonog bića istina izričaja clair- obskur sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, tu osjećam samo mene. U kolektivnom neznanju, u ponavljajućim povijesnim obrascima je moje Ja bez mene. Kao u Tinovom sumornom čovjeku gdje ljubav jeca bespredmetno. To je misao koja boli, ledi srce, guši disanje. Vraćam se meni u meni i zaboravljam sumornog čovjeka... . Dijana Jelčić...

petak, 12.09.2025.

Kako zavoljeti sebe? "Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam uvijek i u svakoj prilici na pravom mjestu i u pravo vrijeme i da je sve što se događa ispravno, Danas znam da se to zove postojati u sebi samome, živjeti sebe samoga. Neki to zovu egoizam, ja sam u početku sam to zvao "zdravi egoizam", ali danas znam da je to "LJUBAV PREMA SAMOM SEBI"." Charli Chaplin. Zašto treba naučiti voljeti sebe? upitah te što je moja istina, kako je osjetit u ovom vremenu mog bjega iza horizonta zbilje, u zbilji je ostao neostvaren san u samoći bol i patnja. Ja osjećam kako volim sebe zato što volim tebe. Ali ja nisam spremna za ljubav. To nije ljubav, to je želja biti voljen, biti nekome sve. Zar to nije egoizam, narcisoidnost... Ne, to je oslobađanje od utega minulog, od okova koji ti kradu samosvijest, uvlaće te u samoću i bol. Budi vjerna porijeklu, to je gnjezdo voljenja, magija životnih istina i zagonetka tvog bijega iz zbilje. osluhni glas znatiželje, odsanjaj neostvaren san. i vrati se u živit, rekao si odlazeći. U tom trenutku osjetih vrhunac samoće, dogodilo se željeno, osjećajući tebe osjetih sebe. Budimo zahvalni onima koji nas čine sretnima, dražesnim vrtlarima koji čine da naše duše cvjetaju. Marcel Proust Dijana Jelčić...

četvrtak, 11.09.2025.

Drugo proljeće... "Jesen je drugo proljeće kada se svaki list pretvara u cvijet." Albert Camus · Smjena godišnjih doba, jesen uranjanja u bablje ljeto, širi se od ravnodnevice do suncostaja, .daruje maglovita svitanja, sjetu sutona, navalu kiša i raznolikost boja. Dijete sam jeseni, rekoše mi, ti si cvijet drugog proljeća, povjerovah, bila sam malena da bih razumjela. Onda si došao ti, rekao si, ti si cvijet jesenjeg proljeća, razumjeh, rekoh ti, a sutra mogu postati prah, a ti pijesak, to su naša prvobitna stanja. Zagrlio si me, jesen je vrijeme u kojem izgovorismo ono sudbonosno DA! Dijana Jelčić

srijeda, 10.09.2025.

Uzvišene riječi... Rođendansko slavlje, kod prijatelja se okupili prijatelji. mama je kazivala zdravicu i dostojanstveno završila, budi sretan, pa sedamdeset ti je godina tek. Glumci kao u kazališnom bifeu,nadvikivanje je prelazilo granicu razumijevanja, nije bila svađa nego razgovor prijatelja. Sjećam se trenutka kad mi je mama rekla, kad govoriš neka riječi budu ljepše od tišine. Pitala sam je kako izgovoriti riječi da budu uzvišenije od tišine. Pokušaj slušati tišinu pišući o njoj. U tišini vremena jesen mirisom jabuka i šutnjom svjetlosti objavljuje svoj dolazak, a sunčani smiraj najavljuje duge noći opustjelih parkova Dijana Jelčić

ponedjeljak, 08.09.2025.

Nepoznati krajolici.. Vrtić, osnovna, gimnazija, prva ljubav, studij, diploma. tužan rastanak i bjeg u nepoznato, u traganje nepoznatim krajolicima. Brojala sam jeseni, slagala ogrlicu tuge i radosti majka me svako jutro telefonom budila i govorila sreće zlatne, srebrne, sreće. a onda je utihnula jutarnja zvonjava, zaspala je sa šapatom na usnama, miruj u smrti se sniva. Godinama razotkrivah ranjivost istine, skupljah krhotine srca, zazivah tišinu minulog, opraštah sebi i molih oprost za sve grešnike. sada i u trenucima smrti naše. Griješih upoznavajući nepoznate krajolke, osjetih ubode izdaje i eliksir oprosta. danas je rođendan bogomajke i imendan moje mame. Hvala ti majko što bdiješ nad mojim grijesima. Dijana jelčić

subota, 06.09.2025.

A onda tišina... Nesanicu ove noći izaziva misao ni o čemu, prazna, a moćna, dolazi kao stihija, uznemiruje, struji iza čela, odzvanja kao eho, opovrgava samu sebe, tone, izranja i kao utopljenik se hvata za budnost, ne pušta je, zasjenjuje sve drugo i romor kiše i zvuk vjetra u krošnjama ispod prozora. Pokušavah je odagnati, uzaludno, budna dočekah zoru, plavetnilo iznad prozora, na staklu igru sunčanih zraka s kišnim kapima, misao me vraća u vrijeme noćnog bdijenja, odustajem, predajem se, dozvoljavam joj da me obuzme i razumijem njene titraje, ne pretači me u tvoje tekstove, u tugu i sreću. u gorčinu patetike i radost igre s tkivom sudbine, to nisam ja, to si ti i tvoji izmišljaji. A onda tišina! Dijana Jelčić

petak, 05.09.2025.

Riječi... Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi kao ptice iz oblaka, raskošne, slažu se u boje, mirise, okuse, zvukove, u njihovom lepetu naslućujem uragane i bonace. Izgovorene glasom ljutnje, dosade, ljubavi ostavljaju trag u pamćenju. Pokušavam odgonetnuti riječi tišine, to nije šutnja, nije muk, to su krilatice, riječi izvan misli, utkane u neopisivost inventure svakodnevnih obaveza. Mi dišemo vidimo, grlimo riječima, nepostoje zapisi, to je poezija ispisana usnama na koži, nevidljivo čvorište snova i zbilje, to smo jednostavno ti i ja… Dijana Jelčić

četvrtak, 04.09.2025.

Šal s mirisom prijateljstva... Došla je iznenada, darovala mi šal, nezaboravna prisutnost, osmijeh na njenom licu mamio osmijeh na mom. Ispričala mi priču o Izadori Dankan i njenom plesu sa šalom. neka ovaj šal bude izazov vašem plesu pod zvjezama. Kad je otišla oćutih tanastveni miris, šal je mirisao na prijateljstvo! Dijana Jelčić

srijeda, 03.09.2025.

Homo ludens... Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. .Herman Hesse "Igra staklenim perlama". Homo ludens, čovjek koji se igra emocijama sjedinjuje igru i život. Samo jedan pogled u povijest nas uvodi u arhivu igre, tad na mjestu nazvanom sreća govorimo sve jezike svijeta, drhtavi kao lišće breza, savitljivi kao grane tužnih vrba, lepršavi kao leptiri, zaljubljeni kao tetrijebi, slobodni kao ptice u letu živimo život Mi, djeca rođena s pečatom sreće koračamo cestom ka nedohvatnom sutra, znatiželjni i puni čuđenja se igramo tkivom sudbine, u kolopletu iznenađenja tražimo smisao, u vrtlogu besmisla nalazimo ljubav i osjećamo ljepotu smisaone zbilje. Na trpezi dolazeće jeseni mirišu plodovi dozrieli pod suncem odlazećeg ljeta i lastavice odlaze put juga, a mi, djeca druge polovine prošlog stoljeća, sjetni se igramo gledajući Dürerovu melankoliju. bogatiji, radosniji, sretniji… Dijana Jelčić

utorak, 02.09.2025.

Kod Ankinog sina... Postoji li sadašnjost bez sjećanja? Uspomene daruju istinitost zbilji, Kod Ankina slikara. na platnu Clown, iza mene poznati glas, ...da je znao clown stari da na svijetu osim scene postoje i druge stvari. Ne bi nikad, proskakutao svijetlom binom svoj bi nos rumenio dobrim vinom... Tvoj glas pijeni srce, rekoh, kod Ankina sina nema tišine, žamor glasova stvara krug, savršenstvo ljudske blskosti. Tvoja blizina mom srcu daruje željeni nemir, rekao si. Otišli smo na piće u Karaku, tada popularan klub glumaca i prijatelja. Odlazila sam i vraćala se, između telefonski razgovori, izgubljeni dani i mjeseci, do sudbinskog dana na oltaru našeg vremena. Kod Ankinog sina smo osjetili moć blizine! . Dijana Jelčić.

ponedjeljak, 01.09.2025.

Prvi rujna... Sjećam se prvog rujna 2013 te godine, bila je nedjelja. Tek smo se vratili iz Švicarske, prijatelji nam rekli, nedjeljno jutro na Britancu je sajam antikviteta, veselo je, dođite. Krenuli smo, Vojnovićeva, Martićeva, Jurišićeva, Jelačićev plac, Bogovićeva, Cvjetni trg, Ilica, Britanac, prijatelji, piće, smijeh i dogovor, do sljedeće nedjelje. Sunčano podne, aperitiv kod Chariia, zvon mobitela, vjenčani kumovi iz Zadra stižu u Zagreb, pozivaju na ručak u Zlatnu školjku, restoran u Martćevoj, da proslavimo naš povratak iz daljina. Prijateljica iz školskih dana, vjenčana kuma, učinila je taj dan nezaboravnim. Dijana Jelčić