Solilokvij...
U trenucima između sna i zbilje zatitraše leptiri iza čela,
osjetih moć nutarnjeg monologa i upitah se,
Jesmo li već jednom bili?
Hoćemo li ponovo biti?
ti i ja u epohama koje pamtimo
iz knjiga, pjesama. misaonog lutanja
vilinskim šumama, Andersenovim bajkama,
Joycevim Bdijenjem i Marinkovićevim Kiklopom.
Osjetih dohvatljivost tajanstvenih svjetova u kojima
smo možda ipak bili, mi pustolovi, letači prema gnjezdu
iz kojeg poletjesmo u život. Letom kroz prohujalo odživjeh
maštanja, nedohvatno sutra, sanjanu budućnost i snovide.
Pred publikom, pod reflektorima pozornice razgovorah sama sa sobom…
Dijana Jelčić
|
