A onda tišina...
Nesanicu ove noći izaziva misao ni o čemu,
prazna, a moćna, dolazi kao stihija,
uznemiruje, struji iza čela,
odzvanja kao eho,
opovrgava samu sebe, tone, izranja i
kao utopljenik se hvata za budnost,
ne pušta je, zasjenjuje sve drugo
i romor kiše i zvuk vjetra u krošnjama
ispod prozora.
Pokušavah je odagnati, uzaludno,
budna dočekah zoru, plavetnilo iznad prozora,
na staklu igru sunčanih zraka s kišnim kapima,
misao me vraća u vrijeme noćnog bdijenja,
odustajem, predajem se, dozvoljavam joj
da me obuzme i razumijem njene titraje,
ne pretači me u tvoje tekstove, u tugu i sreću.
u gorčinu patetike i radost igre s tkivom sudbine,
to nisam ja, to si ti i tvoji izmišljaji.
A onda tišina!
Dijana Jelčić
|
