Riječi...
Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi
kao ptice iz oblaka, raskošne, slažu se u
boje, mirise, okuse, zvukove,
u njihovom lepetu naslućujem uragane
i bonace. Izgovorene glasom ljutnje,
dosade, ljubavi ostavljaju trag u pamćenju.
Pokušavam odgonetnuti riječi tišine,
to nije šutnja, nije muk, to su krilatice,
riječi izvan misli, utkane u neopisivost
inventure svakodnevnih obaveza.
Mi dišemo vidimo, grlimo riječima,
nepostoje zapisi, to je poezija
ispisana usnama na koži,
nevidljivo čvorište snova i zbilje, to smo jednostavno ti i ja…
Dijana Jelčić
|
