Zaplakala sam...
Kroz okno dnevne sobe uranja danja svijetlost,
porcelanske jabuke u secesiskom peharu bude
sjećanja na one dane kada smo ih kupovali na
jesenjim sajmovima kao plodove minulih ljeta.
U njedrima prostora iz sedefa izranja
vizija boginje ljubavi, muk svjetlosti
i prvi dan mjeseca u kojem sam
rođena.
Pričali su mi o trenutku mog rođenja,
željeli mi darovati ljubav i sreću,
nisam zaplakala, rodila sam
anđela, rekla je mama,
ali primalja je znala
u skoro mrtvorođenom probuditi život.
Zaplakala sam!
Dijana Jelčić
|
