Druga stolica...
Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!
Bio je to maglovit dan u listopadu1974,
u maloj kavani na trgu opraštaj i suze.
Bili smo premladi da bi trajalo, tužni
zbog nezaustavljivog rastanka, sretni
jer nas je ljubav spašavala od apsurda
i ludosti tek dotaknute zrelosti.
Bii smo jedan drugom prve ljubavi,
prvi cjelovi, prvi zagrljaji i prvi rastanak.
On je odlazio u seosku ambulantu
lijećiti blago seljana, a ja u moje dugo
sanjane daljine. Nismo slutili. ali bio je
to rastanak zauvijek.
On je ostao na selu, sretno oženjen, ima tri kčeri.
Trg je blistao zalazećim suncem, u kutu male kavane stol za dvoje,
dolazeći vidjeh njegovo nasmiješeno lice, a druga stolica je čekala mene.
Dijana Jelčić
|
