dinajina sjećanja

nedjelja, 30.11.2025.

Zbrajah stoljeća... Kraj studenog, na vratima smo došašča, zima se uvukla u kosti, oduzela nogama snagu koraka, usporila hod kvartom do godinama omiljenog frizeraja Figaro. U sutonu subotnjeg smiraja, pred san, čitah pjesmu nad pjesmama, odlutah u zapise. poroda ljubavi. Čula sam glas Salomona, govorih srcem zaručnice, zavoljeh miris smirne, oazu Judejske pustinje i grozdove njene. Sanjah kuću od cedra i svodovlje od čempresa. Razgovarah sa srnama i košutama, zaklinjah mjesečinu za blagost njegova sna. U snu zbrajah stoljeća. svanulo je sunčano nedjaljno jutro. Dijana Jelčić

četvrtak, 27.11.2025.

Tramvaj zvan čežnja... Tennessee Williams, u njegovoj viziji izmišljaja iščekivah kraj zbrkane prošlosti. Kao Blanche DuBois čeznuh za mjestom cvata lovora, bunike i svetištem boga muške ljepote. Na žrtveniku sjećanja lumin tuge, nestajući plamičak nadanja. Iz zaborava izroni sjećanje na tihu pedagogiju roditelja. rekoše mi, budi strpljiva, ne trći za srećom, događa se u tebi, tad probudih usnulo dijete u sebi. Pisac kaže:”Ljudi lakše prebole ako im oduzmete novac, nego iluzije”. Dijana Jelčić

srijeda, 26.11.2025.

Čapljinski balkon... Pod balkonom, dan prije vjenčanja rekoh, Ti i ja smo odjeljeni vlakovima i narodima izmješani sa zemljama runolista i lotosa. u tragovima odlazaka i dolazaka, u godinama pune zrelosti u zagrljaju rijeke i vjetra, kiše puteva i gradova, u igri oblaka i sunca, u disanju srca i tihovanju uma, u slijedu vremena. mi smo odlučili živjeti zajedno. rekao si... u dvoje se ljepše sanja. Vjerovala sam... Ostvarilo se! Dijana Jelčić

ponedjeljak, 24.11.2025.

Hedonizam... Tvoj dah je kao med, začinjen mirisnim klinčićem Tvoja usta su ukusna kao zrela smokva Tvoja koža budi okus zrele breskve na mojim usnama, pjesma iz 12- og stoljeća kazuje, ugodu, zadovoljstvo osjetilima. Hedonizam, ostvarenje Epikurove "radosne poruke" njegove želje da život učini života vrijednim. Ja pozivam ljude na trajna zadovoljstva, koja u sebi nose osjećanja ugode Ugoda čini život životom. Ugoda je najuzvišeniji osjećaj koji možemo svjesno doživjeti i onda pamtiti. “Na ovome svijetu ima dovoljno kruha za sve ljude, dovoljno ruža, ljepote i ugode i dovoljno graška, da, graška u momentu kada njegova ljuska pukne. Nebo prepustimo anđelima i vrabcima.” treperi Heineova poruka u mojim mislima. Širom lijepe naše gastro ponude bude hedonikusa u nama! Dijana Jelčić

nedjelja, 23.11.2025.

Nedjeljivost... Svjetlosti moje putuju po tmini, i lete ko rakete plamena signala, iz blata i magle, iz gluposti i kala, opet je jedna pjesma kao zvijezda pala. Miroslav Krleža Pitam se do koga mi je više stalo do tebe ili do života? Mogu li se zamisliti bez tebe? Mogu li te prestati voljeti? Ne mogu! To ne bih više bila ja. Ljubav bi osjećala drugačije. to ne bi bila moja ljubav, bila bi tek ljubav. Kada razmišljam o umiranju, ne bojim se umiranja tijela, bojim se u smrti ću te zaboraviti. Spavanje bez sna je kratka smrt uzaludno gubljenje vremena, lucidni snovi mi daruju tebe, vidim te, grlim te, čujem tvoj glas, ćutim miris tvog tijela. Osjećam nedjeljiva sam od tebe. Dijana Jelčić

subota, 22.11.2025.

San u snu... Volim ovaj san. Koji san? San o snu u snu. Kaži. Prokletstvom nam oduzeta mogućnost susreta Bio si vuk, bila sam sokolica Tek u svitanju istovremenosti dana i noći povratak u zbilju. Ti još uvijek sanjaš. San mi daruje osmijeh neba. Živiš u snu. Da, u snu o snu. Film Žena sokol, glumci Rutger Hauer i Michelle Pfieffer bili mi nadahnuće. Dijana Jelčić

petak, 21.11.2025.

Svjetska bol... Žalosna je istina da se čovjekov život zbiljski sastoji od sklopa nepomirljivih suprotnosti – dana i noći, rođenja i smrti, sreće i nesreće, dobra i zla. Mi čak nismo ni sigurni da će jedna prevagnuti nad drugom, da će dobro nadvladati zlo, a radost suzbiti patnju... Carl Gustav Jung Weltschmerz svjetska bol, termin nastao u doba romantizma, da označi duševno stanje i uvjerenje kako su zlo i patnja moć svijeta te da se takav zao i nepravedan svijet ne može popraviti. Pišem, iz kolopleta riječi izranjaju misli o meni i svijetu, jedna riječ lovi drugu, plešu po zaslonu računala, titraju slike ratova, suze djece, ruševine, prijeteći dronovi, povrijede zračnog prostora, krađe slobode. Nemoćna u svjetskoj boli vraćam se sanjarijama... Dijana Jelčić

četvrtak, 20.11.2025.

Smijeh zvijezda... "A kad se utješiš bit će ti drago što si me upoznao. Zauvijek ćeš mi ostati prijatelj.Poželjet ćeš da se smiješ sa mnom. Otvorit ćeš katkad prozor, onako, iz zadovoljstva...Tvoji će se prijatelji čuditi kad vide kako se smiješ gledajući nebo. Ti ćeš im tada reći: DA, ZVIJEZDE ME UVIJEK TJERAJU NA SMIJEH! A oni će misliti da si lud. Ali sve te zvijezde tamo šute. Ali ti, ti ćeš imati zvijezde kakve nitko nema..." "Mali Princ" Kriju li zvijezde tajnu postanka?. Može li se razumjeti govor zvijezda? To je tajna Svemira, život utkan u ovo malo ništa u kojem se ogleda nebo, more i zemlja, trojstvo ljepote, i Lelek sebra, naše kmetovanje sudbini. Osmjehuju se zvijezde, zrcale našu nedjeljivost od zemlje na koj sunce ne zalazi, planete malog Princa Dijana Jelčić …

srijeda, 19.11.2025.

Tek nastajuća priča... Nad prozorom kiši predvečerje. Sunce šuti. šutim i ja, pišem. U zatonu svijesti kovitlac dnevnih nedoumica. krhotine želja, suština postojanja, mogućnosti apstraktnog razmišljanja. jeka davnog razgovora. Odakle dolazi voda? Iz zemlje. Kuda odlazi? U nebo. Vraća li se ista? Drugačija, a uvijek ista. U tome je njena moć! Ispire navike, brani od zabluda, daruje kraj jednoj tek nastajućoj priči. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 17.11.2025.

U ratu i miru... Barokni grad u srcu ravnice, u zagrljaju Vuke i Dunava, na mostu lik tužne uspomene. Grad živi, izlječio se, oaza vjerovanja u radost dolazećeg omamljuje osjetila, priziva oprost onima koji nisu znali što čine. Vodotoranj, restoran i vidikovac, simbol zajedništva u ratu i miru naše svakodnevice. Nezaborav bdije u našim srcima. Dijana Jelčić

četvrtak, 13.11.2025.

Ritam srca... Odrastali smo u okrilju bučne pedagogije roditelja. Njegov tata i moja mama su nas uveli u svijet knjiga, slikarstva, teatra i umijeća življenja. Bili smo brat i sestra, ne genima, nego srcima. On je slijedio tragove svoga oca, ja sam otišla u sanjane daljine. pri susretima smo se sjećali radosti djetinjstva. Kad se razbolio bila sam dvostruko tužna, osjećala sam dvije slićne boli. za supuga i za njega. On nije pobijedio zvjer koja mu je žderala život. Radost naših desetljeća osjećam ritmom srca.. Dijana Jelčić

srijeda, 12.11.2025.

Mamina priča... Pedesete godine minulog stoljeća, Gavellianska klasa tek otvorene AKU u Zagrebu. Učili smo povijest umjetnosti, literature, heksametrima savladavali scenski govor, nadmetali se kazivanjem poezije. U pauzama sjedili u Kazališnoj kavani Kavkazu i slušali stihove pjesnika. Tinova poezija je bila izazov našim srcima, nama budućim glumcima. Poslije akademije nas nekoliko se udružilo u grupu " Neka bude poezija" Bili smo pozivani na bankete fabrika, poduzeća, škola. U buketu poznatih pjesnika bio je i Tin Ujević. Njegova pjesma Odlazak je bio moj odabir. U slutnji, u čežnji daljine, daljine; u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga. I blijesak slavna šestopera, i miris (miris) kalopera. Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem; da čujem one stare basne, da mlijeko plave bajke sasnem; da više ne znam sebe sama, ni dima bola u maglama. Nezaboravni Darko Čurdo je živio Tinovu poeziju. . Dijana Jelčić

utorak, 11.11.2025.

Nesvjesno smo čekali... Na vratima od Pila kula Bokar, noć punog mjeseca, naše prvo zajedničko ljeto, izljevi nježnosti. Bila si nezavršena u mašti; kao da je vjetar uporno brisao boje, rušio vizije željenih slika, tako ni stranu prema kojoj je lelujao tvoj pogled nisam mogao zamisliti. Izgledala si mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim, nepostojećim djelićima željene zbilje... Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima, bio si nestvarno stvaran jahač mojim stazama, donosioc poruka sa pustolovina tvojih puteva. U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji osjetih moć davnih susreta, bio si prisutan u mislima, u čekanju na sudbonosni susret, na s tobom doživljenu noć kao što je ova! Nesvjesno smo čekali ostvarenje iste vizije, vrijeme nije radilo protiv nas. Dijana Jelčič

ponedjeljak, 10.11.2025.

Okna u svijet... "Oni koji proučavaju neurofiziologiju čovjekovog mozga nalik su ljudima koji stoje na podnožju planine i pokušavaju dokučiti kako izgleda njen vrh skriven u maglovitim oblacima." Wilder Penfield Ljudski mozak nije jednosmjerno računalo, njegovo djelovanje je umreženo i izloženo neprestanim podražajima iz tijela i pejsaža u kojem bdije. Tu leži izvor karakteru, kreativnosti, željama, ljubavi, mržnji, tugi, strahu, bojišnjici nutrine. Čitajući knjige o razvijajućoj neuroznanosti spoznah zablude u koje sam nekad vjerovala. Descartesovo cogito ergo sum čitajući knjigu neurofiziologa Antonia Damasia osjetih kako misleći osjećam sebe i svijet u kojem živim. Dijana Jelčić

nedjelja, 09.11.2025.

Odaja knjiga... Erazmo Roterdamski... rodio se 1466. godine u Roterdamu, umro u Baselu 1536. Najveća nada svake zemlje leži u primjerenu školovanju mladih. Studentski dani, u kućnoj knjižnici nije bilo za moju struku potrebnih knjiga. Vrijeme sam provodila u sveučilišnoj biblioteci. Secesijska dvorana, tišina i studenti udubljeni u čitanje, poneki šapat, pitanje i dogovor za kavu. Knjige čitane na njemačkom su odavale ljepotu, romantiku i snagu tog jezika, a prevodi Andrića i Krleže odaju ljepotu našeg. Na policama naše biblioteke odaju tajne različitih autora. Dijana Jelčić

petak, 07.11.2025.

Bilo jučer... A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., * Voljeti znači željeti ostariti s njim. Suton, na pučini buktinja sunca, na rivi miris mora i romor orgulja, na ramenu ruka, na usnama žig poljubca, u srcu rađanje nemira, na licu osmijeh. U glavi uragan nećeg nepoznatog. I prolaze dani, mjeseci do žudnje za blizinom, prisnosti zauvijek Volimo život, starimo zajedno! Dijana Jelčić

četvrtak, 06.11.2025.

Sumnja... U misaonom režnju neodlučnost, sumnja u mogućnost izbora, u zrleost odabira, u gubitak povjerenja. u sebe. Dogodilo se vrijeme sigurnosti, svijet je počinjao i završavao u dubini mog pogleda. Neretva, miris lipa, okus smokava i mandarina, bjelina breza i tuga vrba Novi vidokrug uokviren vinogradima. Suton pod Čapljinskim balkonom, bez minulog i budućeg, razgovor uz uštipke i vino, budnost u sobi njegova djetinjstva. Uspjela sam pobjediti sumnju. Dijana Jelčić...

srijeda, 05.11.2025.

Dvanaest odkucaja... Studeni, mjesec maglovitih svitanja, sunčanih podneva, hladnih večeri, noćnih kiša, borbe vjetra s opustjelim granama u parku ispod prozora. Budim se. ustajem iz kreveta, palim računalo. Čitam davno napisano. Odživljeni absurdi postaju smisao, izgubljeni u žamoru svakodnevice zvone glasovi kao radosni razgovori, jeka osmijeha, jecaji tuge, vapaji boli. Događa se proces skidanja patine sa moždanih vijuga, nešto kao glancanje starog srebra, ovonoćno izranjanje iz dugogodišnjeg zaborava. Dvanaest odkucaja zidne ure objavljuje porod novog dana. Dijana Jelčić

utorak, 04.11.2025.

Svjetlost... Na današnji dan 2018, pod starim krovovima, na jutru poezije, susretoh blogoprijateljice. Bio je siv jesenji dan, a radost susreta svjetlost nevidljiva a prisutna, dan bez sunca suncem obasjan. Možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima ona počiva u svima i svemu, nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Tu je s znakom ljubavi u ruci, u nama je. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 03.11.2025.

Granatne jabuke... Grm šipka budi uspomene, jesen u daljini, jutros na vjestma opomena, kvaliteta zraka loša, ne izlazite, ako ne morate, to snaži nepokretnost. Na stolu raspucani šipak, u čašama Blatina, darovali nam prijatelji hercegovci. Sinoć smo oživljavali uspomene. Dijana Jelčić

nedjelja, 02.11.2025.

Glasovi... Pričnja mi se čujem glasove otišlih duša, Ne plači, čuvamo te zlatom sunca, srebrom mjeseca, dahom vjetra, mirisima proljeća, plodovima ljeta, jesenjim maglama, zimskim snjegovima. Čuvamo te našim letom tvojim stazama. Dijana Jelčić

subota, 01.11.2025.

Galerija uspomena... Na današnji dan prije dva desetljeća je za sve nas neočekivano njegovo veliko srce prestalo kucati. Krenuo je za njom. Sjećam se njihovog vjenčanja i zakletve, dok nas smrt ne razdvoji. Ona je otišla prva. Smrti će nas spojiti, govorio je i dogodilo se godinu dana kasnije. Vrijeme je prohujalo u nepovrat, njihovo mjesto na ovozemaljskim stazama je ostalo prazno, a njihov uvijek razigrani život blješti u galeriji uspomena. Dijana Jelčić