Studeni, mjesec maglovitih svitanja,
sunčanih podneva, hladnih večeri,
noćnih kiša, borbe vjetra s opustjelim
granama u parku ispod prozora.
Budim se. ustajem iz kreveta, palim
računalo. Čitam davno napisano.
Odživljeni absurdi postaju smisao,
izgubljeni u žamoru svakodnevice
zvone glasovi kao radosni razgovori,
jeka osmijeha, jecaji tuge, vapaji boli.
Događa se proces skidanja patine sa
moždanih vijuga, nešto kao glancanje
starog srebra, ovonoćno izranjanje iz
dugogodišnjeg zaborava.
Dvanaest odkucaja zidne ure objavljuje porod novog dana.