Srcem srcima...
Slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote.
Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudskih strahova.
Suzama neba gasi žeđ ožednjelima, tragačima
bisera što izgubljenu sreću traže, na obalama
snivaju buđenje onih od sebe izgubljenih,
koji pučinom životom nesretni lutaju.
Osuši suze na njihovim obrazima,
crne, gorke, nezaustavljive suze
koje i bisere u prah pretvaraju.
Srce, budi oaza u pustinji bez snova,
mak u usahlom žitu trulih plodova,
voda u suncem isušenoj Sahari,
srce tužnom srcu u osjećajnoj pustari.
Ova je prastara, iz vremena mladalačkih previranja, malo slakasta ipak moja.
Dijana Jelčić
|
