dinajina sjećanja

ponedjeljak, 31.03.2025.

Kao nalet južine... Događaju se dani gozbi i dani nedogađanja, naizgled utihnu cvrčci u krošnji svijesti, zanijemi srce, oslijepi duša. Događa se prevara u sklopkama uma, samoća jahačice preriom snovitosti, tuga bjegunice iz zbilje, bijes bezrazložne buntovnice. Dah proljeća gasi hladnoću, sunčana zraka zoblje zvijezde, gasi srebro mjesečine, zora budi dan. kao nalet južine u krošnjama proljeća čovjek je bolero materije, jedinstven skladatelj glazbe svog vremena. Dijana Jelčić

subota, 29.03.2025.

Cjelov... Magija tvog tijela nad mojim i dlanovi kao san, sjena nježnosti na mom licu. Tvoje usne dio mene, mir nestaje u nemiru, u srcu lepet leptirovih krila, u tijelu uragan, strast pali zapretenu vatru žudnje. nad posteljom baldahin zanosa. Omamljena čujem pjev slavuja, nadilazi sluh, nestaje u htijenju, ljubav pjeva himnu cjelovu. Dijana Jelčić

petak, 28.03.2025.

Vriština... Kao vriština, obrasla travom, niskim grmljem žutike, patuljaste borovice i rijetko raštrkanim brezama, tišina bez glasanja konja i cvrkuta ptica, zemlja u ovim danima s čovjekom zaokruženim vrtlogom ružnih vijesti rat u Europi, na Bliskom istoku, sjećanja utopljena u lutanja svjesno i nesvjesno zapamćenim, napuknutim pjesmama, neispisanim esejima, nezapočetim pričama ovog ispačenog djela stvarnosti. U vrištini mi bjegunci iz zbilje prepune obećanjima bez dokaza izvođenja... Ništa nam nije zauvijek dano. Sutra možemo postati prah, oni drugi pijesak, možda obratno, to su naša prirodna stanja. Dijana Jelčić

četvrtak, 27.03.2025.

Sve se događa prvi put… U pustinji sam vidio mladu Sfingu koju tek što su isklesali. Nema ničeg starog pod suncem. Sve se događa prvi put, ali na vječni način. Onaj što čita moje riječi izmišlja ih. Borges Iza obzora nestaje noć, zornica daruje uvijek novi, drugačiji doživljaj jutrenja. Sunce otkriva moć nestajanja starih i nastajnja novih istina. Svitanja, svakojutarnji izmišljaj neba, daruje očima pregršt nijansi bjeline, koje pomakom u vremenu, postaju spektar razločitosti dnevne svjetlosti. Sve se događa prvi put... Dijana Jelčić

srijeda, 26.03.2025.

Mudrost s ognjišta... opet budna sanjaš, smiješiš se... ne dragi, živim... tvoji snovi su lijepi... život je ljepši, dohvatljiviji, ostvarljiviji, moćniji, zato volim tvoje priče s ognjišta, praoci su živjeli život, na obali zelene rijeke se zornicama rađao dan, o snovima se nije pričalo, na oltaru su gorile svijeće za one koji vječno sanjaju, molitve su kazivane vjerovanjem u seobu duša i zahvalom na kruhu svagdašnjem... Oni možda nisu znali da se zemlja okreće, ali su osjećali godišnja doba i živjeli ih, njihove mudrosti su izazov vremenu u kojem mi danas trajemo. Mudrost s ognjišta se slijeva u život tako jednostavan i naš... Dijana Jelčić

utorak, 25.03.2025.

Tiho u meni... Trenutak ničega, praznina svijesti, pad u ništa, u prostor bez sjećanja, bez uspomena. bez mene u meni i povratak svijesti. Ležala sam na leđima. njegovo lice iznad mene, osmjeh me vratio u zbilju. I pad je let, rekao je. mojom glavom odapet, rekoh bjesna. Tepih je kriv za sve, rekao je smirujući me. Ponovo tiho u meni odzvanja život, čujem otkucaje srca, njegovu memoriju, budi se emocija zgusnuta u zaborav, misao odbačena u vremenu sumnji, izbrisana sa palete sjećanja. Poslije nesvjestice ugoda povratka u zbilju. Venera u Vagi ljepota dnevnog protokola. Dijana Jelčić

nedjelja, 23.03.2025.

Homo Ludens... Budi uvijek dijete veselja i sreće jer što više rasteš i brige su veće… Tvoj nono. zapisao u dječjem spomenaru. Slijedih njegovu želju. ne smijem dozvoliti zrelosti da zaustavi tankoćutne titraje iskrene dječje znatiželje niti dozvoliti tek letimičan pogled u galeriju uspomena. U njoj se kriju naše prohujale žudnje i čežnje. Očima vidimo sve osim obod zjenice i krug irisa iza kojeg živi dijete. Ono nevinošću gradi mostove među ljudima, tim nama bliskim, paralelnim svjetovima. Igra se, igrom putuje u daljine, susreće prijatelje, doživljava život, Zov homo ludensa izranja iz svijeta igre, usrećuje nas, obznanjuje istinu, igra sjedinjuje školu i život. Uspjela sam do sada sačuvati djete u sebi... Dijana Jelčić

subota, 22.03.2025.

Poezija vode... Voda osjeća, čuje, možda vidi, ali sigurno pamti i sjeća se. Goethe je davno rekao kristali su naši šutljivi učitelji, Kristali vode mjenjaju oblik pri "slušanju" glazbe. Pri zvukovima Bethoven- ove 9- te. simfonijie kristali vode oblikuju devetokraki kristal. Čovjek izrasata u plodnoj vodi, u njoj diše, oživi, u njoj se razvija do trenutka ulaska u svijet svijetlosti i zraka. Voda je energija, živo biće, mijenja oblike, osjeća, razumije, pamti. U dolini zelene rijeke osluškivah romor kapi, u močvari kristalno jasnu tišinu. Pijući vodu sa izvora osjetih promenu ritma srca, srce pamti emocije. Danas u danu slavlja memorije vode osjećam poetiku rodoslovlja, u kapima krvi snagu naslijeđa kojim me obdariše pradjedovi. Voda nas hrani, tijelu daruje život, čisti tjelesnost srce i um. na obali rijeke čuh poeziju kapi, na delti njeno nestajanje u nastajanju velike vode, moć njenog darivanja, sreču našeg susreta u izazovu napisanog u poeziji vode… Dijana Jelčić

petak, 21.03.2025.

Goranovo proljeće... Ivan Goran Kovačić, hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj (Lukovdol, 21. III. 1913 – 12. VII. 1943). Jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika u razdoblju prije i tijekom II. svjetskoga rata, autor znamenite proturatne poeme Jama. Goranovo proljeće je sastajalište pjesnika, utemeljeno 21 ožujka 1964. godine u Lukovdolu, kao spomen na dan rođenja velikog hrvatskog pjesnika. Profesor hrvatskog jezika nam je čitao djelove poeme i tražio da pišemo osvrt o njoj. Zadavao nam je iste zadatke o proćitanim pjesmama, bio je to njegov izazov nama da zavolimo poeziju. Čitali smo, upijali izričaj onih koji su pisali prije nas, tragali za osobnim. Igrali se riječima, maštali o dosegnuću Parnasa, pisali pjesme. Pročitano treba pamtiti i vrednovati, krenuti u nepoznato je hrabrost, govorio nam je profesor, a mi, generacija koja je sazrijevala početkom druge polovine prošlog stoljeća, smo bili hrabri. Učili smo razbijati govor svakodnevice, oslobađati se ustaljene strukture razgovora. Slijevali je u lepršavost metaforike, širili granice međusobne razumljivosti. Promovirali smo ljubav jer poezija je ljubav, prisnost bez prisutnosti bilo čega drugog. Dijana Jelčić

četvrtak, 20.03.2025.

Ne za mene... Četvrtak, 20. ožujka 2025. u 10:01, proljetni ekvinocij, priroda se prerano probudila, marćanske bure, hladnoća, mraz na procvjetalim krošnjama, strah se širi voćnjacima. Pisala sam mnogo o tuzi, o strahovima, o nepravdama koje možda i nisu bile nepravde, trenucima dugim kao godine... da, i njih je bilo... povratak iz bajkovite Švicarske, iz stana sa pogledom na razigrana polja i put Srna i Jelena... jeli su mi iz ruke... vratih se na asfalt velegrada u stan s pogledom na veliku kuću koja u noći izgleda kao veliki svjećnjak... i o tome sam pisala... Danas izvan našeg stana osjećam tugu zbilje, putnici smo Titanika u tmini vremena, orkestar još svira, pitam se hoće li Karpatija stići na vrijeme... ne za mene... nego za one koji gladuju na obodu neimaštine. Za njih napisah molitvu čovjeku u čovjeku. Daruj mi suhozid iza kojega ostaje britka zbilja okaljana moćnicima vremena. Zatitraj novim svjetlom nad koljevkom dana. Nad humkom istine tutnji glas ispraznih obećanja. Zaustavi mač jezika, molitve su bez štita. svjesna da ne mogu promijeniti svijet, živim svoj, naš život. Dijelimo ga s prijateljima Dijana Jelčić

srijeda, 19.03.2025.

Čuvar mog vremena... Nad gradom titra zvuk zvona crkve sv. Josipa, vjeran i u trenucima kad je poslušnost od njega tražila velike žrtve. Živio je s Marijom kao brižan skrbnik, otac svete obitelji i čuvar naše domovine. Josip i Marija, imena roditelja mog nonića, tako u jednom razgovoru za obiteljskim stolom, ja djete od pet godina, izjavih, onda je nonić Isus. Redaju se godine, u galeriji uma slijed sjećanja, jučer zgusnuto u neugasive uspomene, danas objavljuje dohvatljivost dana u kojem slavimo nježnost, snagu i ljubav očeva, a pred zoru, u snu je zaiskrila slika šetača pročitanim, naučenim, zapamćenim, držao me za ruku darujući mi sigurnost čuvara mog vremena. Dijana Jelčić

utorak, 18.03.2025.

Neugasiva uspomena... Jutros palim svijeću za darovatelja sreće i radosti mom djetinjstvu, za mog dobrog nonića. Napustio nas je, iznenada, davne 1972 god. Pedest i tri godine bez njega, a tu je, uvijek prisutan, moj prvi učitelj, prvi vjesnik dolazećeg, prvi kazivatelj minulog, prvi ubojica strahova. Sjećam se jedne olujne noći nebu šarale munje, a onda tutnjali oblaci, Bojala sam se, uvukla njemu u krevet. Rekao je, ne boj se, to Ilija gromovnik kočijom luta nebom. Neće on do nas. Zaspala sam u njegovom zagrljau, probudila u suncem obasjanom jutru. Učio me svirat violinu, nije mi baš išlo. rekao je, dobro nije to za tebe, ali mogli bi zajedno pjevati. Tvoj glas je Alt, probajmo ovu, lijepa Jana, ribara starog kći. Pjevala sam, poljubio me u čelo i rekao, pjevaj cijeli život, ostani djete radosti i sreće. kad odrasteš razumjet ćeš to. Odrastala sam, on me učio životu. Vodio me u duge šetnje, naučio vidjeti ljepote krajolika, čvrstinom šake, pogledom u oči cijeniti čovjeka, poštivati tuđe vrijeme, ne kasniti na dogovore, darovao mi prvi sat. Govorio je budi zahvalna na darovanom, velikodušna pri darivanju drugih. Čestitao mi položeni ispit zrelosti enciklopedijom znanosti i odpjevao pred tobom je život, osamnaest ti je godina tek. Sveučilišnu diplomu nije dočekao, otišao je par mjeseci ranije. Ukazala se vizija mog sretnog djetinjstva, slika kazuje više od tisuću riječi, priča priču o njemu i meni i mojoj neugasivoj uspomeni. Obiteljski fotoalbum čuva neponovljive trenutke, tata, mama, teta, ujo. nona, ja i nono. Dijana Jelčić

nedjelja, 16.03.2025.

U odmaku od... Misaona Proustiana, okus Madeleine i čaja, u izmaglici sjećanja Combrey i privid spavača. Ubrizgani u pregršt pročitanog sanjamo život. Čitajući osjetih, tijelo postoji i bez misaonosti, ono je galija puna skrivena blaga. Nema istinskih radosti u čistom razumu, u odmaku od spoznaje konačnosti beskonačnost zbilje i snova… Dijana Jelčić

subota, 15.03.2025.

Prvo pismo... Tromo podne, južina, u eteru tužne vijesti. SAD. Rusija, bliski istok. Bez komentara gasišTV. Jutros si dugo bila u kuhinji, kažeš Radila sam gratan, karfiol i brokule i file od brancina,. Radost petka, kažeš, jutros sam listao tvoje razbacane davne zapise. Pisala si o Argu. Tražila sam moje prvo pismo napisano tebi. I njega sam vidio, uokvirila si ga tvojom slikom Pismo vrijedi i danas, a slika... tempi pasati. Dijana Jelčić

petak, 14.03.2025.

Međuigra... ili je ipak sve zbog Einsteina... Albert Einstein ... 14. ožujka 1879. ... 18. travnja 1955. Einstein je u svojoj autobiografiji napisao da je u vremenu rada na teoriji relativiteta neprestano bio vođen "nečim" što nemože objasniti drugačije nego riječima, osjećaj "nečega" što se u njemu nagomilavalo. To "nešto" je uplitalo u njega uvijek novi osjećaj koji ga je nosio ka "nečem" opet novome, a to "nešto ", za njega nepoznato je bila ljubav prema nastajućoj znanosti. Na komadiću plavog neba iznad prozora zraka svjetlosti grlli prostor, događa se međuigra noći i dana. Na današnji dan se rodio otac teorije relativiteta. Živio je neko vrijeme u Bernu, gledao predstavu figurica koja se na gradskoj uri odigrava svakih sat vremena. Bila mu je nadahnuće za ideju o nemogućnosti Newtonove gravitacije. Zemlja ne miruje, jabuka nije mogla pala pasti na njegovu glavu Osluškujem glazbu. Einstein je volio glazbu, svirao je violinu. Ljubav je bila pokretačka snaga njegova uma, njegova kreativnost je osmislila četvrtu dimenziju, svjetlošću zaobljeno prostor- vrijeme naše svjesnosti. Rođeni i odrasli u trodimenzionalnosti, na koordinatama naše stvarnosti, za tu dimenziju nemamo osjetilo, moramo jednostavno vjerovati da apsolutnosti prostora i vremena nema. Na komadiću noćnog neba iznad prozora zraka mjesećine grlli prostor, događa se međuigra dana i noći. Dijana Jelčić

četvrtak, 13.03.2025.

Tragovi... Jedina važna stvar, kada budemo odlazili, bit će tragovi ljubavi što ćemo ih ostaviti za sobom. Albert Schweitzer Prolazili smo kroz zamke ludila, probijali se kroz barikade sumanutosti, sanjali lucidne snove, nezainteresirani za dolazeće uživali u sutonima, zvjezdanom nebu, svitanjima, zenitnom suncu, teatru ispred i iza rampe, a omda iznenada, u trenutku dvoumljenja počeli razmišljati o naslijeđu koje ćemo ostavlti onima poslije nas kada mi odemo. Rekapitulacijom sume naših godina odkrivali smo tragove minulih dana, lijepih i tužnih i ružnih, onih zgusnutih u tmini željenog zaborava. U valovima misli tragovi iskustva, mudrosti i znanja, u emocionalnm tragovi osjećanja osjećaja, tog univerzalnog ljepila koji nas sve povezuje, u prahu poslije neminovne smrti ostaju tragovi ljubavi. Ljubav je energija, neuništiva, samo po potrebi mjenja oblike!!! Dijana Jelčić

srijeda, 12.03.2025.

Budnost.. U snu nam podsvjest budnim okom daruje bolje razumijevanje sebe, donošenje boljih odluka, lakše dosegnuće željenih ciljeva. Budim se. Procvjetale krošnje najavljuju plodove ljeta. Konture grada izranjaju iz kobalta noći. Žamor probija zvučni zid snovitiosti i uranja u zbilju. Nevidljivi orkestar svira zornicu. Valovi neba uspavljuju zvijezde, odnose san u azurne daljine, ostaju poruke podsvjesti. Odlućujem se za javu, budnost daruje život. Dijana Jelčić

utorak, 11.03.2025.

Prvi tango... U vali djetinjstva, dva galeba, kliktanjem razbijaše sutonsku tišinu. U Posejdonovom carstvu zapjevala morska vila, glasom omamila demonsku djecu, darovala plimu sreće. Na lazurnom sagu mjesečine zaplesasmo prvi tango, Tvoje usne dio mene, ruke u klupku neznanja zapletoše stvarnost u vir snova. Kao ljetna kiša kapala su milovanja, ponoćnim se nebom širio miris navlažene svile i jecaj tek ostavljenog djetinjstva. Dva galeba odletješe krila punih tek naćetih snova, u pijesku ostadoše tragovi jedne uspomene. Dijana Jelčić...

nedjelja, 09.03.2025.

Let Jonathana... Tko kormilari bijelom lađom naših sanjanih istina dok svijetom tutanjaju ratovi, ginu ljudi, a djeca umiru od gladi. Proljetni vjetar šumi ulicama grada i donosi miris mora, sjećanja na neznanje mladosti. Razmišljali smo, možemo se izdići iz neznanja, možemo postati uspješna, pametna i savršena bića. Možemo biti slobodni! Pitali smo se odkuda dolazi sloboda, odkrili smo je u sebi i postali pustolovi zbiljom, istraživači minulih istina i vizionari dolazećih zbivanja. U svakom od nas postoji jedan galeb Jonathan Livingston i čeka da se vinemo u potragu za slobodom. . Dijana Jelčić

subota, 08.03.2025.

Cesarica...... Žena, romantičarka s pokrićem, ponekad samotna u sutonu, zanesena cesarica vremena, svećenica, doma, čuvarica oltara i ognjišta života, stražarica nad snovima, lađarica životne galije. Uzvišena u darivanju, ponizna u dobijanju, ranjiva u izdaji, nježna u zagrljaju, moćna u osjećanjima, utjelovljena na večernjem i jutarnjem nebu. Žena u svakoj ženi, jednostavno ljubav… Dijana Jelčić

petak, 07.03.2025.

Izmišljaj... Nije dovoljno doživjeti svijet, potrebno ga je i iznova stvoriti. Božanski bitak za čovjeka nije samo otvoren nego se mora uvijek iznova otvarati. I ono što moram platiti za to nije malo, to sam ja sam: moram postati žrtva. Ali nije dovoljno da poginem, i žrtva je malo: snagom riječi moram otvoriti nadljudsko. Samo onda mogu biti sacer." Bela Hamvas - Nevidljivo zbivanje Noćas sam ritmom disanja uranjala u neke sfere, ostvarive samo u lucidnim izmišljajima.. Doživjeh sebe pri otvaranju i zatvaranju božanskih dveri, u razumjevanju inače nerazumljivog. Postadoh čuvaricom svetišta, ostadoh sama na žrtveniku, osjetih boginjinu moć, izdržah samoću i napisah pjesmu. Bila sam daleko od zakonika zbilje, osjetila sudioništvo u stvaranju ponavljajućeg svijeta. Dijana Jelčić

četvrtak, 06.03.2025.

U dolini dobrih ljudi... Tražim riječi. Nema ih, nedostaju mi. Slušam tvoja kazivanja razumijem riječi nepostojoće u leksikonu simbola. Potražih knjigu za spoznaju istine o pripadanju obitelji i rodu svom. U dolini dobrih ljudi na licima muškaraca duboke bore, na licima žena svjedočanstva ljubavi. Krševita zemlja suncem hrani kapi nektara, rijekom, ponornicom i slapovima blaži ljeto. U krošnjama lipa, breza i vrba vjetrom šumi zakletva vjernosti u dobru i zlu, u tugi i sreći. Uzaludnost traženja vrijednosti, pomislih promatrajući osmijehe na licima prijatelja. Vrijednosti se kriju u osjećajima i osjetilima u dobročinstvima, u ljubavi odanosti porijeklu… Čujem misao svetoga Augustina… dobro je činiti dobro… sve drugo je besmisleno! Dijana Jelčić

srijeda, 05.03.2025.

Miris jorgovana... U srcu titraj svjetlosti, na usnama sveta hostija izronjena iz kaleža, iz sakramenta vremena. Iza nas ostade tama zimskih dana, magli nad zorama, tmurnih oblaka i hladnih vjetrova nad podnevima i sutonima pred nama su dani radosti proljeća, kopne snjegovi, gugtka objavljuje ljepotu bijelih svitanja. Budi me miris jorgovana. Dijana Jelčić

utorak, 04.03.2025.

Zapisano na otoku... Sjedimo na žalu, šutimo. Sutonsko sunce polako nestaje iza horizonta. Mjesec je drugačiji ili mi se tek pričinja, u svom srebru skriva tajnu nečeg nedorečenog. U njegovom neotkrivenom licu naslutih mistiku kotrljajuće noći. Uljuljan u njedrima tmine smješka se konturom dolazeće punine. Ti ustaješ, slijediš zov mora, uranjaš u dubine. More buja plimom, pućina miruje, na kobaltu noći sjaj sutonske i jutarnje zvijezde, dvojnost sutona i zore. Ti izranjaš iz mora, prislanjaš školjku na moje uho. slušah odkucaje njene nutrine, Školjka priča svoju biografiju. dok je živa u njoj nema mora. Progovorio si, reci mi nešto o sebi. Šutnjom sam ti rekla, pustolovka sam daljinama. Dobrodošla u moje blizine! Dijana Jelčić

ponedjeljak, 03.03.2025.

Kontener... Bilo je to vrijeme polaganog kotrljanja dana, mjeseci, godina, čekanja konačnog kraja učenčikim mukama. tek mnogo kasnije razumjeh izreku, od koljevke pa do groba najljepše je školsko doba. Bilo je to svitanje života, tihe pedagogije roditelja, glasne profesora i školsog zvona, Od roditelja smo učili poštivati starije, ljubavi prema ljudima i kućnim ljubimcima, od svitanja do sutona biti uljudna djeca veselja i sreće. U školi smo rješavali matematčke zadatke, čitali zadanu lektiru, pisali osvrte o pročitanom, putovali globusom, mozgali nad formulama fizike, mučkali epruvete, pamtili imena flore i faune, filozofirali o znanju, o hipotezama bez predhodnog razmišljanja i nedostatcima teza u našim odlukama. Iskustveno učenje mi je pomagalo u povezivanju teorije i prakse, djelovanju na priznanje greški koje odbacivah u kontener osjećanja. Dijana Jelčić

nedjelja, 02.03.2025.

Njeno bdijenje... Kalendarsko proljeće, privid boginje, Vesna, ime moje majke, zrcali sjećanja na svakojutarnje kave koje davno ispijah s njom. Bila je medicus u trenutcima tuge, straha, boli, govorila je podigni glavu da ti vidim oči, a onda brisala suze, zagrljajem darivala snagu sljedećim pustolovinama moje mladosti, bila, na uzglavlju, čuvarica mojih snova. Prolazile su godine, redala se desetljeća, slavili smo njen devedeset i četvrti rođendan Poslije slavlja me upitala, Hoćeš li me pamtiti i kad oluja potopi moju galiju? Hoćeš li čuti moj glas u svojim noćnim nemirima? Hoćeš li osjetiti moju toplinu u zimskim olujama? nije dočekala 95- i rođrndan, otišla je s proljećem te godine, često mi se pričinja da čujem njen glas u grmljavini, vidim njen lik u munjama, njen osmijeh u suncu, njeno bdijenje nad mojim snovima. Dijana Jelčić

subota, 01.03.2025.

Znatiželja i čuđenje... Znatiželja me potiče na istraživanje, propitkivanje i učenje nečeg novog. Volim postavljati pitanja sebi i drugima. iako mnoge riječi koje izgovaram nemaju određeno značenje, volim se igrati riječima, neka osjećanja su neopisiva i neizgovoriva volim se čuditi toj bezimenoj bujici nutrine. Čuđenje kao ? ili ! neznanje ili ushit Neke osjećaje odbacujem, neproduktivni su, postaju prijetnje znatiželji i čuđenju. Osjejćaj je uvijek prije misli, prvo osjećam, onda mislim tek onda živim. Volim kad misli istinski utjelovljuju osjećanja, odlaze u nedohvatne daljine i vraćaju predivne slike nepoznatih krajolika, nedotaknutih istina. Dijana Jelčić