Kao vriština, obrasla travom, niskim grmljem žutike, patuljaste borovice
i rijetko raštrkanim brezama, tišina bez glasanja konja i cvrkuta ptica,
zemlja u ovim danima s čovjekom zaokruženim vrtlogom ružnih
vijesti rat u Europi, na Bliskom istoku, sjećanja utopljena u
lutanja svjesno i nesvjesno zapamćenim, napuknutim
pjesmama, neispisanim esejima, nezapočetim
pričama ovog ispačenog djela stvarnosti.
U vrištini mi bjegunci iz zbilje prepune
obećanjima bez dokaza izvođenja...
Ništa nam nije zauvijek dano. Sutra možemo postati prah,
oni drugi pijesak, možda obratno, to su naša prirodna stanja.