dinajina sjećanja

srijeda, 30.04.2025.

Svjedočanstva... Svanulo je, travanj odlazi, na našem prozoru rosa, suze minule noći, u kapljici sunce, sjaj svitanja, u zraku zov zornice svibnju, mirisu jasmina u Grassu, gradu chanell5 parfema u pupoljku božura u sjećanju, u krošnji breza na terasi kvartovskog kafića, mjestu susreta, osmijeha i priča svjedočanstva življenog života. Dijana Jelčić

utorak, 29.04.2025.

Prije svega žena… Redaju se mjeseci, odlazi travanj, slijede svibanj, lipanj, srpanj, kolovoz, rujanj, kraj ljeta, jesen i listopad, studeni, prosinac, zima, ona zaokružuje moć muških osobina, kao žena otvara vrata novoj godini, dolazećoj moći koju na tren prekida veljača. najkraća, a nazvana velika, žena svjetlosti, pobjednica tmine. Žena uvijek lijepa u svojoj nagosti, uvijek snena u tkivu življenja, Ponekad samotna u žudnjama, cesarica trenutaka, svećenica svetišta, čuvarica oltara života, nježna u zagrljaju, vječna u osjećanjima, žena u svakoj ženi jednostavno ljubav… Dijana Jelčić

ponedjeljak, 28.04.2025.

Na tvom ramenu... Zaboravih tada što bi i što će doći u glavi tek jedna se miso vrti: o, nikad, nikad ne pusti Mir iz zagrljaja sve do smrti. Zdenko Jelčić Pjesmom umornog ratnika kazuješ dane našeg naglog ljeta, jutra, zenite i večeri, mjericu sunca u očima, zaton mladosti, vonj konobe, plamićak šterike i miris levande iza zidina, na južnom otoku . Bio si šašavko, zvao si me Mir, iza čela budio leptire, u srcu bojišnicu srama i strasti, U vonju konobe moja glava na tvom ramenu, tvoja ruka na mom ramenu. Dijana Jelčić

nedjelja, 27.04.2025.

Naše trodnevlje… Top s Griča je prepolovio dan, golubovi poletjeli u nebo, stajala sam pred izlogom antikvariata i divila se porculanskom sloniću, poželjela ga kupiti za moju zbirku donosioca sreće. Tvoja ruka na mom ramenu i šapat, sviđa mi se osmijeh na tvom licu, Tvoj glas i slijed dana, 25, 26, 27 travnja iste godine. Sutra letim natrag u moje daljine, rekoh osjećajući nemir. Šta te privuklo izlogu? slonić. Idemo na ručak. Ne mogu, mama me čeka. Dođi večeras u Frankopansku, u restoran kod djece! Došla sam. Darovao mi je slonića. Naše travanjsko trodnevlje 1986 Dijana Jelčić

petak, 25.04.2025.

Lapidarij... Budim se iz privida minulog vremena, kao putnica kroz vrijeme vraćam se na početak, na naša mahnitanja u davnim svitanjima. Je li to dokaz starenja?. ili smirujući spokoj plodova prošlosti. Bila sam daleko od izvora. Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem, na cvjetnom placu se prisjećah mladosti i mimohoda mladih buntovika, Zaustavih se uTalijinom hramu, svetištu uspomena, Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu. dignuvši pogled rekao, iako nisi najavila svoj dolazak sjetih se 1986, 25.i travnja je dan našeg davnog dijaloga u Lapidariju gornjeg grada. Da, jutro poezije i dan za pamćenje... Dijana Jelčić

četvrtak, 24.04.2025.

Trenutak buđenja... U odaji punoj sunca i bliskosti razgovaramo o prauzoru, povijest pripadanja u ložnici ljubavi, na rubu dana i noći se grle san i java, na oštrici želje vrhunac ljubavi, neporeciva istina postanka, privlačenje emotivnih naboja, osjetih toplinu htijenja. U lucidnom snu čujem tonove tanga, a tango nije samo ples. to je govor srca kojim smo na dan vjenčanja plesali U trenutku buđenja Ti ulaziš u sobu i daruješ mi odsanjani buket. Dijana Jelčić

srijeda, 23.04.2025.

Noć knjige... Miris svibnja, mjeseca poezije ruža, ugođaj sjećanja na mladost. U tišini slušah glasove i z davnina, naslućivah otkrivanje tajni, odgonetanje mudrosti, osjećah ljepotu čitanja i moć knjiga. Jučer Judita Marka Marilića, danas Shakespeareov zov.. Bliske i daleke knjige bdiju nad našim nadahnućima, daruju nezaborav pročitanom. Djetinjstvo, slikovnice, bajke braće Grimm i Andersena, mladost sudbine sretnih ljubavnika, zrelost život u knigama klasika, starost dočitavanje pročitanog i vjerovanje kritičarima novih romana. U sumi godina osjećam moć napisanog blaga. Najdraža knjiga, Proustov Combray, njegovo buđenje osjećam u svakom svitanju.. Na Parnasu slavlje muza. Dijana Jelčić

utorak, 22.04.2025.

Planet zemlja... Fabergeova pisanica i plava ljepotica. Sunce uranja u svitanje ovog jutra, zemlja pleše nezaustavljivi ples i mi plešemo s njom. Iz ljubavi i s ljubavlju zemlji koja nas hrani i njeguje, koja nam oprašta, ponekada se pobuni vulkanima, potresima, poplavama, njoj napisah ovaj tekst kao znak ljubavi prema koljevci u kojoj sam rođena, grudi u kojoj ću jednoga dana počivati. Planet se vrti oko sebe, pleše oko sunca i odnosi nas u nedohvatnu budućnost. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 21.04.2025.

Uskrsni ponedeljak... Uskrsni ponedjeljak, nad gradom tajanstveno nebo, u dnevnoj sobi maslinova grana, u luku obojane pisanice, mirisi makovnjače, orehnjače, pince i sjećanje na djetinjstvo i noninu kuhinju. Napisah elegiju bez kraja. u krošnji ispod prozora cvrkut. iznad prozora plavetnilo daljina, u sjećanju susret na putu zrelostii i kraj elegije. Dijana Jelčić

nedjelja, 20.04.2025.

Dan uskrsle ljubavi... stara čestitka iz škrinje mojih praroditelja, kočija radosti i sreće. Odložimo danas sve tmurno, mrsko, otrovno, mračno i pustimo ljubav da nas omami ljepotom nekog davno zaboravljenog sna. Sanjajmo budni ljepotu postojanja, osluhnimo šaputavu svjetlost čujmo NJEGOVE zadnje riječi, oprostimo i veselimo se Uskrsu. Bijele golubice, simboli mira, gugutom kazuju vama, nama, svima neka bude radostan zajednički Uskrs!!! Dijana Jelčić

petak, 18.04.2025.

Pamtiš... pamtim... Ne volim te zbog onog što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe. Gabriel Garcia Marquez... 06.03.1927.- 17.04.2014. bio je zaljubljen u ljubav i ljubav nam ostavio u naslijeđe. Bio je Veliki petak, još bez slavlja u bivšoj domovini, došla sam sa švicarskim čokoladnim zećekima pisanicama i replikom Fabergeove pisanice.. Susreli smo se u Maloj kavani, na trgu, njemu sam darovala Sprüngli praline u kutiji boje zlata. Nasmiješio se i stilizirao Marquezevu misao, govorit ću ljudima kako griješe kad pomisle da se ne zaljubljuju u zrelosti, jer ne osjećaju zrelost kad se ne zaljubljuju. Njemu je bilo 40, meni 37 godina. darovao mi je u svileni šal, zamotan chanell 5, pamtiš?... pamtim! "Naučio sam da čitav svijet želi živjeti na vrhu planine, a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica."- Gabriel Garcia Marquez Dijana Jelčić

četvrtak, 17.04.2025.

Pod raspelom… U knjizi „Skriveni Bog“ Vladimir Paar i Ivan Golub pišu: „Ako je igra dakle djelatnost koja je neslužna i koja pruža zadovoljstvo, onda se za Božje djelo stvaranja svijeta može reći da nosi obilježja igre, a za Boga da se igra, da je igrač – Deus ludens. “ Sve dalje što se dogodilo nakon iskonskog grijeha, kažu autori lucidno, „poremećaj je igrivosti svijeta.“ Bog se igrao, ostvario bezgrešno začeće, darovao nam odkupitelja u odori čovjeka. Dozvolio posljednju večeru, izdaju u zovu pjetlova, Judin poljubac, padanje pod križem, Veronikin rubac i raspelo vjerovanja u zadnje riječi, Oče oprosti im, ne znaju što čine... Pričinja mi se, nalazimo se onkraj vremena, vjetar donosi miris mora i okus oskoruša. Bog bdije nad povratkom u dolinu mladosti. Vazmeno trodnjevlje Pod raspelom srce zaboravlja odkucaj, čeka objavu istine. Dijana Jelčić

srijeda, 16.04.2025.

Fenomenologija... Fenomenologija, teorija o pričinu, njegovu odbijanju zbog dosezanja naše spoznaje do istine. Što je istina? Promatrah bjelinu proljetnog behara, svijet je iluzija ljudskog uma, rekoše znalci. upitah se, robujem li pričinu ljepote bez njenog stvarnog oblika? Poželjeh saznati istinu, odvojiti život od privida, oćutit ljepotu zemaljske zbilje, dotaknut njene pojavnosti. Osjetih u srži sveg postojećeg, u tankoćutnom djeliću mene prauzrok djelovanja i nedjelovanja, vidljivog i nevidljivog, jezgru nježne moći. Promatrala sam obsjenu uramljenu slijedom vremena, nepostojeći oblik u dubini mog pogleda, prevaru svjesti, osjetilnosti i osjećajnosti, iluzornost vjerovanja u nešto nepostojeće… iznenada osjetih dodir, oćutih miris blizine, zamagljena slika se pretakala u zbilju… Ne, nije bila varka… bila je sudbina… Dijana Jelčić

utorak, 15.04.2025.

Figueras... bili smo u Figuerasu… u Dalievom muzeju Kupili smo repliku njegovih rastopljenih satova, metaforu panta rei, nemogućeg ulaska u istu rijeku, ni istovremeno trajanje na raznim djelovima uma, niti uranjanje u potpunost spoznaje da bi razabrali i prihvatili sve što postoji. Postoje li u našoj svijesti paralelni svjetovi izvan našeg prostor- vremena? Možda ipak postoje u jednoj višoj sferi razuma, a postoji tvrdnja da sve što možemo zamisliti i postoji. Promatram Dalijevu sliku i pitam se je li on uspio svoj um uzdignuti u nadrealističku stvarnost, a svoje sjećanje dignuti u nadnaravne razmjere, je li on istovremeno živio u paralelnim svjetovima? Zamišljam ga kao utjelovljeno vrijeme, njegova besmrtnost se ogleda u njegovim djelima, osluškujem i čujem otkucaje rastopljenih satova, kao cvrkut nebeskih ptica i jutrenja u pejsažu bez znakova postojanja, nema drveća, samo obronci dalekog horizonta nedohvatne budućnosti. Kupili smo, za moju dušu, i reprodukciju njegova dugonogog slona Dijana Jelčić

ponedjeljak, 14.04.2025.

Odlazak pjesnika... Vladimir Majakovski...rođen na 19. 07. 1893... ubio se 14. 04.1930 jedan je od najistaknutijih ruskih književnika i pjesnika, ...Umjetnost nije ogledalo koje odražava svijet, već čekić kojim ga treba oblikovati.. i njegov epitaf Jesenjinu "Doviđenja, dragi, doviđenja; Ti mi prijatelju jednom biješe sve. Urečen rastanak bez našeg htjenja Obećava i sastanak, zar ne? U blagosti svitanja suza na licu sjećanja, vrijeme zaustavljeno drhtajem pamćenja, zaleđeni obris nemjerljive težine, pljuska javnom ukusu, manifest budućnosti, ugasli sjaj u očima, suicid pjesnika i smrt avangarde. Bacih pogled u daljine, na osmijeh mladog dana, u koridore zbilje. Na žrtveniku uspomene gasne svijeća i lik nesretnog pjesnika. Dijana Jelčić

nedjelja, 13.04.2025.

Zasanjane pasije... Cvjetnica… Isusov ulazak u svetu zemlju… izdaja, padanje pod križem i Veronikin rubac.. Netko je donio maslinovu granu, buket ljubićica i miris proljeća u sobu. Prolaze dani, vrijeme i godine, ostaju uspomenu na umiranje školjki. Umiru neostvarene želje, znamenja na putu nepoznatom i tuge postaju sjenke življenog života. Uklesane u stijenke srca, prelivene patinom sjete pišu povijest ljubavi. Jesam li uspjela osjećati težinu muka Isusovih? Mogu li podnositi pasiju, On ju je podnosio iz ljubavi! Iza trepavica volto santo, u srcu titraji uskrsnuća, zasanjane kristove pasije. Dijana Jelčić

subota, 12.04.2025.

Smjelost... Mi možemo razumijeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači samo sebe samog. Herman Hesse, „Demijan“ Smjelost je u zrelosti razotkrivati čednost mladosti i očekivati aplauz promatrača. Zrelost u meni se bunila, nabrajala razloge, šaputala opomene, govorila o prozi ljubavi koja me čeka u luci svakodnevice. Nesigurna krenuh stazom ka ukupnosti osjećanja koju neosjećah zbrajajući doživljaje. Uđoh u panoptikum želja. U muzeju voštanih figura opjevana pijana lađa jedri pučinom oceana sna. Osluškivah glas vjetra, začuh glas darovanog mi rebra i zvon tužnog zvona u dubini duše. Nad morem tri sunca, trodimenzionalnost sudbine, nemogućnost leta ka beskraju. Iza tamnog horizonta je izronila četvrta svjetlost, svijetlost zbilje. Ta mala drama svijesti, življena srcem, ta svjesno doživljena bol me spasila od utapanja u bezdanu tuge. Dogodila se zbilja, zbrajanje uspomena, lutanja Provansom i Toskanom, jedrenja Kornatskim arhipelagom, zvuk morskih orgulja u Zadru, ljepota crvenih koralja na Zlarinu, susreti s umijećem umjetnosti u Grožnjanu. Razumijem i poštujem druge, ali pisati mogu samo o sebi. Dijana Jelčić

četvrtak, 10.04.2025.

Pobjeda srca... Vesna Parun 10. travnja 1922.- 25. listopada 2010. Iako je njezin život bio trnovit, Vesna Parun pronašla je svoj put do zvijezda. Putokaze, za one koji žele, ostavila je u svojim stihovima. Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me. Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu i dotaknuti usnama prah s njegove obuće? Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni. Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti jedni drugima, i ostati lijepi. Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo cvijet koji će zadržati bezazlenost i ljubav koja neće prestati. Nad pejsažem trpkih sjećanja usnulo sunce, nad paklom uspomena ushit ciničnog uma. Prisila na zaborav svjedočanstava u licu vatre, u mirisu svetih smola, u tinjajućem pepelu porijekla. Kao mala Sunca, čuvari sudbine slave pobjedu nad stihijom boli. Ćutim zagrljaj stvarnog i nestvarnog, srce savladava maraton zbilje. Hoće li srce preživjeti sučeljavanje sa ciničnim umom? Tiho u meni odzvanja život, čujem zov sudbine ne mogu u zlu živjeti, iz podsvjesti izranja, kao govor cvijeća i proljeća, radost i vjerovanje u ljudsku dobrotu… budi se usnulo sunce objavljuje pobjedu srca. Dijana Jelčić

srijeda, 09.04.2025.

Duge sjene... Bila je to noć oproštaja od neostvarenih snova, noć utkana u nezaborav, noć urona u zrelost, noć nestajanja dugih sjena minulog. Netko pokuca na prozor. Sklopih oči. Kucanje para uši, pred prozorom život jednostavan, a nedohvatljiv. Otišao si, čekala sam, pitala prijatelje. Rekli su mi da slaviš Bakusa kad je vrijeme za snove, dočekuješ zore pod mostovima. Potražih te, klošari su skrivali lica. Susretoh tvoj pogled bez osmjeha. suze su mirisale tugom. U tvojim rukama neka nepoznata kosa, osjetih hladnoću na dlanovima i prazninu iza mene. na stolu su ostale krhotine čaše iz koje smo ispijali ljubav i ruke željne zagrljaja s dlanovima još punim nedavnih dodira. Netko pokuca na okno srca. otvorih oči. Život tako jednostavan me vratio u koljevku ljubavi. Dijana Jelčić- Starčević „Odakle dolazi ljepota“ Zagreb, 1987.

utorak, 08.04.2025.

Dada... Ti se ne sjećaš više ničeg što je bilo O mnogo voljena Ni ljudi ni pejzaža Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima Ti stojiš postojano I prvi put prelaziš preko neba Svojim očima od lave i tromosti Svijet je pred tobom kao što si ga zamišljala pod svojim očnim kapcima... Louis Aragon, francuski povjesničar i pjesnik, jedan od osnivača Dade i nadrealizma, je ucrtao trag koji su genijalci kasnije slijedili… Što znači riječ Dada? Na francuskom konjić za ljuljanje, na njemačkom Addio do sljedećeg puta, na rumunjskom vi imate pravo… riječ koja označava pokret, buđenje, svitanje, rađanje, snoviđenje. Ne želim pronalaziti riječi, drugi su ih pronašli, Puštam glas i riječi izranjaju same, ramena od riječi, noge, ruke, dlanovi. Materinji jezik je stih, ljepota djetinje igre i mladalačkog sna. Želim one riječi koje prestaju tamo gdje su i počele, u koljevki mog vremena. gledam ovu sliku i osmjehujem se i pitam se, postoji li nešto što već nije napisano i naslikano. Dada je svjedoćenje ispreplitanja ljudskih nutrina, prevrednovanje vrijednosti, sloboda izričaja i lakoća postojanja u svom prostoru i vremenu. Progovorimo li jezikom srca svi ćemo se razumjeti... cabaret Voltair Zurich 1916, koljevka Dade... Dijana Jelčić

ponedjeljak, 07.04.2025.

Ljubav nikad ne prestaje... Dočekivali smo zore na trgu cvijeća, miris svježeg kruha još uvijek obnavlja molitvu i prohujala proljeća. Psalmom ljubavi zazivah spokoj... Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči. Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje. Iz kuhinje se širi mirisi nedjeljnog ručka, gratinirano povrće, cvjetača, brokula, naribani krompir i mrkva, njemu iz ljubavi raštika i poriluk. U vhnju umućena dva jaja i začini vlasac, timijan, kaduja sol, papar i vegeta kao prilog pohanim batačićima. Ljubav nikad ne prestaje... Dijana Jelčić

nedjelja, 06.04.2025.

Rašomon... Rašomon, pojam nastao po kultnom filmu “Rashomon“ japanskog redatelja Akira Kurosave. Tumaći stanja bez sazntih pravih istina, ili među istinama. Riječ je o različitom izričaju ljudske spoznaje. Ljudski mozak djeluje ritmom izazova, određuje vrijeme, sivu tvar ispunja senzoričkim pamćenjem, u dubini tog sivila titraju sjene uma, pratilje misli, a misao slaže rečenice i bilježi tijek vremena u režanj sjećanja. Mozak ne reproducira, mozak stvara unikatna djela, djelovanjem neurona nastaje slika stvarnosti, a sjene uma bilježe povijest minulog. Gledajući tebe darujem sebi osjećanje postojanja u snu… Je li to sebičnost? Ne, to je istina, bez sebe nebih mogla voljeti tebe, volim te u tebi, nesvojatam tvoje biće, posesivnost ubija ljubav, činimo sve bez razloga a budimo ti i ja s razlogom! Dijana Jelčić

petak, 04.04.2025.

Četvrti dan... Svanuće četvrtog dana u četvrtom mjesecu, četvrta dimenzija, bez mogućnosti spoznaje, obznanjuje se misaono u prostor vremenu, a možda je tek dubina nutarnjeg oceana, na pučini nevidljiv dio sante leda, podsvjest. Bijelo sunce izranja iz lazure noći, na žalu snovitosti se otvaraju bisernice. Volim trenutke slijevanja tišine noći u zvuk zornice, tu kratku neodlučnost vremena, nesigurnost još usnulih školjki, vitešku hrabrost umiranja za rađanje boginje ljubavi. Je li boginja premosnica osjećaja između iluzija i života? ispala mi riječ kod prenođenja...hvala @AnnaBonni na prisjećanju!!! Dijana Jelčić

četvrtak, 03.04.2025.

Orao... Livia Less Dinaja je promatrala orla utorak , 12.03.2013. Dinaja je promatrala orla. Duboko u duru, pjevao je borac. Duboko, dublje, plodna repatica zagledala se u Dinaju. Dinaja je uglancala cvijeće, ploče koje gibaju mirni zrak sobe, uvježbala pa stišala krhka mjesta, sve otkud klije praštanje / nakit svoj /na najtanjem vratu/u majušnim rukama Dinaja je držala na dlanu orla. Orla sreće. A lopoči bijeli, i ponegdje breskve okružili su predio sjajnog zraka. Tu nasred iste te sobe, Dinaja promatra njegove kapke i zvoncem čarobnim i zrncem svilenim dotaknuti će pero još noćas zavitlati sve dovršene priče, zavijoriti početak, a orao, podignuvši rame, reći će: Drži me tu, i drži me uvijek gdje god je uvijek na tvom početku dovršene priče. Zelena rijeka, tišina močvare, cvrkut barskih ptica i lopoči. Nad rijekom kruži orao, moćnik nebeskih visina. Na delti, gdje se grle nebo, zemlja, rijeka i more vidjesmo čudo. Sletio je na dohvat ruke, u oku vidjeh eksploziju boja, začuh kliktaj moćnika, osjetih buktanje snage. Nebeski orao posvećuje ljubav iz moje dovršene priče. Dijana Jelčić

srijeda, 02.04.2025.

Tri najobičnije riječi... Kada izgovaram riječ Budućnost, prvi slog već odlazi u prošlost. Kada izgovaram riječ Tišina, narušavam je. Kada izgovaram riječ Ništa, stvaram nešto što se ne smješta u bilo kakvo nepostojanje Wyslava Szymborska Nad Parizom noć, u Seini srebro mjeseca. Mjesečarih, odspavah, bio je to kratak san jutarnja šetnja, zaustavih se na trgu ptica, vidjeh bijelu golubicu, znak neuzaludnosti traganja za istinom. Korakom opozivah budućnost, glasom željenu tišinu. Podsvijest je ognjilo svijesti, često umu daruje snagu, začuh želju iz mojih plavih daljina. Poleti bijeli golube, reci joj... Progovorio je jezikom zbilje, odgovorila sam jezikom života, koračamo dohvatljivom zbiljom... Dijana Jelčić