dinajina sjećanja

subota, 31.05.2025.

Slično vjetru... Isadora Duncan je plesala na klasičnu glazbu, bosonoga, umotana u grčku togu i s dugačkim šalom oko vrata. Svojim je plesnim stilom prkosila nametnutim pravilima i borila za oslobođenje žena od nametnutih društvenih uloga, čime je osvojila Europu. U svojim je memoarima naglasila da je 1902. godine, kada je imala 24 godine i kada je prvi put boravila u Opatiji, očarano gledala palme kroz prozore Ville Amalie, a da su ju grane koje su se njihale i treperile na vjetru, inspirirale da u svoj ples uvrsti nježno podrhtavanje ramena, ruku, prstiju i grudi, plesne pokrete po kojima je bila jedinstvena. Nešto slično vjetru bezimenom je u meni raslo, bila sam pustolov na vratima lucidnog sna, stolovala na dverima paralelnih svjetova nisam se usudila zakoračiti ni u jedan. Vjetar se igrao krošnjama u dvorištu djetinjstva, mirisale su lipe, slavili smo dolazak ljeta, kazivali istine o minulom, na nebu tražili izvor našem plesnom zagrljaju. U gradu na obali zelene rijeke u lipnju zamirišu lipe, vjetar bijelim beharom kiti ulice i trg tvoje mladosti. Vjetar u mojoj kosi budi nadahnuće pisanja o tebi i meni. Dijana Jelčić

petak, 30.05.2025.

Pod zastavom radost... Švicarska, naše veleposlanstvo u Bernu i Hrvatska kulturna zajednica su 1990 organizirali proslavu Dana državnosti. Predsjednik udruge pri veleposlanstvu i organizator slavlja je bio Goran Grlić Radman. dvorana je bila krcata, chorus croatikus je pjevao Lijepa naša... Zdenko je kazivao Ja domovinu imam... dvorana se tresla pljeskom. Na kraju smo uz pjenušac nazdravili domovini koju smo u srcu nosili. Pod zastavom radost... Dijana Jelčić

četvrtak, 29.05.2025.

Još uvijek... "...Ja sam jedino sposobna zbrajati život, dok tako prepun ne postane nepodnošljiv, odveć snažan, i raspršujem se u krizama histerije, u milijune komadića, zbog prevelike količine života... Prava je patnja živjeti u "unutrašnjosti života"... netko bi me morao učiniti nesvjesnom. Ubiti me. Učiniti me neosjetljivom, nemoćnom. Dijelovi mene morali bi umrijeti, ali ja sam sve dobro zaštitila od umiranja. Moj dnevnik ključa od života, preplavljen je stvarnošću, puca od topline" Anais Nin. još uvijek sam opijena životom, još uvijek sretna između dva jutra. još uvijek snena između dva sutona. još uvijek volim dan u kojem se budum … smotani u klupko ljubavi mi postajemo čvorovi u tkivu vremena, kukičamo mrežu lijepih uspomena, u razvalinama trenutaka ostavljamo osmijehe, sjećanja na prohujalo… I svaki put kada se vratimo u dolinu Neretve dogodi se susret nas i naših sjećanja, tih čuvara skoro nepodnošljive lakoće postojanja, tu je počeo svijet naših sanjarija, tu smo ispili prve kapi nektara iz kaleža vjerovanja, tu sam uronila u raskoš prisnosti, tu pronađoh nestvarno stvarnu nit za kukićanje ćvorova. Još uvijek volim jutra, podneva, večeri i naša sučeljavanja Dijana Jelčić

srijeda, 28.05.2025.

Bog se veseli s nama... Na padinama surovog kamenjara nekog pročitanog svijeta živi bog pastira, njegova svirka podiže zavjesu iza koje se skriva zemlja u boji zalazećeg sunca. Zrak je pun tonova frule i pjesama o ljubavi, zrak koji će me dodirivati vječnim mirom, poezijom i srećom. Arkadija, ta poetična varijanta raja je postajala simbolom mojih osobnih težnji... sjećam se vremena kada sam takvim pričama zavaravala samu sebe. kada sam u samotnim sutonima žudila za nadnaravnom stvarnosti. lutala bezmisaona Pitagorijanskim sferama, osluškivala muziku nebesa, dodirivala nedodirljiv sjaj sunca, nestajala u ljepoti sunoćavanja, uranjala u titraje prelamanja dana u noć. ne budi dosadna, ne tupi s pričama iz legendi, unesi živost u ovo jutro, pomislih lutajući arhivom. Potražih radosne zapise, trag veselosti. Bio je osmi kolovoza, slavlje tvog rođendana u gradu pozdrava suncu i morskih orgulja, u kafiću terasom okrenutom moru oćutih otkucaje života u smijehu i pjesmi prijatelja. Na kraju slavlja sutonsko sunce ozrcaljeno u moru, ljepota sjaja sunca i sunčića, šapnuo si, osjećam I Bog se veseli s nama... Dijana Jelčić

utorak, 27.05.2025.

Uprisutnjenje ljubavi… To može samo žena koja ljubi Tražiti malo, poklanjati sve Dani su teški, zagrljaji grubi A ona nekad vjeruje u sne. Arsen Dedić Volim snovitost u zbilji i tvoj osmijeh, Susreli smo se u brazgotini vremena, u suncostaju sudbinskog prostora. Oćutih čežnju za otkrivanjem tajni, dozvolih pripadanju obuzimanje, spoznah, čarolija me ne zbunjuje, ne iznenađuje me krotko svitanje u podivljaloj igri svijesti i podsvjesti. Iz zavjeta snova izranja svibanjsko jutro, cvrkut ptica i sunce na obzoru. Prilaziš mi ovijen aurom prisnosti, slutim budnost mene u meni, uprisutnjenje ljubavi. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 26.05.2025.

Na oltaru sjećanja... Moj prvi odlazak u dolinu zelene rijeke, u pjejsaže njegove mladosti, sjećam se vožnje kajakom, ispijanja kave, bijelog vina uz žablje krake na otoku u močvari i teške Blatine uz janjetinu pod pekom u vrtu prijatelja, povratka u kolotečinu zbilje i naših prvih pisama, Draga Ti, mogu Te jedino riječima Zbignjeva Bjenjkovskog opisati, Još se moje sjećanje na tebe nije ohladilo, nije formiralo u uspomenu. Stalno si nezavršena u mašti; tako si daleko da ne znam, a ipak te znam napamet, tvoje oči, usta, a nekad čak ni ideju ovaploćenja čije si ti ostvarenje. Dok gledaš, kao da neki vjetar iz svemira, možda njegova sjenka, uništava drveće, boje, arhitekturu i cijele panorame, tako da čak ni stranu prema kojoj lebdi tvoj pogled ne mogu zamisliti. Izgledaš mi postojeća van pogleda, u još nezamišljenim prostorima. Tvoj Ja Dragi Ti, u bezgraničju svjetlosti, u nepostojanoj postojanosti iluzije, u carstvu snovite jave skupljam trenutke sreće, pretačem ih u urnu minulog vremena. Promatram osmijeh oblaka, igru pahuljastog tkiva sa raskošnim sjajem sunca, privid svetosti se slijeva u stvarnost, zaokružuje nas u ikonu, uokviruje tišinu u pastoralu anđeoskih glasova, šetamo obalom zelene rijeke, širina horizonta daruje osjećanje slobode, a sloboda je ljubav, dobročudan bezdan koji pogledom razotkriva tajne srca, osmjehom dodiruje lica, zrcali u očima, nektar je na usnama i tihi znamen na oltaru sjećanja. Tvoja Ja Dijana Jelčić

nedjelja, 25.05.2025.

Perivoj kraljice Jelene... Darovala je miris balkonu iznad mora, ona, kraljica, cesarica tek jednog djelića vremena, imenom je okitila okno ka širini obzora. na početku bijaše riječ, riječ fizike tijela i metafizike uma, riječ slavuja i sjenice. Nepotrebno je izgovoriti tu riječ, moćno petoslovlje bdije nad zidinama, pjacom, rivom i lučicom Fošom. U kolopletu neopisivosti more sklada odu radosti, zalaz i pozdrav suncu. Kale larga, sveti Donat, Forum, i sveta Stošija odaju snagu minulog vremena, odišu opijajućim mirisom njenog perivoja.... Dijana Jelčić

subota, 24.05.2025.

Odmorište umornom srcu... Tanana je stjenka između lednice i toplane podsvjesti i svijesti, zaborava i pamćenja, prohujalog i trenutačnog. U ovom sada se pitam jesam li i ja jednom postojala u iluziji sijača zvijezda? Možda sam bila kap života na dlanu proroka, možda sam umirala suzama neba i rađala se na vlati trave. Mediteran, Hesiodova vrata pakla, dveri kroz koje odlazimo i vraćamo se u dolinu djetinjstva, na obalu spašavanja od oluje ničega u kojoj je sve. Iz kobaltne tmine izranja hrid, na hridi vjekuje hram, svetište, heraldika ljubavi i stijeg pobjede, tanana koprena između zbilje i sna. Odmorište umornom srcu. Dijana Jelčić...

petak, 23.05.2025.

Žena iz sjene... Dijane se sjećam iz vremena akademije, dolazila je s mamom na satove scenskog govora i onda sam pomislio, ova djevojčica će završiti u glumištu, prevario sam se, nije postala glumica, ali je ostala žena iz sjene, vjerna pratilja događanja na sceni. Mujo Nadarević moram se vratit u vrijeme dvoumljenja, kad se upitah, koji me to zvukovi, koji mirisi, koji okusi odnose ka iskonskim osjećanjima Vozila sam u sanjani san. treba savladati umor želja i mašte, stići prije svitanja, tamo dočekati sunce, iznenađena samom sobom, ubrzala sam da stignem prije sunca. Grad mi se smješio svitanjem Sretne li žene, mislili su perači ulica, osjetih prvi put pobjedu nad samom sobom Oćutih pijanstvo čula, ludovanje osjetila, mahnitanje sive tvari u režnju iza čela. vidjeh meko plavetnilo tvoga glasa, začuh mirisnu snagu kože, udahnuh dodir dlanova, moć tvog zagrljaja. Dijana Jelčić

četvrtak, 22.05.2025.

Alegorija proljeća... Iza misli sebstvo, promatrač zbilje, tvorac misli, stvaratelj osjećaja, moćnik pamćenja. Svake tri sekunde, tri titraja oka bljesak stakalaca misaonog mozaika, pijana lađa, jauk Adamovog rebra, misao traži riječ utjehe, njen vječni zov ljubavi u čovjeku. U panorami uma sjaje osjetilna sunca, tminu rastjeruje vladarica svjetlosti, spona mudrosti i vremena blješti ljepotom u Botticellievoj Alegoriji proljeća . Dijana Jelčić

srijeda, 21.05.2025.

Na vrhu milanske katedrale... Pisanje pjesama uvijek je, u početku dar, koji kasnije postaje kazna. Taj obred stvaranja prolazi svaki pjesnik, po nekom nevidljivom zakonu. Nije lako objasniti zašto se pišu pjesme. Treba ih čitati, one same govore. I tebi i meni." Jure Kaštelan, dio recenzija zbirke pjesama “odakle dolazi ljepota” Dijana Jelčić- Starčević pročitah još jednom mudrost kojom mi je Jure Kaštelan ucrtao staze na kojima ostavljam tragove nutarnjih previranja, dok pišem vodim dijalog sa sobom I čitateljem, osjećam poniznost prema svima koji će otvoriti stranicu na kojoj složih riječi u viziju osjećanja. Pri tom se pitam, zanimaju li čitaoca moja mahnitanja? darujem li ugodu ili neugodu? pišem, brišem, prekrajam, oblikujem rečenice. korigiram davno napisano, razumijem Jurinu misao… pisanje pjesama je kazna… kako vam objasniti zašto pišem, kako razloge zbog kojih tražim riječi? Zanimaju li vas uzroci koji tim riječima daruju različita značenja? na koji način oslikati ovu ugodu koju danas osjećam? možda ovim stihom… Na vrhu katedrale, tamo gdje vjetar donosi miris probuđenog grada, modnih kreacija i parfema srce je vjerno uzroku, raste ka suncu, tumači razloge.. Dijana Jelčić

utorak, 20.05.2025.

Upravo zato... Tko sam, pitam te gledajući beskraj noćnog plavetna? Ti si zrno nemira u mom srcu. Osjećam zov zemlje vječnog sunca, krenimo, tamo odrasli ne zaboravljaju djete u sebi. U očima tog djeteta Dora Maar sa svjetiljkom u ruci. Svjetlost gasi tminu, ti i ja i od riječi i zvuka iskukičana java. Upravo zato volim tobom osmišljenu zbilju . Dijana Jelčić

ponedjeljak, 19.05.2025.

Blog, blogosfera... Huk vjetra u krošnji pod prozorom me probudio, brojim odkucaje zidnog sata, daleko je do svitanja, budnost budi misao, ovaj dio noći zrcali cijelu noć. možda u nama tihuju još nepostavljena pitanja i nebitni odgovori, djelići nas, zrcala nas cijelih. Vidim vrtloženje nebeskih sfera, rast ruža i suncokreta, rađanje Nautilusa, izrastanje antičkih hramova, nastambi, grofovija, kneževina, država, federacija, unija. zakonom zlatnog reza, sjedinjenjem simetrije i asimetrije, magija prirode dokazuje istinu svaki djelić u sebi zrcali cjelinu. Blog. blogeri, latica do latice, rascvjetana ruža kazuje cjelinu blogosfera. Dijana Jelčić

nedjelja, 18.05.2025.

Pehar s izvora... Subota se kotrlja kraju, nebo je bojišnica oblaka i sunca. Odgledali smo stari film. 1978, klasik Agatha Christie, Smrt na Nilu. Odlični glumci, ljubav, pohlepa, ubojstva izazov našem dijalogu. Pehar s izvora se još nije razbio, ustajemo na cvrkut ptica, kada svjetlost odnosi lazuru noći i daruje spokoj budnosti. U potpalublju pamćenja, među uspomenama otkrivamo prastara vjerovanja, nemir tišine i mir kada čujem tvoj glas, sada, bez čekanja i sjećanja. Volim tvoje misaono lutanje minulim, poetiku zvuka u rečenicama, izmjenično ponavljajuće pojačavanje snovitosti u zbilji. Nestvarna je naša odaja, prepuna plesa sunca, mirisa ruža i neprocjenjivog blaga!. Dijana Jelčić

subota, 17.05.2025.

Kao koraci u snu... Oblikuj se, sudbino, kao koraci u snu!... Daniel Dragojević Padala je kiša, razbijala sparinu četvrtka, vratio si se zadovoljan obavljenim poslom i donio obećanu fokaču sa sirom za večeru. Kako ti je prošlo poslijepodne? Čitala sam Dragojevića. Oblikuj se sudbino kao koraci u snu. U lucidnim snovima ih pokušavam osjetiti kao bistirnu izlaza ka mjestu kojeg više nema. ka radosti nereda, ka zanosu postojanja, rekoh. Nepokretnost zamišljenog tek djelima postaje događanje, zbilji moramo darovati slobodu manirom same slobode, kazao si Svatko tko je putovao zna da se jabuke nigdje ne jedu kao na ulici i trgu nekog stranog grada. rekoh i ja mislim kako bi bilo lijepo otputovati, možda u Firencu, možda u Sienu, svakako u Toskanu, za tim trenutkom okrugle i sjajne slobode, dodao si. Četrdesetak godina naših putovanja nepoznatim gradovima, zaustavljanja na trgovima cvijeća, ptica, knjiga pretačem u osjećaj slobode, u osjećanje osjećaja ljubav. Dijana Jelčić

petak, 16.05.2025.

Mljet je sreća... Jednom davno, davno Toliko davno da i ne znam da li se dogodilo Kao u nekoj bajci, pronadjoh Mljet Otok kome se mješa slatka i slana voda Crnogorica i listopadno drveće se prepliću Slučajni dodir ruke dotakne samo srce Tu stanuje sreća pomislih… Ne, ne stanuje sreća, Mljet je sreća… Mirjana Hnilička... Ispred Držićeva Grada, na pučini, otok mira i spokoja, dodirljiva tajna sanjane svjetlosti desetog, nepomičnog neba. Drevna Melisa, najveći otok južnog mora pun mirisa pinija, borovine i šuma listopanih breza i javora slatkovodnog jezera, polja, vala i plaža, vinove loze, ljekovitog bilja i maslina Hrid Ogiran, zov priće o brodolomu, spasenju i Odisejevoj špilji. U galeriji uspomena nezaboravne slike barokniog dvorca i kule u Koritima i jastog u konobi kod Nike Stražičića, Slušali smo njegovu priču o povijesti otočana, rekao je sartreovsku misao, "Pakao su uvijek drugi..." Istina ili lijepa zabluda? Raj i pakao su tu, u nama, sjaj sunca i vatra grijeha. Iznad otoka ples oblaka i jata ptica. Dijana Jelčić

četvrtak, 15.05.2025.

Kraljeva završnica... Noćas nisam spavala, sanjala sam naše naglo ljeto. pijesak, more i cvrčke pod podnevnim suncem. Sol na usnama i tvoji dlanovi oko struka, hodali smo pličakom do stijene s morskim pužićima, skupljali okus mora i brali motar. Na tvojim usnama je cvijet soli. rekao si. Na tvojim okus mora i motara. šapnuh. Nasmijao si se, stavio dlanove na moja ramena i pozvao na večeru u Franinu konobu. Miris jutra i kave me budi, pozivaš me na filmsku matineju, ustajem, tuširam, odjevam, šminkam. Film, Kraljeva završnica, ti u filmu koji sam prvi put vidjela prije 40 godina je dotaknuo srce. Dijana Jelčić

srijeda, 14.05.2025.

Kod nas doma... Ponedeljak, ustaljeni redosljed, jutarnja kava, popis nestalog iz hladnjaka, kvartovski dućan, kuhanje ručka, posljepodnevna kava i Lili keksi, gledanje kviza Potjera, uz narezanu jabuku, sir i čašu konjaka naš razgovor. Četrdeset godina Švicarske, bili smo daleko, a mislima uvijek u dolini djetinjstva. Domovinski rat, osjećaj nemoći i želja pomoći na bilo koji način. Ženeva, prodaja, od slikara darovanih, slika za pomoć djeci prognanu s ogljišta. Kupili smo Berberove konje, u Bernu Lovrenčićevu mrtvu prirodu, u Cirihu Šutejevu ruku. u Bazelu Bahunekovu ženu. Ne dozvoljavamo misaonom zavođenju razbijanje o hrid razuma. U pejsažu zbilje dozivamo uspomene na dane prvih susreta. Igrali smo se riječima, krivotvorili zbilju, lutali zvjezdanim stazama, skrivali u snovima, a one se vraćale kao lahor, kao zvuk orgulja, kao iskra zanosa, kao patina na srebru vremena. Danas kod nas doma mir sutona. Dijana Jelčić

ponedjeljak, 12.05.2025.

Priča života... Nedjelja, sunčano jutro, uz kavu smo gledali film Sabrina, neostvarena i na kocu ostvarena ljubav, Izazov za još jedan povratak minulom. Nisam kuhala ručali smo u restoranu i nastavili započeti razgovor. Ti nisi znao kako izgleda soba u kojoj te volim, s kojeg prozora pozdravljam tvoju zvijezdu, tvoj put k meni. Velika srebrna lopta zapletena u plavoj mreži čuvarice snova zapali krijesnice, moj put k tebi. Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu, na terasu se preko usnulog cvijeća uspinjala zora, prosula sunce na umor naših zagrljaja. Budio se dan. Bili smo u zagrljaju mora, neba i zemlje, puteva i gradova, u igri oblaka i vjetra, ritmu srca i tihovanju uma. Postali smo tragači za sakramentima usnulih svetišta. sanjari u vrtlogu sakralnog i profanog, snova i zbilje. došla si sa stručkom smijeha, probudila usnulost nutrine, darovala sreću umornom srcu, U albumu pamćenja slike naše životne priče. Dijana Jelčić

nedjelja, 11.05.2025.

Zavoli dan... Proljetni suton i naš mali noćni razgovor! Gledajući u zrcalu prolaznost razmišljam o grijesima gimnazijskih dana. Ljubav je bila nježna igra, ali krcata željom za pobjedom. Učionica drugi B. dečko iz četvrtog A, pogledi i osmjesi na odmorima, susreti na putevim odrastanja. Ostala su sjećanja na njegove sanjive oči. Bio sam brucoš u velegradu, nosio u sebi uspomenu na jedinu djevojku u razredu dječaka, spremnih za boj s vjetrenjaćama dolazećih životnih izmišljaja. s vremenom je blijedila njena slika, na faksu sam upoznao djevojke s pedigreom očeva, djedova i pradjedova, vodile me u teatar, na koncerte klasične glazbe u diskače. Sanjala sam sanjive oći, a nebo je plakalo kad sam odlazila u uvijek željene plave daljine, nepoznate svjetove i tužnih i sretnih sudbina, pisala pjesme dječaku iz četvrtog A. pitala se zbirkom gdje se krije ljepota? Tvoja pjesma, opusti se, zavoli dan u kojem se budiš zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše, je bila izazov meni gorštaku na putevima traganja za zagrljajem koji dozvoljava srcu disanje. Prodisalo je! Dijana Jelčić

subota, 10.05.2025.

Voljeti bez razloga... Na prozoru anđeo, kupljen na sajmu u Švicarskoj, nad prozorom bjelina sutona, dani su sve dulji, naši razgovori o danima prvih susreta oplemenjuju buket naših godina i daruju miran san. Bila si daleko, a tvoja pisma, rečenice djetinje sreće. Bio si prisutan u snu i zbilji, pisala sam o životu bez tebe s tobom Nedostajale su ti obline žena prije tebe. Uvukla si se u onaj dio pamćenja u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzeo si zadaću srčanih zalizaka, sanjajući tebe srce je mjenjalo ritam, zaboravljelo poneki odkucaj Dozvolio sam ti da dotakneš emocije koje ljubomorno skrivah pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla si u moj život, dotaknula onaj do tebe nedotaknuti dio srca. Tvoji dlanovi puni nježnosti probudili su uspavanu želju za zagrljajem. A onda si otišla. Ostalo je sjećanje na tvoj osmijeh. Mpja zbilja te zanimala, poželio si razotkriti istinu. Krenuo sam ispunjen strahom i željom da upoznam tvoj život koji sam tek naslućivao. nisi pričala o sebi. Strahom? Od sebe samoga, tvoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i moje neumorne želje za blizinom. Čekala si me na aerodromu, nasmijana, u prevelikoj košulji i trapericama si djelovala sitnije od one tebe u lepršavim ljetnim haljinama. Bila sam sigurna u moju ljubav, nesigurna u tvoju. Promatrao sam te, sjetio se našeg plesa na obali rijeke i mislio... Možda je, upravo to u ljubavi najvažnije, voljeti bez razloga... Dijana Jelčić

petak, 09.05.2025.

O miru i ljubavi... "Često smo se pitali: "Tko se prvi zaljubio, ti ili ja?" “. Izbrojali smo 'Jedan, dva, tri! ’ A mi smo odgovorili: “Zajedno! “. Bože, kako smo bili mladi i sretni. Na kraju filma sam rekao: "Dođi živjeti sa mnom u Francusku", a ti si mi rekla: "Želim živjeti s tobom, u Francuskoj. “ Sjećaš li se kada? Tvoji roditelji su bili bijesni. Ja, Francuz, nisam znao ni riječ njemačkog jezika. A ti, lutkice nisi znala ni riječ francuskog". -Izvadak iz pisma koje je Alain Delon napisao Romy Schneider. Suma godina, bliskost u pedeset kvadrata stana, jutra, podneva, večeri i razgovori o prohujalom. Pronađeno pismo Alaina to Romy, pitanja su izazov povratku u vrijeme prvih susreta. Tko se prvi zaljubio? Nije važno, dogodila se ljubav! Odlazim u kuhinju ti pališ TV. Donosim kavu i čokoladne napolitanke. Pojavio se bijeli dim, piše iznad nasmiješenih brkova tvog omiljenog Poirota. Tko se prvi zaljubio, pitam i gasim TV. Pozvala si me u tvoj švicarski dom. Vodio si me u dolinu tvoje mladosti da upoznam tvoje roditelje. Svidjela si im se! Zar je to bilo važno da se zaljubiš? Sad pretjeruješ. Moji su bili protiv mog odlaska u dolinu Neretve, a ja nisam odustala. Dobro, zajedno smo se zaljubili! Pališ TV. Papa Lav xxiv govori o miru i ljubavi. Ja sam rođenjem Lav, ti Vaga, desetljeća zajedništva snage i sklada. Lav i Vaga u nama utjelovljuju bliskost. mir i ljubav. Dijana Jelčić

srijeda, 07.05.2025.

Život je jednostavno ljubav!!! "Sjećam se kako sam jednom trčao za tobom, za tom tvojom košuljom koja je lepršala na vjetru. Jednom sam prije mnogo godina pio iz čaše u koju je skliznuo tvoj lik i podrhtvao u njoj." "Zašto mi danas recitiraš Sandberga?" "Zato jer uvijek čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene" "Ja sam sinoć na terasi u glasu vjetra pod zvjezdama prepoznala tebe nasmijanog, tvoju vječno snenu sjenku u meni" "Isprekidani odgovori mojih prisjećanja mi uvijek govore da živiš i da me tvoje lice gleda iz svakog ugla u gradu, da si prisutna u podnevnoj vrevi na ulcama, u gužvi na peronima, u metežu na areodromima, da si uvijek u meni" "Kada osluškujem mjesec, prepoznajem tvoj lik u njemu, tebe u srebrnoj odori noći koja nas uvijek sjedinjuje. Tada mi se čini ti si veliko srebreno jezero okruženo brezama i borovima koji mješaju svoju bjelinu i zelenilo sa zvijezdama u beskrajnom mraku neba" "Mjesec i jezero su isprepleli svoje ruke pod mojim srcem i postali ljupka žena u lepršavoj košulji za kojom sam trčao." "Tvoje ruke su vjetar koji miluje moje lice dok stojim na terasi i prepoznajem tvoje oči u beskrajnom mraku neba" "Ti me čekaš u pod slojem mahovine i lišća nadohvat hrastovih ruku, spremna kao i uvijek da opet nekud otrčiš da bih slijedio u vjetru tvoju lepršavu košulju" "Molim te govori dalje, govori mi jezikom Sandberga, da uvijek bude jednostavno ljubav " "Danas znam zašto sam trčao da uhvatim tvoju lepršavu košulju, Ona je treperila u ritmu tvoga smjeha i govorila mi jednostavo ljubav." govorim tiho, najtiše što mogu, da sebe ne probudim, šapćem da tebe ne probudim iz ovog dugog i lijepog sna. Život je jednostavno ljubav! Dijana Jelčić

utorak, 06.05.2025.

Evolucija ljubavi... Je li život tek iluzija kreativnog uma? Vertigo svjesnosti ili snovitost srca? Čemu pitanja?. Odgovori se kriju u lepetu stanica iza čela, poetski nazvanih leptirima, oni ispisuju misli u brevijare pamćenja, oslikavaju osjećanja i budnost podsvjesti, susret sa strancem, bijeg od arhetipova, nagomilavanje grešaka. Život se rađa mirisima, bojama, zvukovima, okusima, ritmom srca, govorom tijela i oplemenjuje smisao svakodnevice. Razumjevanje, tolerancija, solidarnost, kompromis, nezaustavljiv slijed evolucije ljubavi… Dijana Jelčić

ponedjeljak, 05.05.2025.

U dvokružju... „Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri santimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih tačaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli lavirint…“ Jorge Luis Borges. Pod kopljima dnevne svjetlosti tvoja i moja zbilja, dvokružje istine, u Alefu zgusnut cijeli svijet. ti i ja u zrnu svemira, u ogledu prostora, u zrcalu vremena, u sumi metafora. Na pješčanom žalu suza umrle školjke. Iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan, rađa se noć, na obodu lazure se urušava sunčana svjetlost, ostaje uspomena. U dvokružju kontemplacijski čin, bezimeno ništa postaje ljubav. Dijana Jelčić

nedjelja, 04.05.2025.

Prauzor... Svaki dan je esej za sebe, slijed vremena u priči o življenom životu. U dnevnoj sobi punoj sunca miris jutarnje kave, smišljanje protokola dana, rješavanje danjih obaveza, ti odlaziš na snimanje Novina, serije o prevarama i smicalicama jave. ja u kuhinji mađijam jelo za pola sata tvoje pauze, želim stvorit ugodu okusa, boja i mirisa za brzinsku trpezu. U poslijepodnevnoj samoći razmišljam o večeri, mjesećini iznad prozora, mojoj glavi na tvom ramenu, tvojoj ruci u mojoj kosi i dolazećoj noći. Iz smjene godina ostaje anđeosko ljudska povezanost, prauzor ljubavi. Dijana Jelčić

petak, 02.05.2025.

Čuđenje u svijetu... Exegi monumentum aere perennius... podignuo sam spomenik trajniji od mjedi sâm sebi svojim pjesništvom. Horacije, Carmina Potaknuta ljepotom tuđeg izričaja uranjam u koridore sjećanja, u carstva literature, slikara i glazbenika. Poezija je hrana srcu, slikarstvo oku, glazba uhu. U svijetu pjesnika, slikara i glazbenika vidim njihova lica, visine nepoznatog, a bliskog, snagu osobne spoznaje minulog, današnjeg i dolazečeg... Stih na današnji dan preminulog pjesnika Antuna, Branka Šimića to potvrdjuje, slikari, glazbenici, pisci, pjesnici su "čuđenje u svijetu"... Dijana Jelčić

četvrtak, 01.05.2025.

Božanski cvijet... Uspomena iz djetinjstva, tamnoplava plišana suknja, bijela uštirkana košulja, bijele pletene dokoljenke, uz zvuke budnice Titova pionirka u paradi zbilje. U ruci karanfili, cvijet izniko iz legende. Izvor vode i naga boginja. Iza ružinog grma iskre radoznale oči. Ovčice liježu u vlati trave. Pastir zadivljeno gleda nago tijelo. Diana razotkrivena u trenu uranjanja u kupku ljepote bijesom ubija nesretnika, a njegove čeznutljive oči pretvori u dva crvena karanfila. Dianthus caryophyllus, cvijet proljeća i prvosvibanjske radosti. Dijana Jelčić