dinajina sjećanja

Intrade...

Subota, pasja vrućina, zujanje klime i
TV pun pjesme. Glas Bralićev budi
uspomene, susreti žive u nama.
Švicarska, Zadar, Zagreb.
Bogovićeva ulica i on
uvijek nasmijan.
I stih pjesme

Nek te rani kora kruva,
kapja vina, zrno soli
nek ti kušin bude stina
al' Hrvatsku sine voli

Kao refren pri svakom susretu

Nisam ista...

Oblaci kao brodovi plove sjajem plavetnila, iluzija titra tek
naslućenm novodolazećim dimenzijama, zov traganju
za izvorom početka.

iz zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa,
osjećam postojanje zatomljene kolone sebe, mjenjam se
u strastvenu, nježnu, ljubomornu, tužnu, radosnu sumu
često uspavanih osobnosti skrivenih u nutrini.

Pitam se, u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se
rađa u sljedećem trenutku? postoji li u ovome sada?
jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?

Nad gradom, u mreži sunca, iskukičani bijeli oblaci,
dašak vjetra, kao dvije iskre izranjaju tvoje oči,
ćutim stvaran dodir usana.

Nisam ista ona s početka pisanja objave.

Hava i Adem...

Zürich, grad banaka, raskošnih trgovina i osmijeha prolaznika. Krajem osamdesetih godina minulog stoljeća je u moju ordinaciju došla djevojka Hava. Govorila je odlično njemački. Dolazila je nasmijana. Promatrala njene predivne tamne oči, prašumu od kose dok mi je pričala o porijeklu, o kurdima, jedinoj istinskoj dijaspori, njenoj obitelji bez zemlje. Njen djed je izbjegao genocid bjegom u Švicarsku. Živjela je slobodno, slijedila radostan život mladih. Željela je studirati Kineziologiju, a igrajući tenis povrijedila lakat.
Njen otac se kao švicarac vratio u Tursku, želio je vidjeti i doživjeti pradomovinu. Susreo je prijatelja iz studenskih dana koji se vratio zauvjek u Tursku. Obitelj je ocu djelovala sretno, živjeli su po kuranskim zakonima, imao je sina u njenim godinama. Šaleći je rekao, imam kćer,mogli bi postati obitelj. Njegov prijatelj je to shvatio kao obećanje i jednog dana poslao sina po Havu.
Tradicija pradjedova je izronila u obličju nepoznatog čovjeka imenom Adem, njihove oči su progovorile,
bez domovine srcem su postali djelić velike svjetske dijaspore.

U Švicarskoj živi 65 000 kurda.

S tobom u tebi...

Vrelo nedeljno poslijepodne, nemilosrdno sunce,
ukljućeno hlađenje, hladna kava sa sladoledom
gledanje serije, ispreplitanje sudbina nekoliko
generacija obitelji Cleary i Meggie Cleary,
njen životni put od nevine djevojčice do
žene rastrgane između ljubavi, strasti
i osjećaja nedjeljivosti od obitelji

Ptice pjevaju u krošnji breze, zov ovog svitanja,
šapćem još uvijek ne spremna za budnost.
otvaram oči, pjev ptica guše zvona crkve,
ti se smješiš i kazuješ, neke pjevaju
umirući.

S tobom u tebi osjećam sebe u sebi, među nama srcem odapet let ptica.

Oberon i Titanija...

Bez sunca šutim...

Ispovjest još nerođenog djeteta...

Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija
hrli drugoj u zagrljaj. Zaplesale su.
To je ples tijela koje nije tijelo, ples srca koje
nije srce, ples mozga koji nije tvornica snova,
a to sam ja.
Godine, stoljeća i tisućljeća se smjenjuju,
ja sam ćelija, molekula, riba, gušter,
četvoronožac i dvonožac.
Tu sam od Hominida do Homo Sapiensa,
Čujem majčin smijeh i ja se smijem s njom,
njen plač i plačem s njom
osjećam ritam njenih koraka, osjećam odkucaje
njenog srca.
Tiha glazba mjesečeve sonate stvara ugodu.
Tamo vani je lijepo, mislim i osjećam ugodu,
radujem se susretu
s tim još nepoznatim, tek naslućenim svijetom.
Bolno probijanje u novi svijet izdahom izaziva plač,
a svježina zraka budi ritam disanja.
Majčino mlijeko mi daruje osjet okusa,
bjelina jastuka osjet mirisa
majčini dlanovi osjet dodira, majčin glas osjet sluha,

majčino lice osjet vida.

O nama i onima prije nas...

Onima koji će se roditi poslije nas

Zaista,u mračnim vremenima živim!
Bezazlena riječ je glupa.Vedro čelo
Znak je bešćutnosti.Taj,koji se smije,
Samo još nije primio
Poraznu vijest.
Kakva su to vremena,kad je
Razgovor o drveću gotovo zločin,
Jer uključuje šutnju o tolikim nedjelima?

Bertold Brecht

Brecht ovom pjesmom utjelovljuje naše vrijeme, kazuje nam istinu
o neznanju onih prije nas. Duhovito dosjetljiv, nepomirljiv kritikčar
stvarnosti nastojao je ostvariti vlastito, tzv. »epsko kazalište«.
Majka hrabrosti, Dobar čovjek iz Sečuana, predstave s
opjevanim njegovim songovima ostale su u sjećanju.
Drago Mlinarec, pionir rocka je uglazbio njegove songove

A čovjeku onom što glasno se smije,
samo što dijete ubijeno nije,
nedjela, zločin, nepravda svuda,
kako da budem sretan i mudar,
ćelija hladna moja je soba…

Upoznavala sam Brechta kroz glazbu prijatelja glazbenika.
U teatru Gavella je čest gost za glazbene trenutke.
Brechtov Švejk u drugom svjetskom ratu,
ŠVEJK pjeva,
Svoju bih čašu žednome dao,
al žeđ je duboka, i sve je to malo,
nasilje, jauk, svuda se čuje,
bijes u nama probada, ruje,
ćelija hladna moja je soba…

Prije susreta s Brechtovim djelima u zavijutku vremena
čekah ludu trenutka, kralja bez krune, čitah pjesmu
nad pjesmama, zavoljeh miris smirne, oazu
Judejske pustinje i ciprov grozd.

Brechtova misaona snaga je bila izazov zrelosti,
osjetih zbilju i njene utege, sjetih se pričanja
o progonu moje obitelji jer su ostali vjerni
vjerovanju u pobjedu prava izbora,
prevarili su se. Moć tadašnje
vlasti je bila jača.

Prohujala su desetljeća, slijedom događanja
je moja generacija odživjela pad jedne i
doživjela uspon nove države.

u svakodnevici udomih ljubav kao zavjet svakom
buđenju, kao čaroliju koja bdije nad mojim vremenom…

Krugovi pamćenja...

Naš susret u vremenu pune zrelosti. je zaokružio naše dolaske
iz različitih okružja. Ti si došao iz doline zelene rijeke, ja iz zemlje
satova, čokolade i runolista
Krenuli ka istom cilju, ti politologom i glumcen u sebi,
ja kineziologinjom i govorom osjećanja osjećaja.
U čemu se razlikujemo?
Ti glumcem u sebi dotičeš teme razarajućih razmjera i zgušnjavaš u pjesme.
Bio si i ostao pjesnik života. Ja se gubim u širinama legendi, mitova i misterija.
Ti me prizemljuješ ne lomeći mi krila za sljedeći let.
U čemu smo slični?
Volimo sjećanja. Kockamo se samoglasnicima i suglasnicima,
izmišljamo riječi, igramo se njima. Davni izmišljaji ožive u novima.
Mnoge ne zapisujemo, pamtimo one nagomilane u izljevima radosti.
Sada se ta nenapisana priča odigrava na sceni sjećanja. Pokušavam,
ali ne mogu je sročiti u tekst.

Slike se vrtlože u krugovima pamćenja.

Bijeg...

Personifikacija novog svitanja.

Bez obzira na mitologiju, ova sklupltura je nešto najljepše što smo ikada vidjeli.
Bilo je to u Galleria Borghese, u Rimu. Prozirni mramor, to fotografija ne može
dočarati. Kao ni ljubav, ipak kupili smo repliku

Galerija Borghese u centru grada uronjena u zelenilo čuva remek-djela umjetnika
poput Caravaggia, Berninija i Raphaela, pa tako čini posjet putovanjem u ljepotu.
u atmosferu koja priča priče o strasti, snazi i kreativnosti skulptura i slika koje
su obilježile povijest umjetnosti.

Gledali smo Dafnin bijeg iz zagrljaja, vidjeli preobrazbu tijela u grm lovora.
Volim te mirisom, pogledom, glasom, sluhom i dodirom, krenimo među
bezimene prolaznike, kazivajmo naša osjećanja o moći spomenika.
Bila su to stoljeća zgusnuta u omfalos svijeta, Apolonovo svetište,
miris lovora i bunike, rekoh pred san
Izranjam iz sna zbog ljubavi, zbog sebe, zbog tebe, zbog svih okrutnosti svijeta, šapnuo je
Budim se, a ti mirisom sna šapućeš probudi se ljubavi, vratimo se u život… odgovorih.

Vratili smo se tankoćutnim dodirima, oni ubijaju strahove, premošćuju bezdane i zrcale ljubav.

Ključ...

Čitajući njegove knjige pitah se kako pronaći ključ za vrata istinske poetske tvorbe,
kada ću moći pisanje osmišljavati razumljvijim stihovima. Ovo je pisano bez ključa...

Živim nastajanje različitih budućnosti,
množe se, granaju u beskonačnost
i zgušnjavaju u točku Alef.

Osjećam višestrukost postojanja,
umnožavanje razina ljubavne čežnje
i artificijelnost fikcije i stvarnosti.

U vrtlogu anthosa i logosa tražim središte,
nepobitnu istinu o prazagrljaju
iz kojeg se rodio svijet.

Ključ tražim još uvijek...


@nema garancije... s povodom čitam i doćitavam..
@morska iz dubina... svaka tvoja objava ima i srce i dušu...
@Lastavica... nisam ga pronašla, a čitajući tebe osjećam... ti jesi...
@AnnaBonny... raznovrsnost tvojih objava zrcali tvoju mnogostranost...
@sewen... tvoje pjesme govore dušom...

a moje nesnalaženje u novim tehnologijama govori o zastoju umrežavanju sivih stanica iza čela...
izgubila sam bitku s blogoautomatom za objavu nove lozinke... hvala vam što još uvijek čitate...

Zaštitnik...

Danas 13. lipnja je dan smrti svetog Ante Padovanskog,
zaštitnika siromaha, budućih majki, putnika, zidara, pekara,
pošte i izgubljenih stvari. Njegova misao nam kazuje sve,

„Djela govore više od riječi; neka vaše riječi pouče, a vaša djela govore.”


Danas 13 lipnja je dan rođenja Antuna Gustava Matoša, hrvatskog
književnika i pjesnika,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: — Miruj! U smrti se sniva.

Čitam vaše objave dragi blogoprijatelji, slijedim misao svetog Ante
iz vaših objava mnogo toga naučim, vaša djela su divan izazov,
Matošev stih miruj, u smrti se sanja smiruje...

Što je uistinu san? San je razgolićena tajna, zrcali lice istine.
Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja. Imam li i odgovore?
Još uvijek ih nemam, ali pokušavm uhvatiti djeliće snova pred buđenje,
kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte. To su snovi koji brišu predhodne,
snovi u kojima se budim, snovi su dio mog ludila, kratki delirij svijest, zabluda
bez posljedica i svrhovitosti.
Možda je san tek najbolja definicija tlapnje? Upitah se jednom i tražeći odgovor
osjetih kako je jedna misao, slobodna kao ptica odlepršala u noć punog mjeseca.
Osjetih radost probuđenog djeteta I bilo ja kao nekada, zaustavih se na obali mraka
da ne odjezdim kao nekada u neku izmišljenu bajku, zatvorih kapije odsanjane mladosti.

Ljubav u odori boga-Morfeja mi daruje ljepe snove.

@AnnaBonni... da, nije dobro srdit se subotom... prigodna pjesma...
@zlica... dobro ti jutro šetalice...
@gogoo... razveseliš me svakim komentarom...
@morska iz dubina... ugodnu ti nedjelju želim...
@Lastavica.. svaka tvoja objava je perla u blogosvijetu...
@aneta... tvoju objavu moram dočitavati...
@luki... Zagorkin život je vrijedan objave...
@sewen... moćne su tvoje pjesme...
@Euro... smijeh je lijek...

Anna Frank...

Anne Frank je rođena u Frankfurtu na Majni, 12. lipnja 1929, jedna je od židovskih žrtava holokausta,
posmrtno je postala poznata objavljivanjem "Dnevnika Anne Frank" 1947. godine, u kojem dokumentira
svoj život u skrivanju od 1942. do 1944., tijekom njemačke okupacije Nizozemske u Drugom svjetskom ratu.
Čitala sam njen dnevnik pisan u zatočeništvu, njen dijalog s dnevnikom, njenom prijateljicom Kity, govorila
joj je o roditeljima, kućnoj biblioteci, školskim danima, sretnom djetinjstvu i sudnini ... biti židov...

Moje sretno djetinjstvo, bezbrižna mladost, prva ljubav,
rastanak, upoznh tugu, bol i suze, bježah u plave
daljine, tražih tišinu bez romora svijeta.
Odživih vrhunac samoće i vratih u
dolinu mladosti

San je sidro u oceanu jave. Usidrih se u viziji želje.
u prozirnoj tišini vidjeh u iluziji bljesak zbilje,
viziju odlazećih proljeća. vrelo osjećanja,
sklad tišine noći i kazivanja dana.
Tko smo mi upitah te uz kavu
u maloj kavani na trgu
velegrada.

Stručak...

Stručak vremena ugnježden u ludovanju
računala, osamostalilo se, odbijalo svaki
pokušaj gašenja, zagrijavalo do vrenja
i eksplozije, do nestajanja djelovanja.
Stručak vremena stisnut u čekanju
na dolazak prijatelja majstora sa
novim ljubimcem.
Rekao mi je, sama si kriva, postavila si
nespretno računalo i ugasila sustav
hlađenja.
Stručak vremena zgusnut u učenje
novih mogućnosti, upoznavanje
njegovih mana i vrlina, u hod
tekstovima i fotografijama,
u traganju kaosom iza
kolapsa sistema.

Bajkovitost...

''Mislimo da bajka i igra pripadaju djetinjstvu: mi kratkovidni! Kao da bismo u bilo kojoj životnoj dobi mogli živjeti bez bajke i igre! Doduše, mi to nazivamo i osjećamo drukčije, ali upravo to govori da je posrijedi isto - jer i dijete svoju igru osjeća kao rad, a bajku kao svoju istinu....''
Friedrich Nietzsche

U sutonu života dijete u nama nas poziva,
u bajkovitost minulog vremena, u dane
sretnih događanja. Voljela sam tvoje
priče o dječaku pod bijelom brezom
u kamenitom pejsažu dobrih ljudi.
Imali smo crno bijelog mačka
zvani Mačak volio je macu
Juliju, pisao si baladu o
njima, donio si Tedya,
medvjedića koji
ne voli tužne
priče, kaže
u radosnima počiva vaša zbilja.
Griješili smo, bezgrešnost je utopija.
Jednostavno smo bili, još uvijek smo
zaneseni bajkama.

U igrivosti starosti pozivaš me na
karusel želja, osjećam

zgusnuće godina u moć djeteta u nama.

Ne bojim se...

Lomljivost...