dinajina sjećanja

četvrtak, 31.07.2025.

Oči boje meda... Ponekad u suton neki lik gleda nas iz dubine ogledala; poezija je poput ogledala koje nam otkriva naše lice skriveno u Heraklitovoj rijeci vječnih mijena, eto stilizirah Borgesovu misao o istini. Kada snovitost postane punina budućeg, rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije, događa zaobljenost blizine i daljine, začudna datost iznjedrena iz neotkrivenih kutova uma. LJUBAV je ponekad samo riječ na papiru, skladno napisana rečenica, nježno izražena općenita misao, ali kada Carl Sandberg poezijom kaže, "Ničega nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica, ničega nema ovdje do tvojih žednih kao noć sivih očiju" Čitala sam pjesme dvojice velikana pjesništva, sanjala puteve pitanja i staze odgovora. bila je to kušnja budnosti, bjeg u osamu, sagorijevanje u samoći i sudbinsko pitanje, Hoću li uspjeti osjetiti odživjeti ljepotu poezije i susresti u carstvu mjesećine oči boje mog neostvarenog sna? U svjesti misaoni muk, srce zaboravlja poneki otkucaj, ćutim iskušenje zanosa. u romoru tvoga glasa himna dolasku, stilizirao si stih Carla Sandberga "Ničega nema u ovom trenu osim tvoga lica, ničega nema ovdje do tvojih očiju boje meda" Dijana Jelčić

srijeda, 30.07.2025.

Pitam se... Oduvijek se igram riječima a one živahne sugovornice moje snovitosti ponekad postaju ukrotiteljice moje neuračunjivosti, otvaraju mi vrata novih smiraja u kojima pronalazim njihova nova značenja. Na balu jezika zaplešu tango nutrine, postaju svjetlost i osvijetle umu nevidljivo, zaigraju misaonom slikom i otkriju njene dimenzije, toj viziji daruju konture osjećaja, svjetleću iluziju kojoj izričajem stvaraju obličje čitljive rečenice i razumljive pjesme. Nadam se! U dubini bog mora, igrom demonske djece ključa povijest Mediterana. u potopljenoj galiji jecaj galiota, nadao se slobodi na obali smiraja.Epitaf sužanjstvu utkan u valove, kao madrigal donešen vjetrom u krošnje starih pinija. Iz Posejdonovog carstva stižu tonovi morskih orgulja, obilježje gradu mojih djedova.. Čitljive jesu... mislim... jesu li i razumljive?... pitam se.... Dijana Jelčić

ponedjeljak, 28.07.2025.

Plava košulja... Sjećam se mog prvog dolaska njoj. čekala me u zračnoj luci, izgubljena u velikoj plavoj košulji. U zraku sam pio iz čaše u kojoj se zrcalio tvoj lik i smiješio se. rekao sam Zašto Sandberg?, pitala je Zato jer čujem tebe u glasu žena koje prolaze pored mene. Ja sam sinoć u ogledalu vidjela tebe nasmijanog, tvoju snenu sjenku u meni. Tvoje lice me gleda iz izloga u gradu, prisutna si u vrevi na ulcama, u gužvi na trgovima, da, uvijek si u meni. Vozilia je pored jezera i govorila, ovo jezero je okruženo brezama i borovima, prisjeća me na tebe i dolinu tvoje smaragdne rijeke. Ovo jezero, moja rijeka i ti u velikoj plavoj košulji sretan sam gledajući tebe u njoj. Sandberg je trčao za njenom košuljom, šapnula je. Bio je to sulud dijalog, kad je odlazila darovao sam joj Sandbergovu zbirku. U njenom stanu harmonija namještaja, biblioteke i slika. Stol postavljen za dvoje po stolnjaku razbacane latice ruža i miris ružmarina na kraju stola. Slikala me i otišla u kuhinju, tad sam ja slikao nju. Miris parfema se mješao s mirisom gljiva, mesa i vina, meni nepoznat okus delicije je uzburkao želju da skinem tu veliku plavu košulju i osjetim mekoću fijela. Zagrljajem sam otkrio želju, nasmijala se i dozvolila mi da skinem veliku plavu košulju. Darovao mi je zapis tog vremena Dijana Jelčić

nedjelja, 27.07.2025.

Tu me ima... "Nakon dugo godina pronalazio sam zaboravljene riječi, koje su kod nje nailazile na dobar prijem. Mislio sam da dobro zavodim, a zapravo sam bio dobro zavođen. Cvrkutala je o noći, o muzici, ugasila je svijeće da bi mi pokazala puno polje krijesnica koje se steralo pred hotelom. Nikada nisam vidio toliko krjesnica. cijela padina je svijetlila posuta miliunima krijesnica, tako da su svijeće bile nepotrebne. ..“ Zdenko Jelčić, Sponzoruša u Parizu Sjećam se te noći, terasa u srcu Toskane, staza krijesnica, tvoja blizina, sjaj mjesećine, zvjezda, svijeća, vina, mirnih nemira i tišine. Šaptala sam, mirni sjedimo pod ponoćnim suncem, došli smo različitim putevima i uživamo u večeri. Pozvao si me, potraži me tamo gdje me nema, gdje sam bio, tu su ostali moji tragovi. Pozvala sam te, potraži me u noćima kao što je ova, na obali oceana sna, pozdravljati ću tvoju zvijezdu, tvoj put k meni, Tu sam uvijek, tu me stvarno ima! Dijana Jelčić

subota, 26.07.2025.

Moja Ana... Bila je moja najbolja švicarska prijateljica. S osmjehom u tužnom oku kazivala priču o kraju njenih mladalačkih zanosa. Došla je iznenada davne majske večeri, u ruci donijela malu blješteću kuglu i rekla, u sjaju ove kugle jutros vidjeh Rolandovo umiranje. Nisam ništa naslutila, tad sam je posljednji put vidjela živu. Dan poslije sna ljetne noći dobih njeno pismo. "Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, Roland i ja ćemo držeći se za ruke preskočili vatru i od sada ćemo zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim, oprosti što sam noćas prekinula trajanje našeg divnog prijateljastva.." Dijana Jelčić

petak, 25.07.2025.

Osjetih tebe u tebi... Dogode se trenuci bez želja i htijenja, bonaca svijesti, nestajanje tijelesnosti, lebdenje nad bezdanom i osjećaj straha. Bilo je ljeto lutah praznim gradom izgubljena u traganju za nečim bezimenim, što je u meni raslo. Srce je zaboravljalo odkucaje, dišnica ritam udaha i izdaha, osjetih strah, sebe bjegunicu iz sebe, sebe izgubljenu u snu, nedosanjanom svijetu lijepih izmišljaja. Muzika je dopirala iz parka, grupa mladih stranaca je svirala bolero. Zaustavih se, s njima poznato lice, doveo sam ih s mora da vide velegrad i tebe. Tražio sam te na poznatim mjestima, nisam te našao. Sad sam tu i ostajem uz tebe. da vratim sebe sebi i osjetim tebe u tebi. Dijana Jelčić

četvrtak, 24.07.2025.

Četvrtak je... < Duga pretopla ljetna poslijepodneva, ugoda dnevne sobe, uz zujanje hlađenja, u nedorečenosti dana knjiga daruje smisao. Četvrtak je, sjetih se Danijelovog dana i minulih poslijepodneva, ispijanje kave uz Kasnu jesen i Negdje, naših razgovora o dragom pjesniku. Bio je živ, susretali smo ga šetajući kvartom, na izložbama slika, promocijama knjiga. Danas nam njegov Četvrtak priziva uspomenu na čvrstinu njegove osobnosti. nije dozvolio javno čitanje njegove poezije. Danas je dobar dan, sredina sedmodnevnice, ravnodnevnica među danima balansom daruje sunčanu svjetlost, zrcali slijed događanja, daruje radost svitanju, razotkriva sebe u vrelom podnevu i ugodi sutona.. Na prozoru anđeo, pred prozorom velika kuća ubija širinu obzora, nad prozorom plavetnilo neba, moje oduvijek željene plave daljine! Dijana Jelčić

srijeda, 23.07.2025.

Vrijeme Lava... U radnom kutku secesiska lampa, zrcalo minulog, bez sjećanja ne bih osjećala tok vremena, rasap tišine u raskoši zapamćenih slavlja prijateljima, razigrane, uvijek nasmiješene mladosti. Za tuge i boli nemam opravdanja, bile su zbog rastanaka s prerano otišlim Lavovima. Uranjamo u carstvo Lava, u praskozorje tvog vremena i vrijeme dragih, prijateljica, Lavica. @Lastavica i @AnaBooni i zagrljaj naših znakova, Lava i Vage, sretna kombinacija Zodijaka, a sretnija ako je ona Vaga, a on Lav. Tajna njihove ljubavi je ako problem iskrsne oni ga rješavaju razgovorom, kažu astrolozi, Dijana Jelčić

utorak, 22.07.2025.

U dobru i zlu... Pogled kroz prozor, vručina ne odustaje, nad kvartom tišina i prazno parkiralište, na zgradi prekoputa spuštene rolete, na TV kolone auta, bjeg ka širini obzora, svježini maestrala, mirisu mora. Nebo je noćas tutnjalo, uragan rušio stabla i krovove, drmao naše rolete, potražih sklonište u tvom zagrljaju, šaputao si staru pjesmu, poeziju kiše, vode i suza, poljupcem ubijao strah, darovao mir. U dobru i zlu, dok nas smrt ne razdvoji! Dijana Jelčić

ponedjeljak, 21.07.2025.

U dolini djetinjstva... Maurice Maeterlinck, 1862- 1949 belgijski književnik, dobitnik Nobelove nagrade 1911 godine. Njegove poetske drame Peleas i Melizanda, Arijadna i Modrobradi, Plava ptica vrhunci su simbolizma na daskama koje život znače. " Plava ptica", poetična je priča bliska djeci i odraslima. Jedne zimske noći, dječak Tiltil i njegova sestra Mitil susretnu vilu Berilin. Ona ih šalje u potragu za Plavom pticom, probudi u njima želju za upoznavanjem svijeta u kojem žive, Pas, Mačka, Voda, Vatra i Kruh su njihova pratnja na putu do zemlje uspomena, tu susreću svoje praroditelje, u zemlji dolazečeg upoznaju djecu koja čekaju na svoje rođenje. Simbolikom ispreplitanja života i smrt, prijateljstva, ljubavi, odanosti, izdaje i sreće, na djeci blizak način, autor piše o njenoj relativnosti i nedovatljivosti. U vilinskom i snovitom svijetu, u traganju, tajnu života i sreće djeca pronalaze u samom traganju. Promatram staru fotografiju, sjećam se, novogodišnja noć, 1965- 1966, bili smo gimnazialci, tada nismo znali, a bili smo, u dolini djetinjstva, sretna djeca. Dijana Jelčić

nedjelja, 20.07.2025.

Srce u nedjelju... Wisława Szymborska (1923. – 2012.) SRCU U NEDJELJU Hvala ti, srce moje, što ne gnjaviš, što radiš, bez ulizivanja, bez nagrade, iz urođene revnosti. Hvala ti, srce moje, što sam se opet probudila i iako je nedjelja, dan za odmor, pod rebrima i dalje traje uobičajena pretpraznična živost. Nedjelja je. srce se budi, budim se i ja u košarici u kojoj je nekad bilo cvijeće danas ljekovi. Čaša mlijeka blaži moć sume naših godina. prva kava i razgovor o nedjeljnom ručku obilježenom uspomenom na davna obiteljska. Bila su to slavlja s onima koji danas žive u našim srcima. Nedjelja je izazov pripremi ručka, jučer sam kupila kao onda Nona teleću ružu i povrće za bezmesnu juhu. Obnavljam ritual sjećanjem, pohanje bečke šnicle, pečeni krumpirići. Salata narezani, iscjeđeni posoljeni, krastavci u jogurtu. Desert Nona je radila palačinke u vinskoj pjenici, moje današnje su s okusom đema od marelica. Odrasli su tada pili ohlađeno roze vino, mi ćemo danas ohlađenu hercegovačku graševinu s kamena. Hvala ti srce što mi još uvijek daruješ, bez nagrade, nezaboravne nedjelje... Dijana jelčić

petak, 18.07.2025.

Kasnije ništa više nije bilo isto... Podne ljetnog solsticija 1968 godine. Mali bijeli Fijat, nas dvoje hrlimo u Ivanjsku noć. da skokom kroz vatru utjelovimo ljubav, Iz radija se širi glas Ivice Šerfezija i pjesma "Ruže su crvene", miris crvenih latica razbacanih po autu me vraća sječanje na slavlje osamnaestog rođendana. Udišem miris ljeta i ruža i opuštena u sjedalu zatvaram oči, maštam, iza spuštenih trepavica slika cilja kojem hrlimo. Iznenada se jedno veliko ništa spustilo nad moj, do tog trena, prekrasan svijet. Nađoh se u tunelu kojem nisam vidjela izlaz. Užasna tišina oko mene izazva nepoznati osjećaj. Tama i tišina, noć bez sna je trajala dugo. Prvo što sam vidjela je bilo djedovo lice. Njegov osmjeh mi najavi jutro buđenja. Bjelina zidova oko mene i miris ljekova pretvoriše onaj nepoznati osjećaj u strah. Ležala sam u nepoznatom prostoru u neudobnom krevetu i jedino me osmjeh Nonića prisjećao na život prije ulaska u tamu tunela. "Imala si saobraćajnu nesreću." "Činilo mi se da sanjam" rekoh mu neshvaćajući što se dogodilo. "Prilično dugo si sanjala." smješeći se odgovori starac. Fraktura baze lubanje bez pomaka i nutarnjeg krvarenja. U dva tjedna kome, mozak je umirio ritam srca i disanja i sve nepotrebne vibracije u tijelu. Zbilja je bila nastavak mirovanja da ne dođe do pomaka i teških posljedica. Šest tjedana mirovanja je vrijeme koje kosti trebaju da zarastu. Nakon osam tjedanja mirovanja vježbe uspostavljanja nutarnje i vanjske ravnoteže. To je išlo brže. Nakon dest tjedana bolnice doktor mi rekao, tvoja mladost je bila ključan faktor tvog brzog opravka. Brzog? pomislih, ali nisam kazala. sudbina mi je bila naklonjena, vidjeh svjetlost na kraju tunela, ali kasnije ništa više nije bilo isto! Dijana Jelčić

četvrtak, 17.07.2025.

Veliki odlazak... U suradnji s kulturno informativnim centrom, KIC Preradovićeva 5 u Zagrebu Zdenko je odigrao monodramu “VELIKI ODLAZAK” i pozvao umirovljene prijatelje glumce na njegov oproštaj od glumišta. Bila sam šaptačica i intendantica njegovom stvaranju osobnog teatra, njegovoj želji da igra ulogu dostojnu drami Thomasa Bernharda “Minetti”, bila i pomagač u prevodu i prilagodbi njegovoj želji da dokaže sebi i glumcima kako ih umirovljenje ne smije obeshrabriti. Silvestrovo, veliko slavlje u hotelu na obali sjevernog mora, čekanje direktora teatra i ostvarenje želje, još jednom odigrati kralja Leara, A Kralj Lear je maska, Minetti ima masku i čeka trenutak izlaska na scenu. U ponoć pucaju baloni, pije pjenušac, grle se ljudi. Direktor ne dolazi. Minetti izlazi iz hotela, pada snijeg, sjeda na klupu, raočaran Ispija kukutu, umire Sokratovom smrti, snijeg ga pokriva, a život ide dalje, mladost iz hotela prolazi pored klupe, ne primjećuju ga. Aplauz glumaca, čestitke i zahvale na darovanoj im istini. Dijana Jelčić

srijeda, 16.07.2025.

Možda... „Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda." Carl Sandberg Voljela sam plave daljine, lutala nebeskim bespućem, željela dotaknuti mjesec, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje moga sna. Pitala sam se čitajući pjesmu. Možda? Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, kaže pjesnik. Mjesto na kojem je počela, susret u gornjogradskom Lapidariju. Kazivali smo poeziju. U njegovim očima boja moga sna. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo je stih pjesnikove pjesme. Povjerovala sam. Vjerovao je i on meni kada odgovorih Sandbergom, imam za tebe na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce. Kada me dvje godine kasnije upitao hoću li se udati za njega prislonila sam glavu na njegovo rame i rekla da, bez Sandebergovog možda. Do mjesta na kojem ljubav prestaje nećemo doći. Možda? Dijana Jelčić... iz arhive 26. 11.1990 jedna godina braka

utorak, 15.07.2025.

Između jučer i sutra... Između jučer i sutra danas, između zore i sutona život. Budi me cvrkut ptica u krošnjama lipe, breze, topole pod prozorom i zvuk espreso aparata iz kuhinje. Dobro ti jutro ranoranioče kažem još snena. Dobro ti jutro spavalice kažeš već budan. Otvaram prozor, dišem svježinu jutra, žamor mi kazuje i grad se budi, iznad anđela na prozoru sjaj Sunca. Jedan dan, samo jedan dan pravi presudan čudan dan divan dan, kao san. kazuješ stih pjesme od trubadura. Dani svi, svi ko jedan dan prođe, ljubav moja neće, za nju živim, za nju dajem sve, kažem. Od ljubavi, bez hrane i pića, nema življenog života govoriš ozbiljno. U našim godinama dan nije san živimo navike, rekoh. Smješiš se, krenimo danas s navikama naviko moja Ritual navika se odvija stalnim redosljedom, odlazak u kvartovski dućan, kruh, mlijeko, sir, povrće, novine, tunjevina i špagete za špagetadu, naš isplanirani ručak. Sladoled četiti godišnja doba za poslijepodnevnu kavu i granny smith jabuke uz sireve za večeru. U sutonu Sunce odlazi, noć nam daruje san. Dijana Jelčić...

ponedjeljak, 14.07.2025.

Budim se... Sliku sam u Švicarskoj dobila od prijateljice na dar, poznavala je slikara, znala sam i njegovo ime, ali godine čine svoje, zaboravih ga. Nazvala sam je ljubav. Noćas mi je došla u san. Pronađoh i san koji davne 2008 godine napisah. U lucidnom snu sjenka ljubavi ubija strahove i bol, ostavlja tragove radostii u srcima. Utihnula je elegija, ona duboka rana na putu naših nemira. Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala, krhotina tihog umiranja. Snovitost mrvi strah, okove nevidljive, a uvijek moćne bezdušnosti, nježnim dahom gasi vatre noćnim morama. Budim se, na tvom licu mir... Dijana Jelčić

nedjelja, 13.07.2025.

Grad sanjajućih knjiga... Die Stadt der Träumenden Bücher Fantasy-Roman Walter Moers, 2004, čitala sam i dočitavala, maštom izgradila moj grad sanjajućih knjiga. Oživješe odsanjani snovi, postadoše vidljivi u svojoj ljepoti, snovi drevnih knjiga, snovi o ljubavi i ljudskoj dobroti. Vidim poeziju, eseje i utopije drevne, vidim bajke, legende i ljubavne priče ispisane zvjezdanim alfabetom, slovima koja nisu slova nego ritam zvjezdanoga praha, glazba proze i poezije gradom sanjajućih knjiga se širi. U gradu sanjajućih knjiga, opojan miris limunova drveta se mješa sa mirisima mora, lavande, oleandra i prastarih pinija, drevne utopije, otok na kojem vrijeme bdije i grad sunca izgradiše i moj grad sanjajućih knjiga. Dijana Jelčić

subota, 12.07.2025.

Mjesec srpanj... Na zlatnim dolinama neba poskočan, kao mladi žeteoc, mjesec srpanj žanje dnevnu svjetlost. pozdravlja odlazeće sunce. Sudbina mi glasom tišine daruje toplinu povečerja, i moć Venere u znaku mog rođenja. Dijana Jelčić.

petak, 11.07.2025.

Gibraltar Dubrovnika... Sinoć smo gledali na TV otvorenje 76- ih Dubrovačkih ljetnih igara. Godinama smo bili u Gradu u 21 sat bi na Orlandu zatitrala zastava Libertas, čuo se glas kneza, neka uđu, slavili smo ulazak glumaca u Grad, U crkvi na Dančama gledali triptihon i činilo nam se da čujemo cvrčke, Tadijanovićeve glasove koji ulaze kroz odškrinuta vrata, zoru smo dočekivali u lučici Pile između Bokara u zidinama i Lovrijenca, izvan zidina Grada. nazvanog Gibraltarom Dubrovnika. Dijana Jelčić

četvrtak, 10.07.2025.

O, fortuna... Početkom 19. stoljeća u samostanu Burana pronađen je rukopis sa 228 ljubavnih pjesama. Rukopis je prema nazivu samostana nazvan Carmina Burana. Lirika zbirke stihovima slavi uživanje u životu, u svim ljepotama i porocima svijeta. Skladatelj Carl Orff je rođen 10 srpnja 1895 je uglazbio 25 pjesama u obliku scenske kantate, proslavivši zbirku po cijelome svijetu. Bio je ljetni solsticij 1986, jutro poezije, on je kazivao stih kao mjesec stalno se mijenjaš uvijek jačaš i bez sjaja; gnusan život sad nadvladaš i onda blagost kao raskoš biraš. Mudrovali smo neukusno prema mladim pjesnicima. Ozeleniti će polja, ljeto je stiglo ljepotom cvjetnog ogrtača. šuma zeleni lišćem stabala i listićima grmova, rekoh. Darovao mi je ružu, mirisom cvijeta opijena darovah mu zagrljaj, u talogu sreće ljubav je danak životu. Dijana Jelčić

srijeda, 09.07.2025.

Zaustavljeni... Danas je leptir u daljinama zamahnuo krilima, izazvao uragan nad gradom. Odlučila sam baciti u kontener odjeću koju ne nosim. U dnu ormara vreća sa torbama iz minulog vremena. Bijela me vratila u davno Zadarsko ljeto. Zadarska četiri kantuna i kuća djetinjstva mog nonića. Poželjela sam je fotkati. Potražih fotić u velikoj bijeloj torbi punoj potrebnog i nepotrebnog. Potrajalo je, šta tražiš, pitao si. Fotoaparat, odgovorila sam. Nema ga, rekao si Ma mora biti tu, rekoh Pomagao si mi kopati po torbi bez dna. Nisi ga ni ponijela. Ma jesam. Pa gdje je? Evo ga! Zaustavljeni za jutarnja lutanja gradom lutali smo fotoalbumom. Dijana Jelčić

utorak, 08.07.2025.

Sumnja... Darovao si mi zbirku poezije Svaki slućaj. Wislawa Szymborska. Hvala ti, dočitavam je, njeni stihovi su izazov misaonom režnju, Wislawa je moderna Šeherzada, poezijom priča priče, poručuje mi, To sam ja, Kasandra. A ovo je moje mjesto pod pepelom. A ovo je moj štap i trake proročke. A ovo je moja glava puna sumnje… Kasandra je čula nečuveno, nisu joj vjerovali, nije uspjela spasiti Troju. Nad bezdanom sumnje oblaci bez vjetra prostor zgusnuo u točku obećanja bez pokrića. Tišina para uši, iščekujem prasak, povratak povjerenja u život pod stijegom svrsishodnosti, nestalog u bezdanu sumnje Dijana Jelčić...

ponedjeljak, 07.07.2025.

Moć njegova kista... Jedan od najpoznatijih modernističkih slikara svih vremena, umjetnik Marc Chagall, 07. 07. 1887--29. 03. 1985. Nad Zagrebom se neboja prosula nebom svitanja. Znalci govore o lošem UV indeksu, upozoravaju bolesne i nemoćne, preporućuju tekućinu kao spas od kolapsa. Mladi dan izranja iz skuta noćne tmine, bjelina jutra, zrcali Chagallovu sliku i poznatu izreku Luciano de Crescenzo Svi smo mi anđeli s jednim krilom. Letjeti možemo samo tako da zagrlimo jedan drugoga. Moje plave daljine su često skrivene iza oblaka, ali zagrljaj je prisutan i iza oblaka i golubica koja zoblje zvijezda i moć njegova kista. Dijana Jelčić

nedjelja, 06.07.2025.

Promjena okolnosti... Na obzoru plima mjesečine, nad ponorima noći titraji zvijezda, nebeska scenografija, zov beskraja sanjarima. Postoji li bespuće sna?... pitam Od kojeg tkiva je satkano?... pitaš Postoji li vrijeme u njemu?... pitam Sanja li bog našu zbilju?... pitaš Jesmo li mi tragači za istinom? Što će se dogoditi ako se Bog probudi? Teško pitanje! Postoje li teška pitanja? Postoji li mjera za težinu misli? Postoji clausula rebus sic stantibus, vjerodostojnost do promjene okolnosti! Darovao si mi oslikanu promijenu okolnosti na bolje, vuk nije pojeo crvenkapicu, lovac nije ubio vuka, ljubav je pobijedila zlo. Dijana Jelčić

subota, 05.07.2025.

Cjelov i ti... Tin Ujević (Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.) Cjeloviti cjelov i Ti U maštama ću tebe loviti trače sunca s ružičastom niti. U etere će srce ploviti, otvorene čaške nebo piti, jer bez tebe biti znači mene prepoloviti. Moje srce tvojoj biti hiti, ni do groba nismo siti... Svojim dahom ti si svijet jezgroviti kamo će se sloge boja sliti. Ja ću tebi vijence viti, draganjima oviti, i tada će opet biti u potpunoj kiti cjeloviti - Cjelov i Ti. Hrvatsko kolo, 1932. Vjetar donosi miris ljeta i uspomene na put u Hercegovinu kroz Vrgorac, ugodu doma @nema garancije i njenim rukama učinjene meleme za kožu, dušu i srce. Dijana Jelčić

petak, 04.07.2025.

Rijeka nevraćanka... Bilo je to davno, pisala sam o smaragdnoj rijeci nezaboravljeni bloger @nisan EL DIABLO mi je ostavio ovaj stih Gdje Neretva hladna teče Gdje rod svoga zaboravit neće Pa da krenem putem do Mostara Progovara želja stara Mostar, most, Neretva i mi. slušali smo zvuke udaraca čekića u broncu, iz avana se širio miris istučene kave, život je postao bogatiji još jednom uspomenom. Ljudski život žubori kao rijeka nevraćanka, a ona tihuje prividima, romori mislima, šapuće osjećanjima, nestaje u nebeskom oceanu, zatvara krug neba i zemlje… vječnosti i trenutka. Mi fek naslućujemo njenu postojanost i promjenjivost, njenu svojeglavost i blagost, njenu brižnost i ljubav. Mostovi, rijeke i njihovi izvori Drava, Sava, Neretva romore priče o svojim putevima i daljinama. Kao umjetničko djelo uramljen Izvor Dunava ne sluti duljinu svoga puta. Dijana Jelčić

četvrtak, 03.07.2025.

Skitnica u meni... Hrabrost je ponijeti tužna sjećanja i zakoračiti u nepoznato. Je li to bila moćnica tuge ili bijeg u željene plave daljine? Bio je to gubitak kontrole nad osjećanjima, svjesno se ranjavah, u malim dozama si ubrizgavah otrov iz pehara misaonosti, prolazih kroz koridore tmine u kojima su ostali tragovi odbaćene mene… Polako se oslobađah tereta prošlosti, uranjah u događanje svakodnevice. Iza tamnog horizonta je izranjala svjetlost. Bijelina se pretakala u boje, u osjećanje prisnosti, u život u zemlji satova, čokolade i banaka. 2012 smo se vratili u Zagreb, s prijateljima lutali izložbama slika, promocijama knjiga, premijerama u teatrima, dogovarali dolazeća lutanja Dubrovnikom, Zadrom, Splitom, otocima. Sva su se ostvarila. Minule su godine istinskog lutanja, skitnica u meni luta sjećanjima. Dijana Jelčić

srijeda, 02.07.2025.

Perle u pijesku... S igračkom svojom, s perlama u ruci pogružen sjedi, a zemlja oko njega opustošena ratom i kugom. Ruševinom još raste bršljen, u njem zuje pčele. Klonuli mir u prigušenom psalmu još ječi svijetom... Herman Hesse 2. srpnja 1877--9. kolovoza 1962. Kao posljednji igrač staklenim perlama čujem jecaj, plač i vapaj svijeta, urlanje moćnika, vidim let dronova i ruševine. Želim nama i Vama nisku perli u pijesku vremena i kraj strahovanja.od ratova. Na dverima srpnja, u krošnji ocvale lipe ptice cvrkuću povratak ka vremenu prije ovoga. Dijana Jelčić

utorak, 01.07.2025.

Plesali smo na mostu... Mediteran, Hesiodova vrata pakla, delta Rhone i mora, nad deltom magličasta granica ka suncu, pod suncem močvara Camargue, putujući cigani, livade lavande, timijana, kadulje, ružmarina, jezera, ptica, divljih i pitomih konja. Jahali smo, za vodićem projahali do tada neviđenu ljepotu najveće močvare u Europi. Na Avignonskom mostu smijeh djece, njihova zaigranost i zvuci pjesmice sur le pont d'Avignon sviplešu, zaplesali smo s njima. a mistral, provansalska deseta Muza donosi hladni zrak Alpa u dolinu Rhone, dotiče pjesnike, slikare, slučajne prolaznike i gradi nevidljive mostove među ljudima. Dijana Jelčić