Oči boje meda...
Ponekad u suton neki lik
gleda nas iz dubine ogledala;
poezija je poput ogledala koje
nam otkriva naše lice skriveno
u Heraklitovoj rijeci vječnih mijena,
eto stilizirah Borgesovu misao o istini.
Kada snovitost postane punina budućeg,
rađaju se zvijezde, iskri vrijeme poezije,
događa zaobljenost blizine i daljine,
začudna datost iznjedrena iz
neotkrivenih kutova uma.
LJUBAV je ponekad samo riječ na papiru,
skladno napisana rečenica, nježno izražena
općenita misao, ali kada Carl Sandberg poezijom
kaže, "Ničega nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica,
ničega nema ovdje do tvojih žednih kao noć sivih očiju"
Čitala sam pjesme dvojice velikana pjesništva, sanjala
puteve pitanja i staze odgovora. bila je to kušnja budnosti,
bjeg u osamu, sagorijevanje u samoći i sudbinsko pitanje,
Hoću li uspjeti osjetiti odživjeti ljepotu poezije i susresti
u carstvu mjesećine oči boje mog neostvarenog sna?
U svjesti misaoni muk, srce zaboravlja poneki otkucaj,
ćutim iskušenje zanosa. u romoru tvoga glasa himna
dolasku, stilizirao si stih Carla Sandberga
"Ničega nema u ovom trenu osim tvoga lica,
ničega nema ovdje do tvojih očiju boje meda"
Dijana Jelčić
|
