Nisam ista...
Oblaci kao brodovi plove sjajem plavetnila, iluzija titra tek
naslućenm novodolazećim dimenzijama, zov traganju
za izvorom početka.
iz zamaha vjetra izranja privid porinuća u jedno veliko ništa,
osjećam postojanje zatomljene kolone sebe, mjenjam se
u strastvenu, nježnu, ljubomornu, tužnu, radosnu sumu
često uspavanih osobnosti skrivenih u nutrini.
Pitam se, u kojem djeliću mene se krije ona "ja" koja se
rađa u sljedećem trenutku? postoji li u ovome sada?
jesam li ista ona koja je počela pisati ovo štivo?
Nad gradom, u mreži sunca, iskukičani bijeli oblaci,
dašak vjetra, kao dvije iskre izranjaju tvoje oči,
ćutim stvaran dodir usana.
Nisam ista ona s početka pisanja objave.
Dijana Jelčić
|
