"Možemo oprostiti čovjeku kad stvara nešto korisno za sve dok se sam ne počne diviti svome djelu. Jedino opravdanje za čovjeka koji stvara nešto beskorisno jest u tome što se neizmjerno divi svome djelu.
Sva je umjetnost sasvim beskorisna."
Oscar Wilde, Portret Doriana Graya
Nedjelja, ritual životom stećenih navika,
prva kava, meko kuhana jaja, pohani
bataci s rižom, šnenokle i porto vino.
pjesmom Gwendolyn Brooks me
prisjećaš na desetljeća naših nedjelja.
Bojiš li se naših godina?... pitam
Ne, u nama se smjenjuju želje,
pa mi starimo dostojanstveno.
govoriš o nama.
U sobi miris ruža i jorgovana, na zidovima
slike, umijeća prijatelja slikara, kazuju
više od tisuću riječi... rekoh tiho
Ne dozvoljavam zabludi o postojanju izvorišta
vječne mladosti obmanu, osjećam skladnost
naših življenih godina... ustaješ, otvaraš
prozor,
Slušaj brujanje Zagreba, prisjeća me na
orguljanje dubokog basa, a cvrkut ptica
u krošnji tek procvalih lipa na zvuke
zaljubljenog tenora... smješiš se.
Grad slavi pobjedu staroga,
ne bojim se naših godina!