Bez sunca šutim...
Upoznala sam demonsko ništa u krajoliku srca,
tišinu u pustinji osjećanja i ratove sa sjenama.
Sjene su crne, nebojom ogrnute, veliko ništa
u rasapu sunčane svjetlosti.
Zenitno sunce nad gradom i nestanak sjene,
osjetih njihanje zipke ljepote, oćutih istost
budnosti i snivanja.
San je sidro u oceanu jave.
Usidrih se u srcu sunčanog sata, izgovorih,
bez sunca šutim.
U zbilji život sa suncem i šutnjom.
Dijana Jelčić
|
