„Prečnik Alefa bio je neka dva ili tri santimetra, ali kosmički prostor bio je tu u nesmanjenoj veličini. Svaka stvar (recimo, Mjesec, ogledalo) bila je beskonačno mnogo stvari jer sam je ja jasno vidio iz svih tačaka u kosmosu. Vidio sam prostrano more, vidio sam zoru i sumrak, vidio sam ljudsko mnoštvo Amerike, vidio sam prosrebrenu paukovu mrežu u središtu jedne crne piramide, vidio sam oronuli lavirint…“
Jorge Luis Borges.
Pod kopljima dnevne svjetlosti tvoja i moja zbilja,
dvokružje istine, u Alefu zgusnut cijeli svijet.
ti i ja u zrnu svemira, u ogledu prostora,
u zrcalu vremena, u sumi metafora.
Na pješčanom žalu suza umrle školjke.
Iz sutonske omaglice, izranja Venera, umire dan,
rađa se noć, na obodu lazure se urušava
sunčana svjetlost, ostaje uspomena.
U dvokružju kontemplacijski čin,
bezimeno ništa postaje ljubav.