Slično vjetru...
Isadora Duncan je plesala na klasičnu glazbu, bosonoga, umotana u grčku togu i s dugačkim šalom oko vrata. Svojim je plesnim stilom prkosila nametnutim pravilima i borila za oslobođenje žena od nametnutih društvenih uloga, čime je osvojila Europu. U svojim je memoarima naglasila da je 1902. godine, kada je imala 24 godine i kada je prvi put boravila u Opatiji, očarano gledala palme kroz prozore Ville Amalie, a da su ju grane koje su se njihale i treperile na vjetru, inspirirale da u svoj ples uvrsti nježno podrhtavanje ramena, ruku, prstiju i grudi, plesne pokrete po kojima je bila jedinstvena.
Nešto slično vjetru bezimenom je u meni raslo,
bila sam pustolov na vratima lucidnog sna,
stolovala na dverima paralelnih svjetova
nisam se usudila zakoračiti ni u jedan.
Vjetar se igrao krošnjama u dvorištu
djetinjstva, mirisale su lipe, slavili
smo dolazak ljeta, kazivali istine
o minulom, na nebu tražili izvor
našem plesnom zagrljaju.
U gradu na obali zelene rijeke
u lipnju zamirišu lipe, vjetar
bijelim beharom kiti ulice
i trg tvoje mladosti.
Vjetar u mojoj kosi budi nadahnuće pisanja o tebi i meni.
Dijana Jelčić
|
