Prauzor...
Svaki dan je esej za sebe, slijed vremena
u priči o življenom životu.
U dnevnoj sobi punoj sunca miris jutarnje kave,
smišljanje protokola dana, rješavanje danjih
obaveza, ti odlaziš na snimanje Novina,
serije o prevarama i smicalicama jave.
ja u kuhinji mađijam jelo za pola
sata tvoje pauze, želim stvorit
ugodu okusa, boja i mirisa
za brzinsku trpezu.
U poslijepodnevnoj samoći razmišljam
o večeri, mjesećini iznad prozora,
mojoj glavi na tvom ramenu,
tvojoj ruci u mojoj kosi i
dolazećoj noći.
Iz smjene godina ostaje anđeosko ljudska povezanost, prauzor ljubavi.
Dijana Jelčić
|
