Marketing
Neugasiva uspomena...
Jutros palim svijeću za darovatelja sreće i radosti mom djetinjstvu,
za mog dobrog nonića. Napustio nas je, iznenada, davne 1972 god.
Pedest i tri godine bez njega, a tu je, uvijek prisutan, moj prvi učitelj,
prvi vjesnik dolazećeg, prvi kazivatelj minulog, prvi ubojica strahova.
Sjećam se jedne olujne noći nebu šarale munje, a onda tutnjali oblaci,
Bojala sam se, uvukla njemu u krevet. Rekao je, ne boj se, to Ilija
gromovnik kočijom luta nebom. Neće on do nas. Zaspala sam u
njegovom zagrljau, probudila u suncem obasjanom jutru. Učio me
svirat violinu, nije mi baš išlo. rekao je, dobro nije to za tebe, ali
mogli bi zajedno pjevati. Tvoj glas je Alt, probajmo ovu, lijepa Jana,
ribara starog kći. Pjevala sam, poljubio me u čelo i rekao, pjevaj
cijeli život, ostani djete radosti i sreće. kad odrasteš razumjet ćeš to.
Odrastala sam, on me učio životu. Vodio me u duge šetnje, naučio
vidjeti ljepote krajolika, čvrstinom šake, pogledom u oči cijeniti
čovjeka, poštivati tuđe vrijeme, ne kasniti na dogovore, darovao mi
prvi sat. Govorio je budi zahvalna na darovanom, velikodušna pri
darivanju drugih. Čestitao mi položeni ispit zrelosti enciklopedijom
znanosti i odpjevao pred tobom je život, osamnaest ti je godina tek.
Sveučilišnu diplomu nije dočekao, otišao je par mjeseci ranije.
Ukazala se vizija mog sretnog djetinjstva, slika kazuje više od
tisuću riječi, priča priču o njemu i meni i mojoj neugasivoj uspomeni.
Obiteljski fotoalbum čuva neponovljive trenutke, tata, mama, teta, ujo. nona, ja i nono.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 18.03.2025. u 07:37 sati.