dinajina sjećanja

četvrtak, 31.08.2023.

Metafora boli...






…Što vrh sveg od vas žuđah sad mi krati
taj veo tako kleti,
što, na smrt moju, i zimi i ljeti
očiju divnih krije svjetlost jasnu…

Francesko Petrarca, poslije Laurine smrti njegova metafora boli








Jutros nad radnim stolom u svijetlu stare lampe
vizija davne boli, neopoziva slika minulog.
Ispred koraka djeteta koraci zrelosti,
drhturi bojažljiva mladica na
vjetru vremena, sjeća se
svojih ranih snova.

U iskazivosti pamćenja,
u prividu igra snova i zbilje,
u perivoju uspomena crvene ruže,
budućnost u celofanu i bijeg od navika.

Prkosno sam odustajala od zbilje,
ostajala u raspuknuću želja,
u bolnoj uspomeni.

Tad napisah stih strancu
budimo drugačiji od drugih,
rastimo izvan zidina u kojima
je život prevara, a vrijeme rob.

Krenuh neutabanim putem
u iluziji iscjeljujuće tišine
dašak Melise mrvi bol,
dira srce, budi smijeh.






Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 30.08.2023.

Moje plave daljine...








Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u crnom okviru izrezbarenog dreveta, moj dnevnik,
prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja,
velika biblioteka, čitanje, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti.
U zrcalu blješti povijest nutarnjeg svemira, evolucija i kozmogonija svijesti,
vidim sebe u odorama izrastanja, u vremenu izranjanja iz kukuljice
začeća. napuknuće opne i omatanje svilenog vela stvarnosti…







Nona, mama i ja, tri generacije u prošlom stoljeću tražtše odgovor na vječno pitanje, što je to ljubav.
veliko kristalno ogledalo, djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja i vječni sukob snova i stvarnosti.
Tri lica, tri tijela, jedna priča o ljubavi. Tri života...nesalomljiva energija utkana u ženskost...
tri lica tražiše istinu.

One su među anđelima, ostala sam sama, pa se sada u sumi godina vraćam mojim plavim daljinama.





Dijana Jelčić... pjesma iz zbirke ... osamnaest crvenih ruža... 1986...


- 10:40 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 29.08.2023.

Razbijena igračka...









Aboli bibelot, kao razbijena igračka odbaćena sjećanja
osamnaesti rožendan, buket cfvenih ruža i rastanak.
Plakala sam kad sam odlazila, pričinjalo mi se,
nebo je plakalo sa mnom. U praznini svijesti
crna linija, pukotina zaborava, samoća,
miris tamjana i umiruća zvijezda.

Pjev ptice rugalice, milosnice uma,
braniteljice na bedemu bezdana
zaustavi misli na pješčaniku
lijepih uspomena.
U ruksak lutalice skupih
krhotine pamćenja,
riječi izblijedjele
od čekanja.

Pod plaštem zrelosti emotivni pomak,
ushit razumjevanja sebe u sebi,
razotkrivanje gnusne patetike.
U bistrini odaje svijesti novi,
drugačiji, istinitiji naboj.
nisam ga više sretala u snovima.

Dvadeset godina kasnije ukorićih do tad napisano.






Poslije promocije dobih ceduljicu stisnutu u knjigu,
molim posvetu jer sjećao sam se davnog susreta
u vlaku, sjećao se tvojih bademastih očiju i duge
kose boje zrelih kestena, tražio njihov sjaj u
sutonskoj zvijezdi koja je zrcalila tvoje lice.
a sad se susretoh sa tvojom poezijom i
drago mi što on više nije u tvom snu ...








Dijana Jelčić
- 09:39 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.08.2023.

Tinova kocka vedrine...








Naša fotografija iz prošlosti, u kristalnu kocku vedrine uramljena sjećanja na ljepotu početka.

Kristalna kocka vedrine, poslanje pjesnika, izazov sanjarima,
Iz ničega se rađa svjetlost, tajna skrivena u beskraju,
unikatnost vremena,
prave stvari se događaju i ne ponavljaju.
Sutonom umire dan, Venera budi noć, Danica svitanja.
Stazama utabanim osmjesima nadolaze novi dani
kao kolona trenutaka iz budućnosti, nedohvatne…

Zaustavljam se u trenutku, šapat pješčanoga sata nagovješta sljedeći…
Pružam dlanove ka šarenilu svemira, kradem nebu plavetnilo,
suncu zlatni sjaj i ucrtavam nove pute na globusu želja…

Koirljaju se dani vručins, njegove terapije i tlapnje,
čekamo kraj izmišljaja, u svakom svitanju iz
kocke vedrine vadim komadiće sjećanja,
iz kristalne fontane života ispijam kapi
i mislim i osjećam, dakle postojim.






sretan vam dan želim dragi prijatelji...



Dijana Jelčić
- 06:06 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.08.2023.

O kristalima i bojama...



.



Wär nicht das Auge sonnenhaft,
Wie könnten wir das Licht erblicken;
Lebt nicht in uns des Gottes eigne Kraft,
Wie könnt uns Göttliches entzücken?

Da oko nije suncu nalik
Kako bismo mogli svjetlo gledati;
Da ne živi u nama sama božja snaga
Kako bi nas božansko moglo ushititi?



Promatram darovanu mi fotografiju Jasne Marcelič i pokušavam razumjeti
Goethevu njegovu teoriju kristala i boja: oko, svjetlost, božansko,
međusobno su povezani.
Jasna je gledala izlazeće sunce, u njenom oku su
svijet, čovjek i božansko postajli jedno. A Goethe kaže ...
Biće čovjeka, njegova nutrina, zrcale se u oku.
Istovremeno se u njemu ogledava svijet u kojem živi.
Jasnina fotka i Goetheove misli su probudile nutarnjeg tumača
nerazumljivog, pokrenule mašineriju razmišljanja,
uzburkale želju za istinskim doživljajem
sunčeve svjetlosti, kristala i boja.
Oko je suncu nalik, u nama je
božanska iskra tvrdi Goethe i dodaje...


-„Vrlina kristala uzima otrovu djelovanje
– a i svim štetnim sokovima,
obojen i blistav kristal veličanstveno uzvisuje ljepotu“
- Goethe -








Ametist je moj kistal. Darovala mi mama.
Svojom bojom je obilježio moj život i snove.
Uzimam ga u ruku i promatram igru sunčanih
zraka kroz kristal, pri treptajima oka mijenja oblike,
a uvijek je ostaje isti…
srce mijenja ritam, ljepota se događa u mojim očima…







Na mom radnom stolu stoji secesiska lampa s kristalnim širmom.
Prelamanjem svjetlosti šutnjom mi priča priču o prohujalom
žuboru rijeke vremena i uvodi me u kristalni dvorac
Božjeg sna. Treperi ritmom svjetlosnih zraka
koje se na svom beskrajnom putu slijevaju
u srce ili je to ipak samo igra svijetlosti i
sjena u mojim očima.






Ljubav osjetih u ljubičastim tonovima sutona i svitanja,
ozrcaljenim u očima boje sna....

Dijana Jelčić
- 09:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 26.08.2023.

U rasponu...






U rasponu naših suprotnosti, u vremenu zajedništva
u potpalublju pamćenja pohranismo uspomene.
Pehar s izvora se nije razbio, omamljuje me
nemir tišine i mir tvoga glasa u trenucima
strahovanja, čekanja i sjećanja.

Volim tvoje jezične akrobacije, zvuk asonanci, pjev istih vokala,
poetiku rečenica, tankoćutne tonove naših razgovora.
Volim pjesničke epifore, ponavljajuće, Kaštelanovo
pojačavanje ljepote sna u zbilji.

Čujem u snu
Sanjam u snu
Vidim u snu...

Poslije tmine noći, sna i bdijenja u plimi i oseki osjećanja,
jutros nas je naša odaja, dočekala prepuna sunca,
šapnuo si stih stare pjesme zavoli ovaj dan,
čuo sam u snu, vidjela sam u snu,
u snu smo sanjali isti san...







Dijana Jelčić
- 08:38 - Komentari (7) - Isprintaj - #

petak, 25.08.2023.

Ljepota je tu, u nama i oko nas...






Samo spavanje je besmisleno, kratka smrt, gubitak vremena, ne volim praznine u postojanju,
volim kada znam da sanjam, lucidni snovi zrcale zbilju, prepustih se vrtlogu nepoznatog,
osjetih kovitlanje nečeg bezimenog, na zaslonu svijesti neriješena enigma,
beznačajni rebus, mislila sam…







Um je bio stražar na bedemu svijesti,
Čekah neznanca iz doline suza,
susret na cesti koja nikamo
ne vodi, sanjala ljubav
među zvijezdama.
Volim te. začuh riječii u romoru rijeke,
u pretakanju jutrenja u zenit ljepote.







Na obali zelene rijeke osjetih moć bijele svjetlosti.
Krijući tajnu postanka razotkrivala je tajne
prostora, strijelom vremena probijala
kukuljicu samoobrane, osjetih u
besmislu se krije srž smisla…


Dodirujem jezgru zbilje, otvaram novo poglavlje u knjizi života,
uranjam u doba bez ograničenja slobode, bez moćnika,
u vrijeme postojanja u ovome ovdje i ovome sada,
u obećanju vremena zgusnute sve naše godine,
u trenutku iskrice igre svijesti i sjećanja.






Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.08.2023.

Griješili smo...





knjiga u našoj kućnoj biblioteci...



Jorge Luis Borges
24.8.1899..14.6.1966

Kad bih mogao ponovo proživjeti svoj život
Pokušao bih uciniti što više pogrešaka.
Ne bih toliko nastojao biti savršen, bio bih opušteniji.
Bio bih gluplji nego što sam bio,
U stvari, jako bih malo stvari uzimao ozbiljno.
Bio bih manje cistunac, više bih riskirao,
Više putovao, gledao više zalazaka sunca,
Penjao se na više vrhova, preplivao više rijeka,
Išao na više mjesta na kojima nikad nisam bio,
Jeo više sladoleda, a manje mahuna,
Imao više stvarnih problema, a manje izmišljenih...









U kutku sanjive stvarnosti udišem miris uspomene na djetinjstvo i
promatram staru lampu, krasi ovaj djelić zbilje, kolovoz se
kotrlja kraju, odlazi i noć, još jedan korak do svitanja.
Sjećam se, slijedili smo poruke pjesnika.

putovali smo, otkrivatli arhitekturu jezgre gradova, uspoređivali epohe,
antika, gotika, barok, renesansa, secesija, moderna, bauhaus,
uvjerili smo se, jezgre gradova su građene po mjeri čovjeka…
jeli smo sladoled na trgovima, bili na krovu Milanske katedrale,
riskirali stavljajući žetone sreće na roulet života,
gledali zalaske sunca na dalekim obalama,
griješili i upoznavali sebe same, bili isti,
a uvijek drugačiji, znatiželjni ispijali
kapi odkrivenih ljepota…

Svanulo je jutro Borgesovog rođendana i vrijeme njegovih snova
je pisano po mjeri čovjeka, sjećam se minulog, griješili smo,
a živjeli vrijeme po mjeri čovjeka... griješit ćemo opet
i s greškama živjeti po mjeri čovjeka...






Le corbusierov Modulor knjiga kupljena u Švicarskoj


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 23.08.2023.

Učili smo...









"Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, već da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naučimo gledati i poštovati ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.“

Herman Hesse…“Narcis i zlatousti“...










Davno pročitana Hesseova knjiga je trag u sjećanju,
Narcis i Zlatousti, ponekad iz mene u dijalogu s tobom
progovara Narcis, ti mi tad odgovaraš riječima Zlatoustog...
duhovno i svjetovno u nadmetanju, skladom riječi učili poštovati
ono što jesmo... tebe u tebi, mene u meni...

Tragali smo za smislom poezije zbilje.
Nastojali osmisliti jezgru snovitosti,
udahnuti joj moć sna, odjenuti je
koloritom rasprsnutog Sunca,
darovati joj trajanje u javi...

Misli se zaustaviše u jednom snu, jedinom snu.
Život je zatvorio Pandorinu kutiju, darovao nadanje.
Sutra će biti bolje vjerovali smo. Jedna zvijezda je padom
razbila tišinu, kiša Perzeida krstila želju, trag ka novom danu.






Dijana Jelčić
- 10:30 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 22.08.2023.

Na balkonu---





Stajali smo na balkonu Mostarskog mostom, rijeka je mrmorila sjećanjima.
Govorio si jezikom iskona, njime gradio most iznad rijeke nevraćanke,
šapatom spojio naše obale, izvlačio riječi iz prauzora jezikoslovlja,
govorio tijelom, usne su šutjele, tišinom me odvodio u duboke
usjekline vremena, pokazao mi ljepotu ludovanja,
tankoćutnost mahnitanja, osmijehe na licima prijatelja...
život tako jednostavan i lijep...
I danas volim tvoje dlanove na kojima spavaju ptice,
volim tvoje oči u kojima miruje osmijeh i san,
prepuštam se tvojoj odlučnosti u kojoj
se gube sve nesigurnosti… nestaju nedoumice… dvoumljenja...
Ti si srećonaut na stazi ka zvjezdama.

Mostovi su premosnica među srcima, sjećam se legende,
Avignon most je sagradio pastir da stigne do ljubavi,
dok je uzdrhtao razmišljao čuo je glas sudbine,
ne možeš sagraditi most ako ne siđeš do obale.

Upitah se gdje obala moga vremena,
osjetih ona je tu na dohvat ruke,
u ovome ovdje i ovome sada...

gradim most nad bezdanom strahova,
ne dozvoljavam bezdanu da mi uzvrati
pogled, gledam u nebo i osjećam, opet
ćemo sretni gledati u zvijezde padalice...




Dijana Jelčić
- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.08.2023.

Soba puna sunca...




Prošla je noć bez sna, srce je kazivalo,
pogledaj iza zbilje, tamo titra svijet lijepih uspomena...

Jedno davno ljeto na azurnoj obali. Mi i prijatelji na plaži... .
Vrijeme Pariza... lutanje trgovima cvijeća, knjiga i zova ptica,
sutoni na obali Seine, zagrljaji na mostu Mirabo, zalasci sunca
na vrhu Eifela, groblje Pere Lachaise, na grobu Abelarda i Heloize.
ozrcaljenja povijesnih ljubavnika, šapnuh njene njemu izgovorene riječi,

neka ljubav bude san, a ne obaveza..

ali dogodi se ponekad da leptir zatitra krilima u dolini suza i uzburka oblake uma,
dogodi se poezija kiše koja ispire nataloženi mulj nekih tužnih događaja,
to su trenuci katarze… trenuci oslobađanja iz kaveza zlih slutnji,
trenuci porinuća na novu plovidbu pučinom života…

Jutros poslije noći lijepih uspomena soba puna sunca.




Dijana Jelčić
- 09:59 - Komentari (9) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.08.2023.

Besana noć...





Ljetna noć 2008. je bila noć bez zvijezda, noć prepuna sparine zgusnute u koprenu snovitosti.
bila je to noć tihog umiranja na obroncima bdijenja, besana noć uklesana u sjećanje kao
svjedočanstvo puta pokore na kojem su ostale krhotine strahova, noć na kraju dana
pasjih vučina, na oltaru pamćenja izgovorih molitvu Siriusu...

Vjetar je dotaknuo lice ljeta, obrisao znoj prepolovljenog mjeseca i donio smiraj,
isušeno vrelo mira je prokapalo poezijom kapi, razbuktali se potoci čežnji,
vratio se usnuli ritam srca, začuh lavež spašenog psa, vidjeh pticu kako
ispija nektar zemlje, kako vida stigmu na duši...
u njenim očima se zrcalilo nebo prepuno suza neba, silueta spsenja
je koračala kroz pejsaž sna...
dolutala iz kobalta noći donijela je zlato svitanja, jutro je objavilo
kraj paklenih muka, kovitlanjem oblaka blagoslovilo rađanje mladoga dana...

Ljetna noć 2023, meteorolozi najavljuju novi toplotni val. u nama opet
ključa nemir, strah i i želja da na kraju ovog puta pokore
silueta spasenja daruje noći lijepih snova.







Dijana Jelčić... prva fotografija je snimljena 2008, na dan njegove teške dijagnoze...
- 08:18 - Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 19.08.2023.

Gdje je vjetar?...






U glavi nastaje ljubav, mržnja, sjećanje, tu nastaju tuge i strahovi, pamćenje, spoznaja i doživljaj,
kaže nova znanost o mozgu i potiče me na razumjevanje te izjave.
Postavljam si pitanja da bih na njih pronašla odgovore.

Gdje je vjetar što mi mrsi kosu, vani ili u mojoj glavi?
Šta osjećam kada dodirujem tebe, svoje dlanove ili tvoju kožu?
Šta osjećamo kada nam se usne spoje?

Kao ljetna kiša
kapala su milovanja
tvoje usne ozon sreće
a nebom je klizila ponoć
šireći miris navlažene svile.

još uvijek ne znam osjećam li moje ili tvoje usne?
Poezijom pričam priču o vrtlogu u mojoj glavi i pitam se,
Što se događa u mojoj glavi kada sam tužna?
Što je to što moje misli pretvara u poeziju suza?
Zašto prestajem plakati kada mi njegov osmijeh dotakne oči?

"On osmjehom obrisa suze i reče mi
ja sam tu ali ja sam umoran
budi kraj mene budi tu
dozvoli mi da budem kraj tebe
da ne budem sam"

Pišući poeziju pronalazim odgovore u tvrdnji da naš mozak i srce djeluju zajedno. .

Zatvorih njegov šapat među dlanove i podignuh ruke ka izlazećem suncu
i vidjeh dva srca zagrljena u vjetru koji mi mrsi kosu i osjetih,
sve se nalazi se u mojoj glavi..





Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

petak, 18.08.2023.

Rastopljeni satovi...








reprodukcija Dalieva uratka… kupili je u Figuerasu… u njegovom muzeju…
Salvatore Dali je rekao da se čovjek dok promatra sliku mora zapitati:
„Što ovo predstavlja?“
Bez tog pitanja, golo estetsko divljenje ne predstavlja baš ništa...
Promatram sliku, vidim tišinu usnulog prostora,
u Dalievom vremenu stoluje mir, budi sjećanja
na pustinju iz koje se uzdigao prvi čovjek.

Voda se pod pijeskom razlijeva do zelene oaze,
a pjesnik u odori vodonoše, priča o izvoru.
u pijesku uspomena na žeđ za snovima.
Rastopljeni satovi odkucavaju titraje
minulog vremena.

U zraku dašak prisnosti, desetljeća dijaloga
i posvećeni satovi našeg vremena.





Dijana Jelčić...

- 09:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.08.2023.

Na bojišnici ranjivosti...







Zatomljena osjećanja, sve tuge i nesretna stanja
opisah i zgusnuh u košmar željenog zaborava.
Iz međuslovlja tišine izranjahu onomatopeje,
ponavljajući suglasnci i samoglasnici.

Probudili su ratnicu na bojištu ranjivosti,
izronila je iz obilja pamćenja.
Osjetih iscjeljiteljicu
mrtvih oceana
i umrtvljenih
osjećaja.

smiješi mi se, poziva… krenimo
kamo, pitam…
u zatomljene svjetove, u tugu,
u bol, u patnju.

Oćuti njihovu moć, ohrabri se, oslobodi se,
sloboda je šum tišine, romor nijemosti,
lepet krila leptira univerzuma uma.







Ohrabrih se, skupih požutjele
papre, stavih napisano u
korice i stadoh pred
slušaoce.

Danas ih čujem kao u snu, ne odbacujem,
ali ne živim, tek slažem kao slike
u galeriju uspomena.







Dijana Jelčić
- 10:50 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 16.08.2023.

Pod maslinom...





San je sidro u oceanu jave. Usidrih se na obrisima druidskih vjerovanja.
U pejsažu Alpi šest vrhunaca iza kojih izlazi i zalazi zlatna hostija.
Slijed svetkovina utkanih u purpurni veo sutona i svitanja.
Najviši vrh je oltar života, prvi korak sa zemlje ka nebu.
Slijedih zov koljevke, vratih se u uvalu djetinjstva.

Čekala sam pod maslinom, nad moren sjaj sunca,
Izronio si iz privida, zagrljaj pod maslinom i kraj
vremena traganja






Bio je to jedan od kolovoza iz vremena kad nam pasje vručine još nisu smetale, a zvjezdano nebo darivalo ljepotu noćima. Jedna takva noć je bila između dana velike Majke i dana svetog Roka. Bili smo na otoku Ugljanu, Kali s pogledom na lazaret, otoćić iza kojeg se rađa dan. Jasna Marcelić mi je darovala mnogo fotografija kojima je ovjekovječila ljepotu tih trenutaka...







Sjedimo na terasi pored mora. Nad nama lazur beskraja, ispred nas otočić i bonaca sunoćja. Dašak noći donosi miris mora i žetve dnevnih ljepota. Iz bespreijekorne geometrije povečerja izranja tihana sjeta. Tajanstveni veo nas omata spuštajućim kobaltom i odnosi u izmaštane svjetove. Na obzoru svijesti blješti vizija, privid odživljene budućnosti...

Camusova misao titra u zraku... čovjek bez iluzija je sam sebi stranac-

Rascvjetani perivoj snova i konture stvarnosti, ruke spletene u buket zagrljaja. U tvojim očima svijet snovitih istina. Zaustavljamo se na rubu beskraja, u obznani mjesečevih mjena. Osjećamo nezaustavljivost vremena i obnavljanje ljepote. Osjećanja bujaju, rastaću se plimom. More raste, dodiruje plahost čuvstvene zbilje.

Probdjeli smo noć sjećajući se. Na horizontu se zlati svitanje. Sunčana zraka u tvom oku i romor jutrenja u srcu.

Prva brodica isplovljava iz luke. Otok se budi.





Dijana Jelčić...sve fotke mi darovala Jasna Marcelić
- 09:19 - Komentari (5) - Isprintaj - #

utorak, 15.08.2023.

Velika Majka...






Osvanulo je jutro Velike Majke. Osjećam dah ljubavi, zrak je prepun sakramenta,
osluškujem tišinu blagdana, ulice su prazne, grad još spava, jedino život kuca na okna srca
i sjećanje na Zadar, izložbu djela Ivana Meštrovića, na pjaci skulptura Majke i njegova misao...

"zahvalimo njoj... nepresušenom vrelu, čiji tok sve suše i potresi ne prekinuše, Njoj , stablu koga sve bure ne iščupaše, svi požari ne izgoriše, koje zla kob kroz vjekove po njoj prosu... njoj čije žile ne uginuše, čiji sokovi ne presahnuše..."






iza misli se zrcale slike. Nery Škegro i ja u Međugorju, u Gospinom ozraćju.
Rado lutam koridorima pamćenja, volim te susrete na rubu vremena,
na graničju mistike i znanosti, bude nadahnuće i nove osjećaje…
Čujem prošlost udaraca klatna o bronzu crkvenog zvona.
Tonem u svijet opsjena, u carstvo privida.
Gospino uznesenje ka nebeskom Jeruzalemu,
bljesak bijele svjetlosti ukazanja, Lurd, Fatima i Međugorje.
miris ljiljana, marijansko znamenje, nježno obećanje
njenog bdijenja nad nama smrtnicima.






In memoriam na moju majku i sve majke koje s Gospom bdiju nad nama... na prozoru vjesnik neba i buket ruža...

Dijana Jelčić
- 07:17 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.08.2023.

Ispreplitanje legendi i zbilje...







Ispreplitanje legendi i zbilje budi u meni još uvijek znatiželju… isprepliću se misaono- osjećajne slike… Gospina ukazanja širom svijeta… vjerovanje u ljepotu i ljubav… jer ljubav je uvijek tu, oko nas i u nama… i nije važno hoćemo li ikada saznati istinu…







Moja prva posjeta Hercegovini.vodio me stazama njegove mladosti
Na današnji dan 1986 fotkao na dverima svetišta, a onda poveo
tragom zastrašujuće legende. Privid tajanstvenosti ponornicie,
jezera ljudskih čežnji, u podmorju vrtlog oslobađajuće vrulje,
dubina propuntale zemlje, nestajanje zla, oholosti i taštine.
Čudesnost kamenjara, na crvenim liticama tragovi
njegova djetinjstva i ushit pobjedi dobrote.

U pjesku vremena koraci iz ničega u sada,
sjećanja uklesana u mramor pamćenja.
Dani prvih susreta, opustjele grane
prastarog drveta i okus oskoruša,
znamen keltskog vjerovanja.
Drvo šapuće tajne, čuje ih tko zna slušati.

U krošnji oskoruše razotkrivena tajna iskona.
Rodila se ljubav.







Bilo je kao u snu, a bila je zbilja utkana u magiju trenutka koji još uvijek živimo.


Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 13.08.2023.

Nedjelja je...







Događale su se boje, nebo je mijenjalo danu odore,
uznemirilo ptice, gledala sam moć dolaska oluje,
osjećala uron nemira u spokoj poslijepodneva.
Sunce se borilo s oblacima, pozlatilo odaju i
odlaskom odnijelo suton, noć zagrlia javu.
šuljala se ulicama opustjelog grada.







Na uglu naše ulice stoji velika kuća, jučerašnjica u tajni iza spuštenih zavjesa
u poeziji kapi romor nevidljivih snova,. osjetih, u odmaku između trenutka
i vječnosti udomih ljubav kao zavjet, kao čaroliju koja bdije nad stvarnosti…
u podsvjesti sam utamničila neka tugaljiva sjećanja, između zaborava
i pamćenja bdiju kao stražari na kapiji svijesti, kao čuvari prošlosti…
Vraćam se mladalačkim lutanjima plavim daljinama, tajnama koje
nisam uspjela razotkriti u vremenu istinskog odrastanja…






U tišini svitanja čujem žubor života, nedjelja je,
volim dane u kojima se naizgled ne događa ništa,
dane u kojima sjećanja stoluju, uspomene na dane
susreta, veselja i radosti, a osjećanja ožive život…


Dijana Jelčić

- 10:20 - Komentari (9) - Isprintaj - #

subota, 12.08.2023.

Nagost duše…









Tumarala sam stazama ravnodušnosti.
Mrtvile su žudnju i sakatile ritam srca.
Između mene i bezdana veliko ništa,
lavež pasa i silueta lboginje.

Danas na zidu svjetlucavi mozaik,
slika boginje na konju, izvor iluzije,
i sjećanje na traganje u vremenu
oluje ruža i nagosti duše.

Dijana Jelčić







Čekala sam susret na obroncima svijesti, lutala tajnama ljubavnih zanosa,
zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam…
ćutila da nije moj, antologija poezije je svijet tuđih istina,
pravila srca od čokolade, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira…
strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni,
samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu,u vremenu oluje ruža
dozvah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja…
shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici…
lutah svjetovima, tražih vrata vremena, spoznah vrijeme je tu, u meni…
Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima, neusklađenost osjećaja.
dozivale me plave daljine, pisah tugaljive pjesme…
u jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za
izvorom ljepote.

Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem, koračala sam poznatim ulicama…
zaustavih se u Talijinom hramu, u odaji za glumce oživješe mladalačke tajne…
on je čitao knjigu odnešenu kao znamen na susret u vlaku,
spuštena pogleda je šapnuo… danas sam osjećao tvoj dolazak...
osjetih izljevanje znoja srca. dogodilo se vrijeme zrelosti…
upoznah jednu drugačiju sebe…
imaš još uvijek isti parfem… govorio je dižući pogled…
u njegovim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira…





Dijana Jelčić
- 09:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

petak, 11.08.2023.

Prvo slovo...







susreli smo se na horizontu zrelosti... na graničju između Raja i Pakla u dolini suza... u turbulentnoj hirovitosti svakodnevice, na međi dobra i zla, na rondou sudbine krenusmo smjernicama istine...neuništivom, nezaustavljivom vjerom u ljubav izgradismo svijet utopijskih žudnji, Eldorado snovitih vizija, zemlju smješka, grad Sunca... pustolovimo nepoznanicama, razotkrivanjem enigmi hranimo znatiželju, čeznutljivo ispijamo kapi iz kaleža znanja... ne zaustavljamo se na barikadama ignorancije... ne dozvoljavamo jednoumlju da nas uvuče u entropiju palanke...

razgovorima smo zaokružili minulo u naše dolazeće... postoji ljubav koju još oplakujem, priznala sam...
prije tebe je bilo mnogo žena, a s jednom imam trinaestogodišnjeg sina kojeg volim, rekao je...





Dvadeset godina kasnije smo bili na Ivanovom vjenčanju... bila je i Ivanova mama sa suprugom i bio je to susret sretnih ljudi...





Nekoliko godina kasnije Zdenko je drhtav i sretan držao unuku u rukama.
Sretna sam i ja... zovu me baka Di, za razliku od iskonskih baka...





Danas u Gradu živi sretna obitelj... Luciana i Lorena. imena izabrana tako da njihovi iniiciali zrcale slovo LJ... prvo slovo osjećaja ljubav..
i neka se u svakom zrnu pijeska njihovog vremena zrcali ljubav...


Dijana Jelčić
- 08:48 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.08.2023.

U mimohodu minulog...






Umijeće samotno i zanat svoj
Ja vježbam u tišini noći
Kad samo mjesec nebom bjesni
A ljubavnici u postelji
Sve svoje grle muke,
Kraj raspjevanog svijetla trudim
Ne za tišinu niti hljeb
Ni da se gizdam ni da tržim
Dražima
Bjelokosnim pozornicama
Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca.

Dylan Thomas
Prevod: Nikica Petrak







U Gradu, pod kišom Perzeida Nives i Ivan izgovoriše sudbonosno Da.
bila je to noć ostvarenja želja mladencima, Bijela Luna je bjelinom
kitinila noć. Oženio se tvoj sin, drhtavim glasom si izgovorio,
Bjelokosnim pozornicama Za priprostu tek plaću radim
Najtajnijeg mi srca svu sreću svijeta vam želim.
ispratili smo ih do njihove odaje.





Odšetali smo do vale Između Bokara i Lovrijenca.
Bijela Luna se ogledala na pučini. Šutili smo.
Ovjekovječih tu ljepotu fotkom, nažalost
aparat je bio preslab za Lovrine suze.
„Vidiš li dušu Mjeseca?“, progovorio si prvi
„Vidim tvoj nemir.“
„Čekam smiraj najezde silovitih htijenja.“
„Što osjećaš?“
Moć minulog dana i ljepotu ove noći.
Slave li zvijezde Lovrinim suzama ljubav?
Ostvaruju želje mladencima.
Pozivaju li nas na slavlje osjetila?
Gozba već traje.
Uranjamo u Venerino vrijeme?
Smiješiš se.
U mimohodu minulog vidim tebe,
bio si pastir, filozof, glumac, pjesnik,
bio si misao, osjećaj, san, ljubav....
susretao sam te u snovima.
Sanjala sam te…







Dijana Jelčić



- 10:01 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2023.

Dva kutka, jedna istina...








Dva radna kutka, dva računala, dva svijeta,
zvuk slova i glazba ispunjaju prostor.
Svitanjem uma nastaju nova štiva
a ista tema, traganje za istinom.

strune spoznaje plešu vječni tango u nutrini,
ljubav je poezija, ono neizgovorivo u nama,
sol na koži i med na usnama, pjenušac
u krvi i leptirići u emocionalnom umu…

Ne postoji odlika ljubavi,
nemjerljiva je njena kakvoća,
ni izračunjivosti njene količine,
niti procjenjivosti njene karatnosti.

Ona je zagrljaj pjeska i pjene,
sobost čestice i sebstvo vala,
muk sjećanja i vrtlog vremena.

Ćutim ljepotu i pričinja mi se
ničeg nema u krhkosti svijeta
do bezglasja njenog bezgraničja,

Među našim radnim stolovima
uz gugut bijele golubice na prozoru
pitamo se,
Je li ptica glasnik neba?
Dokazuje li poslanje vječne ljubavi?

i pišući svatko svoju istinu spoznajemo
zbog nedokazivosti drugima svojih
istina, a sebi njihovih istina se sanja!


Dijana Jelčić

- 11:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 08.08.2023.

Njemu iz svih mogućih razloga...







Rodio se pitom na obali zelene rijeke između kamenjara i močvare
i kao da je tog osmog dana osmog mjeseca udahnuvši
neukrotivost otvorio vrata blagosti. sluša šutnju
asfalta i voli vrbe u čijim krošnjama
pjevaju ptice njegove mladosti.

S licem na kojem, ne godine, nego osmijeh ostavlja trag, pogledom sanjivosti me pitao
imaš li hrabrosti zakoračiti u tajnovitost tišine iza koje su skriveni izvori ponornice?
Stajali smo na ušću, tamo gdje rijeka svojom širinom nagovješta ljepotu
svojih ponora i poželjeli dotaknuti izvor. Titrale su oči neba,
a južni vjetar nam je dodirivao lica, mješao glasove,
ispreplitao riječi. On je želio da se sve događa
treptajima očiju i odkucajima srca,
bez prošlosti i budućnosti.

U ovoj sićušnoj mjeri našeg vremena osjetih, tvoja ljubav je sreća i sloboda.






Hvala ti dragi i sretan ti rođendan!

Dijana Jelčić
- 09:19 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.08.2023.

Hvala vam dragi prijatelji...






Ponekad se pitam gdje su ostala ona vrednovanja kojima smo zajedno vjerovali u život, stvarno iskreno voljeli prijatelja, kada smo mu, isto kao i sebi, željeli samo uspjeh. Zar je to moguće samo u mladalačkoj zanesenosti, punoj snova o budućnosti?





Jesmo li danas osjetljiviji na kritiku, uvredljiviji, netolerantniji? Sigurno jesmo.Susreti u sredini života su uvjetovani nekim drugim okolnostima, drugim situacijama, interesima i mogućnostima. Novonastajuće prijateljstvo je još jedan dragulj u riznici života. Osjetih to na promociji moje zbirke Nestvarno stvarni. Bliskost je titrala u zraku.
Prijateljstva iz minulih vremena su ostala dio nas, ona su tu i traju i sazrijevaju zajedno s nama. Za njih ne moramo više ništa činiti, ona postoje kao što postoji sunce, ona su tu kao što smo i mi tu, mi sa svim svojim manama i vrlinama.

Šta je smisao života je pitanje na koje svatko od nas ima svoj odgovor. Kupovna moć nam daje sigurnost, određuje naše ukuse, ostvaruje naše želje, oblikuje naše ciljeve. Jedino što o njoj ne ovisi je prijateljstvo u svom najiskrenijem obliku. Prijatelja ne kupujemo, jer prijateljstvo je most ka pravom životu, jedini most ka osjećaju iskrenog pripadanja, ka povjerenju i slobodi razgovora.





Voljeti prijatelja znači voljeti i njegove slabosti i snage, razumjeti njegova neraspoloženja, opravdati njegove histerije, saslušati njegove misli, sudjelovati u njegovim tugama, vesliti se njegovoj sreći. Pomoći prijatelju znači djeliti s njim vrijeme njegovih problema bez osjećaja gubitka osobnog vremena.

U prijateljstvu nema molbi niti njihovih odbijanja, prijateljstvo je vječna nadogradnja već postojećeg osjećaja. Prijatelji su tu, oni su uvijek tu, treba im pokazati svoju tugu, otkriti svoje strahove i boli… i htijeti i znati podijeliti s njima njihova osjećanja… To nam se događa sada...
Vlasta, prijateljica iz mladosti je moja vjenčana kuma. Martin, prijatelj iz mladosti je Zdenkov vjenčani kum. Braco i Zlatica, njihovi partneri su postali sudionici naših života. .
Slika iznad i slika ispod, mi i naši vjenčani kumovi. Muževi su teško bolesni, Martin sa slike ispod nas je napusto zauvijek. Braco sa slike iznad je nepokretan, njeguje ga supruga. Zdenko je na kemoterapiji, kuham dijetalne obroke... Relacija Čapljina, Zadar, Zagreb nas tri telefonom svakodnevno pokušavamo jedna drugoj ublažiti bol i strahove, pronaći rješenja kojima bi olakšale život i nama i njima.





Dijana Jelčić
- 08:18 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 06.08.2023.

Srcemsrcu...





slika je moja... naslovnica knjige koju mi je darovao na dan promocije moje zbirke Odakle dolazi ljepota


Pijesak i pjena... Jure Kaštelan...

Svijet je velik ,srce je maleno...Srce luta velikim svijetom.....prelazi planine,prelazi mora,prelazi rijeke i umorno usne na nekoj obali.Došla je velika ptica, uzela ga pod krilo i odletjela u nebo...zli lovac ubija pticu, srce padajući govori :;
"Divan let.....kako je čudesan svijet"....








Podigni svoja nevidljiva jedra
galijo puna skrivenog blaga,
zaplovi oceanom sanja,
uplovi u ljepotu naših
zagrljaja.

Osluhni šaputavi lahor opsjenara,
probudi osjetila snom uspavana,
podigni sidro iz sretnih njedara,
povedi me valovima ćula,
mene lutalicu i sanjara.

Povedi me u tek naslućene daljine,
među tužne i nesretne sudbine,
i budimo vrtlog putovanja,
zagrljaj životne miline,
sretni nesretnima
darujmo dijelić
naših sanja.







Srcem srcu šapćem, slijedi krik uplašenog galeba, ponudi mu gutljaj ljepote. Rastjeraj oblake tuge nad hridima ljudske strahote. Suzama nutarnjeg neba gasi žeđ ožednjelima, žednima u pustinji nespoznate ljepote, tragačima bisera, što cijeli život izvan sebe sreću traže. Vrati ljepotu osmjeha onima što otrovani strahovima, od sebe samih izgubljeni, pučinom života nesretni lutaju. Osuši suze na njihovim obrazima, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u crni prah pretvaraju.







Srce ti kaležu sreće,
ti čudesna galijo dobrote
usidri se u njedrima ljepote,
budi oaza u pustinji bez snova,
žeteoc žetvi neodživljenih izazova,
srce tužnom srcu u osjećajnoj pustari.


srcemsrcu šapućem... čudesan je ovaj svijet...

Dijana Jelčić... jedna iz davnina... a kolaži su mojih ruku djelo
- 10:20 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 05.08.2023.

oluje pred Oluju...




04. 08, 1995 smo bili u Zadru, pred Oluju nas probudila tutnjava nad morem,
avioni su nagovještali kraj pakla nad domovinom.


U kanalu bura, jecaj vjetra u napukloj kuli
bodež izdaje u srcu.
Galebi su plakali za tobom
sakrivjući boli u utrobu mora.
Na tišini oltara molitva još spava,
u školjkama neka davna ljubav u bisere se rađa.







05. 08, 2023. nad našim prozorom u kapima kiše i
olujnom vjetru poruka... hvala braniteljima
ovo je za nas dan za pamćenje.


Oduvjek nad nama stanuje bog Sunca,
luđaci izazivaju ratove, a ljudi tuguju.
Zato tek kada mi srne budu jele iz ruke,
kad zoru najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oprost grijeha postane suvišan,
kada nas riječ povede nebu,
prosut će se sunce ruševninama
iz pepela će uzletjet žar ptice.
riječi izgovorene anđeoskim glasom
i zasjat će život... bit će život...





Dijana Jelčić... slike su sve moje
- 09:19 - Komentari (9) - Isprintaj - #

petak, 04.08.2023.

Krug još neotkrivenih istina...








Darovano mi apstrakno razmišljanje ucrtava misaonu sliku geometrije vremena.
Nevidljivim ljestvama svijesti smo se uzdizali ka zrelosti. Vidim nas u krugu
avangardnih pokušaja vrijeme odjenuti odorom budućnosti. Zrcali se
vrijeme mladalačkih previranja, bili smo spremni za raskorak u
nespremnosti osrednjih zbivanja...
Miris svježeg kruha i majskih ruža, okus prve kave i svitanja na trgu cvijeća.
U krugu neznanja otkrivasmo neotkrivene istine, mislili smo i drugima
dugujemo nova jutrenja.…
Željeli smo uzletjeti, žudili za raspuknućem kruga osrednjosti u mnogokružje neotkrivenih ljepota.
Susretali smo se sa sjenama prošlosti, slušali glazbu sfera još ne dotaknutih krugova
budućnosti, ćutili estetsku obnovu književnosti, podržavali pravo na razliku i osobni izričaj.





slike knjiga iz naše biblioteke i kolaž moj uradak...



Po uzoru na naš mladalački brevijar "Lovac u žitu" javljala se "proza u trapericama".
Gutali smo romane Čangi off' gotoff, Kužiš stari moj, Bolja polovica hrabrosti, Zagrepčanka.
Neke tajne nam ipak ostaju zauvijek neotkrivene, traganje za rashomonskom istinom...
a istina... istina je tišina vremena... tvog, mog, njihovog...

Ljubav kao zvijezda vodilja, ljubav prema umjetnosti, literaturi, znanosti, filozofiji je širila horizonte,
sa zrnom domovine u srcu, putovali smo, upoznavali druge zemlje, gradove i ljude, promovirali
domovinu, njenu ljepotu...i kao građani svijeta se vraćali izvoru...






Dijana Jelčić
- 08:58 - Komentari (6) - Isprintaj - #

četvrtak, 03.08.2023.

Omamljujuća samoća...








Jedno od slavlja mojih rođendana u Švicarskoj. Dobila sam knigu na dar.. Luksuzno izdanje, dva romana u jednim koricama, Stablo naranče i Diana boginja koja lovi sama. Dianu pročitah prvo. Na njemačkom jeziku je uranjala u svijest. Potražih knjigu na hrvatskom, recenzija je potvrdila moje osjećaje

Carlos Fuentes, meksički pisac, s vremenskom distancom od dvadeset godina, tražeći odgovor na pitanje što je to što nas pokreće, čini živima i sretnima – (strast, ljubav, pisana riječ, ideali), pripovijeda o ljubavnoj vezi s mladom hollywoodskom glumicom Dianom Soren na početku sedamdesetih, kada je kao četrdesetogodišnjak prolazio krizu srednjih godina.
Diana, ranjiva, buntovna, ona koja je stalno željela biti druga ne bi li spoznala tko je zapravo, prihvaćajući rizik traganja koji vodi ka uništenju.

Snježana Šlibar






autor slike nepoznat...



Vizija boginje, potonuće Mjeseca u skute svitanja dodiruje svijest.
Roditelji mi darovali ime, prijatelj iz djetinjstva nadimak,
avatar i tako nastadoše dinajina sjećanja, moj
dnevnik, moje okno u minulo vrijeme.







Omamljujuća samoća umrtvljuje osjetila, Diana ili boginja koja lovi sama,
odsnjana knjiga uprisutnjuje desetljeće koje se odupiralo umiranju.
U mreži snovitosti koračah sama Venerinom ekliptikom,
putanjom između večernje i jutarnje zvijezde.
Bio je privid, san u snu i nepostojeće
riječi, neprevedive, kao zvuk
groma i bljesak munje,
kao miris parfema
i okus melise.

Budim se,
tu si, ti i ja u dijalogu s piscem, u šaputanju sa zvijezdama.
Sanjiv u budnoj strasti, svjetlošću utkan u kožu, jecajem
tišine utopljen u pore, krikom žudnje dozvan u srcae
pohotom ucrtan u kalendar noći, nezamjenjiv
na dlanovima, neizbrisiv sa koordinata
Erosovih staza, nježan u uzimanju,
snažan u darovanju.






Istina sokovima slasti ubrizgana u život...

Dijana Jelčić
- 08:28 - Komentari (13) - Isprintaj - #

srijeda, 02.08.2023.

Dan oprosta... blagdan Gospe od Anđela...






Moje fotografije zrcale uspomene na Asissi i tajanstveno ozračje svetoga Franje i sjećanja na baziliku Maria degli Angeli, na kapelicu La Porziuncola, na dan oprosta, na dan bezuvjetne ljubavi.







Davne 1987, u Međugprju na današnji dan šapnuh...
Ne okrećem se više u tragovima prošlosti je ostao san,
ljepi san, nedosanjani san...
Odsanjajmo ga zajedno... odgovorio si.
Griješili smo, danas je dan oprosta...
Oprosti sebi, oprosti meni, oprosti životu,
Oprostimo svima da i nama bude oprošteno.
Oprost je vrlina kraljeva, čista srca i otvorena uma... rekao si...
Oprost je sveta datost rekoh i pričinilo mi se gospa se nasmiješila...







na dan vjenčanja mi hercegovci rekoše ... na dobro si pozdravila Gospu...


U srcu titraj uzbuđenja, otrkrilo je magiju vječnosti.
Zaustavljeno na vratima vremena, uvijek
iznova se odlučuje za ljubav.

Na prozoru Anđeo,
čuvar našeg svetišta.

Dijana Jelčić
- 09:29 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 01.08.2023.

Ples sa muzama…





Baldassare Peruzzi... talijanski arhitekt i slikar, rođen u gradiću blizu Siene, a umro u Rimu. Repliku njegovih Muza, dobih davno na dar---
original se nalazi u Galleria Palatina di Palazzo Pitti, a Firenze, tamo se mogu nabaviti replike



Bio je san, mali predah, kratka smrt,
utroba velike ribe, igra, razgovor
sa strancem, ples sa muzama,
zavijao je vjetar, orkan juga,
uskovitlao nebo, muze su
nestale, a onda budnost.

Bojala sam se da sama seb
kradem sreću. Prevarila sam se,
budnost je pozlatila svijet, lišila me
neizvješća, nepojmljivoj prisnosti
darovala ljepotu bliskosti.

Tko sam ja u snu?
Silueta željna poezije
jecaj nutrine?

Tko si ti u snu?
Nestvarna vizija usnulog oka,
beztjelesna iluzija, šapat iza tišine,
s one strane zbilje nedohvatan.

Budnost donosi miris ambre,
tebe kao sjećanje i zbilju,
kao meni, nevidljivu,
ikonu iscrtanu
u mom irisu.



privjesak na ključu našeg auta...

Dijana Jelčić
- 10:41 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>